Bio jednom jedan veoma tužan kralj koji je imao slugu koji je kao i svaki sluga tužnoga kralja, bio veoma veseo.
|
|
Svakog jutra budio je kralja i nosio mu doručak pjevajući i pjevušeći vesele trubadurske pjesme. Na njegovom licu uvijek se nazirao velik osmijeh i živio je spokojno i srećno. Jednoga dana kralj je poslao po njega.
"Pažu", rekao mu je. "U čemu je tajna?" |
"Koja tajna, Veličanstvo?"
"Koja je tajna tvoga veselja?"
"Nema nikakve tajne, Veličanstvo."
"Ne laži mi, pažu. Naredio sam da odsijeku glave i za manje uvrede od laži."
"Ne lažem vas, Veličanstvo. Nemam nikakvu tajnu."
"Zašto si uvijek veseo i srećan? A? Zašto?"
"Gospodine, nemam razloga da budem tužan. Vaše me Veličanstvo počastovalo dopustivši da vam služim. Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor. Oblačite nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da sebi priuštimo kakav prohtjev. Kako ne bih bio srećan?"
"Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubiće ti glavu", rekao je kralj.
"Niko ne može biti srećan zbog razloga koje si mi iznio."
"Ali, Veličanstvo, nema nikakve tajne. Rado bih vam ugodio, ali ništa vam ne krijem."
"Odlazi! Odlazi prije no što pozovem dželata!"
Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe. Kralj je bio na ivici ludila. Nikako nije sebi mogao da objasni zašto je taj paž tako srećan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjeću i hraneći se ostacima od dvorana. Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra.
"Zašto je taj čovjek sretan?"
"E, Veličanstvo, on je izvan kruga."
"Izvan kruga?"
"Tako je."
"I zato je srećan?"
"Ne, gospodine. Zato nije nesrećan."
"Da vidimo jesam li shvatio. Ako si u krugu, nesrećan si?"
"Tako je."
"A on nije."
"Tako je."
"Kako je izašao?"
"Koja je tajna tvoga veselja?"
"Nema nikakve tajne, Veličanstvo."
"Ne laži mi, pažu. Naredio sam da odsijeku glave i za manje uvrede od laži."
"Ne lažem vas, Veličanstvo. Nemam nikakvu tajnu."
"Zašto si uvijek veseo i srećan? A? Zašto?"
"Gospodine, nemam razloga da budem tužan. Vaše me Veličanstvo počastovalo dopustivši da vam služim. Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor. Oblačite nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da sebi priuštimo kakav prohtjev. Kako ne bih bio srećan?"
"Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubiće ti glavu", rekao je kralj.
"Niko ne može biti srećan zbog razloga koje si mi iznio."
"Ali, Veličanstvo, nema nikakve tajne. Rado bih vam ugodio, ali ništa vam ne krijem."
"Odlazi! Odlazi prije no što pozovem dželata!"
Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe. Kralj je bio na ivici ludila. Nikako nije sebi mogao da objasni zašto je taj paž tako srećan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjeću i hraneći se ostacima od dvorana. Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra.
"Zašto je taj čovjek sretan?"
"E, Veličanstvo, on je izvan kruga."
"Izvan kruga?"
"Tako je."
"I zato je srećan?"
"Ne, gospodine. Zato nije nesrećan."
"Da vidimo jesam li shvatio. Ako si u krugu, nesrećan si?"
"Tako je."
"A on nije."
"Tako je."
"Kako je izašao?"
|
"Nije ni ušao."
"Kakav je to krug?" "Krug od devedeset devet." "Stvarno ništa ne razumijem." "Razumjećeš me samo ako mi dopustiš da ti iznesem činjenice." "Kako?" "Dopuštajući svom pažu da uđe u krug." |
"Da ga prisilimo da uđe."
"Ne, Veličanstvo. Niko ne može nikoga da prisili da ude u krug."
"Onda ga moramo prevariti."
"Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku, sam će ući."
"A hoće li shvatiti da to znači postati nesrećna osoba?"
"Hoće, shvatiće."
"Onda neće ući."
"Neće sebi moći pomoći."
"Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći?"
"Tako je, Veličanstvo. Spreman si da izgubiš sjajnoga slugu kako bi shvatio strukturu kruga?"
"Jesam."
"Odlično. Doći ću po tebe večeras. Moraš imati spremnu kožnu vrećicu s devedeset devet zlatnih novčića. Nijedan ni više, ni manje."
"Šta još? Da za svaki slučaj povedem stražare?"
"Samo kožnu vrećicu. Vidimo se večeras, Veličanstvo."
"Do večeras."
Tako je i bilo. Te je noći mudrac došao po kralja. Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru. U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo:
Ovo je blago tvoje. To je nagrada zato što si dobar čovjek. Uživaj u njoj i nemoj nikom reći kako si je našao.
Nakon toga je zavezao vrećicu za vrata slugine kuće, pokucao i ponovno se sakrio.
Kad je paž izašao, mudrac i kralj krišom su iz grmlja gledali što se događa. Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i kad je čuo metalan zvuk koji je izlazio iz njezine unutrašnjosti, stresao se, privio blago na grudi, pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga niko ne posmatra i vratio se u kuću.
Napolju se čulo kako je sluga zaključao vrata, a uhode su provirili kroz prozor kako bi posmatrali prizor. Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim svijeće.
Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči nijesu mogle vjerovati što je ugledao. Bilo je to brdo zlatnika. On, koji nikad nije dodirnuo nijedan, sada je imao čitavo brdo. Paž ih je dirao i slagao. Milovao ih je i okretao kako bi se svjetlost odbijala od njih. Skupljao ih je i razmicao praveći od njih stupce.
Tako je igrajući se i igrajući počeo da pravi hrpe od deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset, tri hrpe od deset, četiri, pet, šest... Za to je vrijeme sabirao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, šezdeset... Dok nije napravio zadnju hrpu... Imala je devet novčića.
Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još jedan novčić. Poslije je gledao po podu i naposletku u vrećicu. Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu pokraj drugih i uvjerio se da je niža.
"Ne, Veličanstvo. Niko ne može nikoga da prisili da ude u krug."
"Onda ga moramo prevariti."
"Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku, sam će ući."
"A hoće li shvatiti da to znači postati nesrećna osoba?"
"Hoće, shvatiće."
"Onda neće ući."
"Neće sebi moći pomoći."
"Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći?"
"Tako je, Veličanstvo. Spreman si da izgubiš sjajnoga slugu kako bi shvatio strukturu kruga?"
"Jesam."
"Odlično. Doći ću po tebe večeras. Moraš imati spremnu kožnu vrećicu s devedeset devet zlatnih novčića. Nijedan ni više, ni manje."
"Šta još? Da za svaki slučaj povedem stražare?"
"Samo kožnu vrećicu. Vidimo se večeras, Veličanstvo."
"Do večeras."
Tako je i bilo. Te je noći mudrac došao po kralja. Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru. U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo:
Ovo je blago tvoje. To je nagrada zato što si dobar čovjek. Uživaj u njoj i nemoj nikom reći kako si je našao.
Nakon toga je zavezao vrećicu za vrata slugine kuće, pokucao i ponovno se sakrio.
Kad je paž izašao, mudrac i kralj krišom su iz grmlja gledali što se događa. Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i kad je čuo metalan zvuk koji je izlazio iz njezine unutrašnjosti, stresao se, privio blago na grudi, pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga niko ne posmatra i vratio se u kuću.
Napolju se čulo kako je sluga zaključao vrata, a uhode su provirili kroz prozor kako bi posmatrali prizor. Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim svijeće.
Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči nijesu mogle vjerovati što je ugledao. Bilo je to brdo zlatnika. On, koji nikad nije dodirnuo nijedan, sada je imao čitavo brdo. Paž ih je dirao i slagao. Milovao ih je i okretao kako bi se svjetlost odbijala od njih. Skupljao ih je i razmicao praveći od njih stupce.
Tako je igrajući se i igrajući počeo da pravi hrpe od deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset, tri hrpe od deset, četiri, pet, šest... Za to je vrijeme sabirao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, šezdeset... Dok nije napravio zadnju hrpu... Imala je devet novčića.
Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još jedan novčić. Poslije je gledao po podu i naposletku u vrećicu. Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu pokraj drugih i uvjerio se da je niža.
|
"Pokraden sam!" povikao je. "Pokraden sam! Prokletnici!" Ponovno je potražio u vrećici, na podu, u vreći, u odjeći, u džepovima, ispod namještaja... Ali nije našao ono što je tražio. Na stolu, kao da mu se ruga, hrpica sjajnih novčića podsjećala ga je da ima devedeset devet zlatnika. Samo devedeset devet.
|
|
Devedeset devet novčića. To je mnogo novca, pomislio je. Ali nedostaje mi jedan novčić. Devedeset devet nije potpun broj, pomislio je. Sto je potpun broj, ali devedeset devet nije. Kralj i savjetnik gledali su kroz prozor. Paževo lice više nije bio isto. Obrva mu je bila izvijena, a lice napeto. Oči su mu postale malene i zatvorene, a usta bila iskrivljena. Sluga je spremio novčiće u vreću i gledajući uokolo kako bi se uvjerio da ga niko u kući nije vidio, sakrio je vreću među drva. Poslije je uzeo papir i pero i sjeo da računa. Koliko će vremena morati štedjeti kako bi kupio svoj stoti novčić?
Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno. Bio je spreman naporno da radi dok ga ne nabavi. Nakon toga možda više i neće morati da radi. Sa sto zlatnika čovjek može da prestane raditi. Sa sto zlatnika čovjek je bogat. Sa sto se zlatnika može mirno živjeti. Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju platu i još nešto dodatnoga novca koji možda dobije, za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno da nabavi još jedan zlatnik. Dvanaest godina je dugo vremena, pomislio je. Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme potraži posao u selu. Napokon, on završava s poslom u dvorcu u pet posle podne pa može raditi do noći i dobiti još nešto novca.
Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac. To je bilo previše vremena! Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo, što manje budu jeli, više će moći prodati. Prodati, prodati... Postalo je vruće. Sto će im toliko zimske odjeće? Zašto da ima više od jednih cipela? Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtvovanja nabaviće svoj stoti zlatnik.
Kralj i mudrac vratili su se u dvorac. Paž je ušao u krug od devedeset devet.
Tokom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći. Jednoga jutra ušao je u kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući loše raspoložen.
"Što ti je?" upitao ga je pristojno kralj.
"Nije mi ništa, nije mi ništa."
"Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao."
"Radim svoj posao, žar ne? Što još hoćete, Veličanstvo? Da budem vaš komičar i lakrdijaš?"
Ubrzo nakon toga kralj je otpustio slugu. Jer nije prijatno imati slugu koji je stalno loše volje.
Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno. Bio je spreman naporno da radi dok ga ne nabavi. Nakon toga možda više i neće morati da radi. Sa sto zlatnika čovjek može da prestane raditi. Sa sto zlatnika čovjek je bogat. Sa sto se zlatnika može mirno živjeti. Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju platu i još nešto dodatnoga novca koji možda dobije, za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno da nabavi još jedan zlatnik. Dvanaest godina je dugo vremena, pomislio je. Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme potraži posao u selu. Napokon, on završava s poslom u dvorcu u pet posle podne pa može raditi do noći i dobiti još nešto novca.
Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac. To je bilo previše vremena! Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo, što manje budu jeli, više će moći prodati. Prodati, prodati... Postalo je vruće. Sto će im toliko zimske odjeće? Zašto da ima više od jednih cipela? Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtvovanja nabaviće svoj stoti zlatnik.
Kralj i mudrac vratili su se u dvorac. Paž je ušao u krug od devedeset devet.
Tokom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći. Jednoga jutra ušao je u kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući loše raspoložen.
"Što ti je?" upitao ga je pristojno kralj.
"Nije mi ništa, nije mi ništa."
"Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao."
"Radim svoj posao, žar ne? Što još hoćete, Veličanstvo? Da budem vaš komičar i lakrdijaš?"
Ubrzo nakon toga kralj je otpustio slugu. Jer nije prijatno imati slugu koji je stalno loše volje.
Danas, kad smo razgovarali, sjetio sam se ove priče o kralju i slugi. Ti, ja i svi drugi vaspitavani smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo srećni, a samo srećni možemo uživati u tome što imamo. Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo ono što nam nedostaje... A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možeš uživati u životu...
A šta bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših devedeset devet novčića zapravo sto posto blaga. Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nijesu oduzeli, da broj sto nije okrugliji od devedeset devet.
Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili ispred nas da bismo bili glupi, da bismo vukli kočiju, umorni, neraspoloženi, nesrećni i pomireni sa sudbinom. Zamka kako nikad ne bismo prestali da vučemo i kako bi sve ostalo isto.
Vječito isto! Koliko bi se stvari promijenilo da možemo da uživamo u svom blagu takvom kakvo jeste.
A šta bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših devedeset devet novčića zapravo sto posto blaga. Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nijesu oduzeli, da broj sto nije okrugliji od devedeset devet.
Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili ispred nas da bismo bili glupi, da bismo vukli kočiju, umorni, neraspoloženi, nesrećni i pomireni sa sudbinom. Zamka kako nikad ne bismo prestali da vučemo i kako bi sve ostalo isto.
Vječito isto! Koliko bi se stvari promijenilo da možemo da uživamo u svom blagu takvom kakvo jeste.
|
Autor: psihoterapeut i pisac Jorge Bucay (El círculo del 99 ) Izvor: ladyinred.livejournal.com Prevela: Beba Muratović - bebamur.com |
|
RSS Feed
