Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
|
I ima ljudi usamljenih i bonih, sa obrazima upalim i žutim, što ne čuje im se ni smijeha ni plača, što žive kao samotna i divlja drača, ali s bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikog ne ogrebe i da nijednom nikoga ne ubodu do samo svoje rođeno srce i sebe. |
|
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.
Aleksandar Leso Ivanović
