Na svijet dolazimo kao da smo pali iz dimnjaka. Odmah vidimo sebe povezanima sa nizom ljudi sa kojima delimo krv, gene. To je porodica čiji smo mi dio, koja će nam pokušati usaditi svoje vrijednosti.
Svi imamo porijeklo i korijene. Međutim, teška stvar je zadržati porodicu i znati kako je sagraditi, svakodnevno hraniti vezu kako bi se osiguralo da ostane netaknuta.
Svi imamo braću, ujake, stričeve, tetke, daleke rođake ... sa kojima smo vjerovatno prestali da imamo dublji kontakt. Moramo li se osjećati krivima zbog toga?
Istina je da ponekad gotovo osjećamo moralnu obavezu da se slažemo sa onim rođacima sa kojima delimo tako malo interesa i koji su nam tokom života naneli povrede. Možda postoji krvna veza, ali život nas ne primorava da se slažemo sa svima, pa ponekad udaljavanje ili samo prividno održavanje veze ne sme da prouzrokuje nikakvu traumu.
Odanost je jača od krvi
Ponekad imamo tendenciju da mislimo da biti porodica pretpostavlja deljenje nečega više od krvi ili porodičnog stabla. Postoje ljudi koji gotovo nesvesno vjeruju da dijete mora imati iste vrijednosti kao i njegov otac, mora deliti iste ideje i ponašati se na sličan način.
Postoje majke i očevi koji su iznenađeni koliko su različita njihova djeca ili braća i sestre. Kako to može biti moguće ako ih je sve stvorila ista osoba? Kao da bi u porodičnoj jedinici trebalo da postoji eksplicitna harmonija, bez prekomjernih razlika između članova koji su njen dio, gdje se sve može kontrolisati i urediti.
Moramo biti jasni da se naša ličnost ne prenosi 100% genetski, neke karakteristike se mogu naravno naslediti ali i okolina takođe dovodi do novog niza dimenzija. Međutim, djeca nisu kopije roditelja niti će ikada roditelji uspijeti da nateraju djecu da ispune njihova očekivanja.
Ličnost je dinamična, gradi se iz dana u dan i ne zaustavlja se pred barijerama koje roditelji ponekad pokušavaju da podignu. Upravo iz toga ponekad proizlaze razočaranja, neslaganja, sukobi ...
Da bismo stvorili jaku i sigurnu vezu na porodičnom nivou, moramo poštovati razlike, promovisati nezavisnost svakog člana i njegovu individualnost, bez postavljanja zidova, ne kriveći svaku reč ili svako ponašanje ...
Svi imamo braću, ujake, stričeve, tetke, daleke rođake ... sa kojima smo vjerovatno prestali da imamo dublji kontakt. Moramo li se osjećati krivima zbog toga?
Istina je da ponekad gotovo osjećamo moralnu obavezu da se slažemo sa onim rođacima sa kojima delimo tako malo interesa i koji su nam tokom života naneli povrede. Možda postoji krvna veza, ali život nas ne primorava da se slažemo sa svima, pa ponekad udaljavanje ili samo prividno održavanje veze ne sme da prouzrokuje nikakvu traumu.
Odanost je jača od krvi
Ponekad imamo tendenciju da mislimo da biti porodica pretpostavlja deljenje nečega više od krvi ili porodičnog stabla. Postoje ljudi koji gotovo nesvesno vjeruju da dijete mora imati iste vrijednosti kao i njegov otac, mora deliti iste ideje i ponašati se na sličan način.
Postoje majke i očevi koji su iznenađeni koliko su različita njihova djeca ili braća i sestre. Kako to može biti moguće ako ih je sve stvorila ista osoba? Kao da bi u porodičnoj jedinici trebalo da postoji eksplicitna harmonija, bez prekomjernih razlika između članova koji su njen dio, gdje se sve može kontrolisati i urediti.
Moramo biti jasni da se naša ličnost ne prenosi 100% genetski, neke karakteristike se mogu naravno naslediti ali i okolina takođe dovodi do novog niza dimenzija. Međutim, djeca nisu kopije roditelja niti će ikada roditelji uspijeti da nateraju djecu da ispune njihova očekivanja.
Ličnost je dinamična, gradi se iz dana u dan i ne zaustavlja se pred barijerama koje roditelji ponekad pokušavaju da podignu. Upravo iz toga ponekad proizlaze razočaranja, neslaganja, sukobi ...
Da bismo stvorili jaku i sigurnu vezu na porodičnom nivou, moramo poštovati razlike, promovisati nezavisnost svakog člana i njegovu individualnost, bez postavljanja zidova, ne kriveći svaku reč ili svako ponašanje ...
Ključne tačke porodica koje žive skladno
Mnogi roditelji ponekad vide svoju djecu kako odlaze od kuće ne želeći ponovo da uspostave kontakt. Postoje braća koja prestaju da razgovaraju jedni s drugima i porodice koje broje prazne stolice koje su ostale u kući. Zbog čega se ovo dešava? Jasno je da je svaka porodica svijet za sebe, sa svojim smjernicama, svojim uvjerenjima i ponekad sa zatvorenim prozorima.
Međutim, možemo govoriti o opštoj osnovnoj osi koja nas može natjerati da razmišljamo o tome.
- Obrazovanje ima za cilj da svijetu pruži ljude koji su samopouzdani, sposobni i nezavisni, koji mogu da postignu sreću i koji znaju kako da je ponude drugima. Kako se to postiže? Pružajući iskrenu ljubav, koja nije nametnuta i nije kontrolisana. Naklonost koja ne kažnjava drugu osobu zbog toga kako misli ili deluje.
Mnogi roditelji ponekad vide svoju djecu kako odlaze od kuće ne želeći ponovo da uspostave kontakt. Postoje braća koja prestaju da razgovaraju jedni s drugima i porodice koje broje prazne stolice koje su ostale u kući. Zbog čega se ovo dešava? Jasno je da je svaka porodica svijet za sebe, sa svojim smjernicama, svojim uvjerenjima i ponekad sa zatvorenim prozorima.
Međutim, možemo govoriti o opštoj osnovnoj osi koja nas može natjerati da razmišljamo o tome.
- Obrazovanje ima za cilj da svijetu pruži ljude koji su samopouzdani, sposobni i nezavisni, koji mogu da postignu sreću i koji znaju kako da je ponude drugima. Kako se to postiže? Pružajući iskrenu ljubav, koja nije nametnuta i nije kontrolisana. Naklonost koja ne kažnjava drugu osobu zbog toga kako misli ili deluje.
- Ne moramo uvijek da krivimo druge za ono što se dešava. Ne možemo kriviti majku ili oca što se osjećaju nesposobnim da urade određene stvari ili onog brata koji je, možda, uvijek bio tretiran bolje od nas.
Međutim, mi moramo da preuzmemo kontrolu nad svojim životom i da znamo kako da reagujemo, znamo da kažemo ne i mislimo da smo u stanju da preduzmemo nove projekte, nove snove sa samopouzdanjem i zrelošću. Biti porodica ne podrazumeva uvijek deljenje istih mišljenja ili stavova. I to ne znači da se mora suditi, kažnjavati ili još gore prezirati. Ovakva ponašanja stvaraju distancu i dovode do toga da iz dana u dan članovi porodice dobijaju više odanosti kod prijatelja nego u kući.
- Ponekad osjećamo moralnu obavezu da moramo da nastavimo da održavamo kontakt sa članovima porodice koji su nas povredili, zbog kojih se osjećamo nelagodno i koji nas neprekidno osuđuju.
Oni su naša porodica, istina je, ali moramo uzeti u obzir da je zaista važna stvar u ovom životu sreća i postizanje unutrašnje ravnoteže. Unutrašnji mir.
Najveća vrlina jedne porodice je kada svi članovi prihvate jedni druge tačno onakve kakvi jesu, sa harmonijom, naklonošću i poštovanjem.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/il-sangue-ci-rende-parenti-ma-la-lealta-ci-trasforma-in-famiglia/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Međutim, mi moramo da preuzmemo kontrolu nad svojim životom i da znamo kako da reagujemo, znamo da kažemo ne i mislimo da smo u stanju da preduzmemo nove projekte, nove snove sa samopouzdanjem i zrelošću. Biti porodica ne podrazumeva uvijek deljenje istih mišljenja ili stavova. I to ne znači da se mora suditi, kažnjavati ili još gore prezirati. Ovakva ponašanja stvaraju distancu i dovode do toga da iz dana u dan članovi porodice dobijaju više odanosti kod prijatelja nego u kući.
- Ponekad osjećamo moralnu obavezu da moramo da nastavimo da održavamo kontakt sa članovima porodice koji su nas povredili, zbog kojih se osjećamo nelagodno i koji nas neprekidno osuđuju.
Oni su naša porodica, istina je, ali moramo uzeti u obzir da je zaista važna stvar u ovom životu sreća i postizanje unutrašnje ravnoteže. Unutrašnji mir.
Najveća vrlina jedne porodice je kada svi članovi prihvate jedni druge tačno onakve kakvi jesu, sa harmonijom, naklonošću i poštovanjem.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/il-sangue-ci-rende-parenti-ma-la-lealta-ci-trasforma-in-famiglia/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
