Luj Paster (1822.-1895.) nije bio ljekar po obrazovanju. U početku je bio hemičar, a od 1857. godine i biolog. Luj Paster, sada poštovan kao veliki medicinski mag, sprovodio je istraživanje samo u oblasti hemije i prirodnih nauka.
Kako je moguće da je medicinska zajednica tog vremena uzela zdravo za gotovo fikciju hemičara i biologa koji je postao - stručnjak za žive organizme, a da pri tom nema za to nikakvo stručno obrazovanje?
Kako je moguće da se Pasterove teorije i dalje uče u školama, i da ih u našem vremenu pokušavaju sprovoditi u praksi, iako nemaju nikakvu naučnu osnovu? Tim prije što je već dokazano da su one pogrešne, lažne i falcifikovane.
Sve enciklopedije proslavljaju Luja Pastera sledećim riječima:
Kako je moguće da se Pasterove teorije i dalje uče u školama, i da ih u našem vremenu pokušavaju sprovoditi u praksi, iako nemaju nikakvu naučnu osnovu? Tim prije što je već dokazano da su one pogrešne, lažne i falcifikovane.
Sve enciklopedije proslavljaju Luja Pastera sledećim riječima:
Jedan od najvećih naučnika svih vremena; pravi genije; najveći dobrotvor čovječanstva; značajna ličnost, koja posjeduje kako moralno i intelektualno poštenje tako i entuzijazam i hrabrost; čovjek koji je pobijedio smrt dajući čovječanstvu tajnu zdravlja ...
Zaista, Luj Paster je bio genije ... ali genije prevare statističkih podataka, lažnog publiciteta i podmićivanja.
"Besramni karijerist, željan slave i počasti. Sektaš, koji je sposoban na svaku dvoličnost, da bi usadio poštovanje prema svom imenu i pokrenuo gigantsku komercijalnu industriju koja može da trguje i primorava pod okriljem zakona, milione djece i odraslih da prime injekcije vakcine, proizvedene sa najgrubljim, ali pametno zamaskiranim naučnim greškama."
To je bio komentar za cjelokupni životni put "velikog naučnika", objavljen u časopisu "Novo Doba" (L'Ere Nouvelle) u oktobru 1987. godine.
Hajde da vidimo da li je to istina.
Prije svega, Paster koga medicinska zajednica smatra genijem, bio je prosto prevarant. To je opštepoznato, pošto je 1883., iz usta Charles Chamberland-a i Émile Roux-a, saradnika Luja Pastera, sa govornice Akademije nauka izjavljeno:
Hajde da vidimo da li je to istina.
Prije svega, Paster koga medicinska zajednica smatra genijem, bio je prosto prevarant. To je opštepoznato, pošto je 1883., iz usta Charles Chamberland-a i Émile Roux-a, saradnika Luja Pastera, sa govornice Akademije nauka izjavljeno:
"Tokom čuvenog eksperimenta, koji je sproveden u julu 1881. u Pouilly-le-Fort, u svojoj vakcini protiv antraksa Paster je uveo kalijum dihromat (moćan otrov)."
Luj Paster je prezentovao naučnom svijetu svog vremena čudnu teoriju: vakcina se sastoji od kultura bacila, koje izazivaju određenu bolest, koji su oslabljeni kiseonikom i toplotom. Ova kultura uvedena u zdrav organizam, izaziva blagi oblik bolesti i stvara imunitet za ozbiljnu zaraznu bolest.
Reakcija na ovu suludu ideju bila je oštra, pa je Luj Paster predložio da se "sačekaju rezultati savršeno osmišljenog eksperimenta kojeg je trebalo da prati u svim fazama zvanična komisija, osim tokom stvaranja vakcine".
Podsjetimo se da je ovaj eksperiment izveden u Pouilly-le-Fort. Pedeset ovaca je vakcinisano, drugim riječima, imunizirano čudesnom vakcinom protiv Antraksa. Nekoliko dana kasnije, njima i još 50 drugih ovaca iz kontrolne grupe uvedena je virulentna kultura. Ovce iz kontrolne grupe su umrle veoma brzo, a vakcinisane ovce su preživjele, iako su i kod njih bili neki zdravstveni problemi.
Trijumf Luja Pastera je sveopšti. Za njega su se otvorila vrata svjetskih akademija. Primljen je u britanski parlament, takođe i blagosloven sa počašću i novcem.
Tokom narednih nekoliko mjeseci u mnogim zemaljama, uključujući Italiju, Njemačku, Rusiju, Argentinu, i nekoliko drugih, pokušao se da ponovi " Pouilly-le-Fort -ovski eksperiment" na osnovu teorije oslabljenih kultura bacila koje je predložio Luj Paster. Međutim, nijesu uspjeli. Sve vakcinisane životinje sa primljenjenom vakcinom su uginule.
Objašnjenje za to je jednostavno: nedostajao je poznati kalijum dihromat, koji uništava bacile i pretvara ih u non-virulentne. Ovu toksičnu supstancu Paster je dodao kao aktivator u najvećoj tajnosti tokom eksperimenta u Pouilly-le-Fort.
Kalijum dihromat je jak oksidans, koji uništava bacile Antraksa, ali pri tom stvara preduslove za pojavu budućih onkoloških bolesti.
Tokom deset godina, odnosno od trenutka izjave njegovih saradnika sa govornice Akademije nauka, Luj Paster je podvrgnut različitim oštrim kritikama društva, uvredama i zahtevima za naknadu štete.
A kako se ponašala Akademija nauka? Ona nije uzela u obzir izjave Roux-a i Chamberland-a, a Luj Paster je nastavio da prebiva u ulozi dobrotvora čovječanstva.
Dr Jules Tissot, profesor opšte fiziologije, proveo je najveći dio svog života detaljno istraživajući komponente koje čine živu ćeliju. On je osporio dogmu aseptičnih (sterilnih) svojstva živih organizama Luja Pastera, podržavši samim tim njegovog prethodnika Antoine Béchamp-a , koji je pobio teoriju Luja Pastera i optužio ga da pokušava da ukrade njegove glavne postulate (Béchamp-ove) naučnih radova.
U naučnom radu objavljenom 1946., profesor Tissot je posumnjao u statističke podatke Luja Pastera. On je napisao:
Statistički podaci koje je naveo Luj Paster o broju lica koje su ujeli bijesni psi, sadrže netačne cifre i ne odgovaraju zvaničnoj statistici. Profesor veterinarske škole "Alfort" dr G. Colin dao je 9. novembra 1880. saopštenje Akademiji nauka, u kojem je osporio podatke o 1700 Francuza (kao što je to navedeno u statistici Luja Pastera), koji su mogli biti ujedeni od bijesnih pasa za godinu i nekoliko mjeseci. Njih su zaista ujeli psi - to je sve što se moglo da potvrdi kao informacija, pošto su dokazi o tim psima dobijeni od nekompetentnih osoba koji nijesu kontrolisani i potvrđeni.
Registrovan broj slučajeva u kojima je potvrđeno bjesnilo pasa, ili bar pokušalo da se ustanovi njegovo prisustvo je bio zanemarljiv. S druge strane, obdukcija pasa, od strane veterinara, dala je samo pretpostavku, ali ne i potvrđene navode o prisudstvu bjesnila. Profesor Colin, tako dokazuje da je prvo bilo potrebno utvrditi broj osoba koje su ujeli zdravi psi kojima nije potrebna vakcinacija protiv bjesnila; zatim je potrebno da se utvrdi broj onih koje su zaista ujeli bijesni psi, a nijesu zaraženi virusom bjesnila. Pri tome treba naglasiti da je od tog broja, broj zaraženih bio najveći. Zatim je potrebno da se utvrdi broj oboljelih osoba, jer je kod nekih virus bjesnila uništen kauterizacijom (spaljivanje rane).
Na osnovu ovih nalaza, može se zaključiti da je Luj Paster dao netačan broj osoba kojima je zaista je bilo potrebno stvarno liječenje.
Za razliku od statistike Luja Pastera, profesor Colin je uzeo za osnovu mjesečnu statistiku koju je objavljivalo Ministarstvo poljoprivrede. Prema ovim podacima, u 1885. godini 351 osobu su ujeli psi, to je u prosjeku 29 osoba za mjesec dana. To je cifra koja je približna stvarnom broju žrtava, među njima je samo mali broj zaraženih sa bjesnilom. Tačnost ovoga je potvrđena statističkim podacima smrtnih slučajeva od bjesnila; statistički podaci toga perioda su pokazali da je prosječno smrtnih slučajeva od bjesnila u Francuskoj bilo 20 do 30 godišnje.
Dakle, ako je vakcina Paster zaista toliko efikasna tada bi 1886-a trebala biti karakteristična po značajnom smanjenju broja umrlih od bjesnila. Međutim, rezultati govore sami za sebe: u prethodnim godinama kada je bilo 20-30 smrtnih slučajeva, sada je zabeleženo 35 od toga 17 žrtava nije bilo vakcinisano, a od tog istog broja, 18 osoba je bilo vakcinisano Pasterovom vakcinom. U tom istom periodu u inostranstvu su zabilježena 34 smrtna slučaja vakcinisanih žrtava. Pored toga, među tim preminulim ispostavilo se da je bilo 11 zabilježenih slučajeva paralitičkog bjesnila, što je očigledno da su postradali zbog inokulacije kičmene moždine. To jest, uzrok smrti tih 11 slučajeva nije zbog zaraze virusom bjesnila.
Pri takvim detaljnim rezultatima bilo kakvo negiranje je skoro beskorisno, pri tom se nameću dva zaključka:
1. Metod vakcinacije Luja Pastera, je neefikasan i nije u stanju da se suprotstavi razvoju bjesnila kada virus bjesnila prodre u organizam.
2. Ovaj metod je opasan, naročito kada se često primjenjuje. On može da donese paralitičko bjesnilo osobama, u čiji organizam čak nije ni prodro virus bjesnila.
Prve kontrolne eksperimente ovog metoda sproveo je dr von Frisch, a zaključci su dijametralno suprotni od onih koje je svojevremeno uradio Luj Paster. Ali cijelo vrijeme svetska štampa je pokrenula energičnu kampanju, promovišući novo senzacionalno otkriće Luja Pastera. I to je učinjeno, uprkos nedostatka solidne naučne osnove u teoriji Pastera, kao i bilo kakvih dokaza o efikasnosti i bezbjednosti metoda vakcinacije; nekog pouzdanog, bez grešaka i apsolutno sigurnog metoda vakcinacije, koji je u stanju da izliječi ili zaštiti od bjesnila. A taj navodno pouzdan i siguran način, je injekcija strašnog virusa koji izaziva bjesnilo, iako jedna kap takve vakcine, uvedena u mozak, neminovno izaziva paralitičko bjesnilo i kasnije smrti životinje. (Jules Tissot 1946.)
(Poglavlje iz knjige dr Louis de Brouwer -a " "La mafia pharmaceutique et agroalimentaire" I - dio)
Nastavak: Louis de Brouwer - Prihvatanje teorija Luja Pastera i metode vakcinacije je najveća naučna greška svih vremena (II - dio)
Izvor
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Reakcija na ovu suludu ideju bila je oštra, pa je Luj Paster predložio da se "sačekaju rezultati savršeno osmišljenog eksperimenta kojeg je trebalo da prati u svim fazama zvanična komisija, osim tokom stvaranja vakcine".
Podsjetimo se da je ovaj eksperiment izveden u Pouilly-le-Fort. Pedeset ovaca je vakcinisano, drugim riječima, imunizirano čudesnom vakcinom protiv Antraksa. Nekoliko dana kasnije, njima i još 50 drugih ovaca iz kontrolne grupe uvedena je virulentna kultura. Ovce iz kontrolne grupe su umrle veoma brzo, a vakcinisane ovce su preživjele, iako su i kod njih bili neki zdravstveni problemi.
Trijumf Luja Pastera je sveopšti. Za njega su se otvorila vrata svjetskih akademija. Primljen je u britanski parlament, takođe i blagosloven sa počašću i novcem.
Tokom narednih nekoliko mjeseci u mnogim zemaljama, uključujući Italiju, Njemačku, Rusiju, Argentinu, i nekoliko drugih, pokušao se da ponovi " Pouilly-le-Fort -ovski eksperiment" na osnovu teorije oslabljenih kultura bacila koje je predložio Luj Paster. Međutim, nijesu uspjeli. Sve vakcinisane životinje sa primljenjenom vakcinom su uginule.
Objašnjenje za to je jednostavno: nedostajao je poznati kalijum dihromat, koji uništava bacile i pretvara ih u non-virulentne. Ovu toksičnu supstancu Paster je dodao kao aktivator u najvećoj tajnosti tokom eksperimenta u Pouilly-le-Fort.
Kalijum dihromat je jak oksidans, koji uništava bacile Antraksa, ali pri tom stvara preduslove za pojavu budućih onkoloških bolesti.
Tokom deset godina, odnosno od trenutka izjave njegovih saradnika sa govornice Akademije nauka, Luj Paster je podvrgnut različitim oštrim kritikama društva, uvredama i zahtevima za naknadu štete.
A kako se ponašala Akademija nauka? Ona nije uzela u obzir izjave Roux-a i Chamberland-a, a Luj Paster je nastavio da prebiva u ulozi dobrotvora čovječanstva.
Dr Jules Tissot, profesor opšte fiziologije, proveo je najveći dio svog života detaljno istraživajući komponente koje čine živu ćeliju. On je osporio dogmu aseptičnih (sterilnih) svojstva živih organizama Luja Pastera, podržavši samim tim njegovog prethodnika Antoine Béchamp-a , koji je pobio teoriju Luja Pastera i optužio ga da pokušava da ukrade njegove glavne postulate (Béchamp-ove) naučnih radova.
U naučnom radu objavljenom 1946., profesor Tissot je posumnjao u statističke podatke Luja Pastera. On je napisao:
Statistički podaci koje je naveo Luj Paster o broju lica koje su ujeli bijesni psi, sadrže netačne cifre i ne odgovaraju zvaničnoj statistici. Profesor veterinarske škole "Alfort" dr G. Colin dao je 9. novembra 1880. saopštenje Akademiji nauka, u kojem je osporio podatke o 1700 Francuza (kao što je to navedeno u statistici Luja Pastera), koji su mogli biti ujedeni od bijesnih pasa za godinu i nekoliko mjeseci. Njih su zaista ujeli psi - to je sve što se moglo da potvrdi kao informacija, pošto su dokazi o tim psima dobijeni od nekompetentnih osoba koji nijesu kontrolisani i potvrđeni.
Registrovan broj slučajeva u kojima je potvrđeno bjesnilo pasa, ili bar pokušalo da se ustanovi njegovo prisustvo je bio zanemarljiv. S druge strane, obdukcija pasa, od strane veterinara, dala je samo pretpostavku, ali ne i potvrđene navode o prisudstvu bjesnila. Profesor Colin, tako dokazuje da je prvo bilo potrebno utvrditi broj osoba koje su ujeli zdravi psi kojima nije potrebna vakcinacija protiv bjesnila; zatim je potrebno da se utvrdi broj onih koje su zaista ujeli bijesni psi, a nijesu zaraženi virusom bjesnila. Pri tome treba naglasiti da je od tog broja, broj zaraženih bio najveći. Zatim je potrebno da se utvrdi broj oboljelih osoba, jer je kod nekih virus bjesnila uništen kauterizacijom (spaljivanje rane).
Na osnovu ovih nalaza, može se zaključiti da je Luj Paster dao netačan broj osoba kojima je zaista je bilo potrebno stvarno liječenje.
Za razliku od statistike Luja Pastera, profesor Colin je uzeo za osnovu mjesečnu statistiku koju je objavljivalo Ministarstvo poljoprivrede. Prema ovim podacima, u 1885. godini 351 osobu su ujeli psi, to je u prosjeku 29 osoba za mjesec dana. To je cifra koja je približna stvarnom broju žrtava, među njima je samo mali broj zaraženih sa bjesnilom. Tačnost ovoga je potvrđena statističkim podacima smrtnih slučajeva od bjesnila; statistički podaci toga perioda su pokazali da je prosječno smrtnih slučajeva od bjesnila u Francuskoj bilo 20 do 30 godišnje.
Dakle, ako je vakcina Paster zaista toliko efikasna tada bi 1886-a trebala biti karakteristična po značajnom smanjenju broja umrlih od bjesnila. Međutim, rezultati govore sami za sebe: u prethodnim godinama kada je bilo 20-30 smrtnih slučajeva, sada je zabeleženo 35 od toga 17 žrtava nije bilo vakcinisano, a od tog istog broja, 18 osoba je bilo vakcinisano Pasterovom vakcinom. U tom istom periodu u inostranstvu su zabilježena 34 smrtna slučaja vakcinisanih žrtava. Pored toga, među tim preminulim ispostavilo se da je bilo 11 zabilježenih slučajeva paralitičkog bjesnila, što je očigledno da su postradali zbog inokulacije kičmene moždine. To jest, uzrok smrti tih 11 slučajeva nije zbog zaraze virusom bjesnila.
Pri takvim detaljnim rezultatima bilo kakvo negiranje je skoro beskorisno, pri tom se nameću dva zaključka:
1. Metod vakcinacije Luja Pastera, je neefikasan i nije u stanju da se suprotstavi razvoju bjesnila kada virus bjesnila prodre u organizam.
2. Ovaj metod je opasan, naročito kada se često primjenjuje. On može da donese paralitičko bjesnilo osobama, u čiji organizam čak nije ni prodro virus bjesnila.
Prve kontrolne eksperimente ovog metoda sproveo je dr von Frisch, a zaključci su dijametralno suprotni od onih koje je svojevremeno uradio Luj Paster. Ali cijelo vrijeme svetska štampa je pokrenula energičnu kampanju, promovišući novo senzacionalno otkriće Luja Pastera. I to je učinjeno, uprkos nedostatka solidne naučne osnove u teoriji Pastera, kao i bilo kakvih dokaza o efikasnosti i bezbjednosti metoda vakcinacije; nekog pouzdanog, bez grešaka i apsolutno sigurnog metoda vakcinacije, koji je u stanju da izliječi ili zaštiti od bjesnila. A taj navodno pouzdan i siguran način, je injekcija strašnog virusa koji izaziva bjesnilo, iako jedna kap takve vakcine, uvedena u mozak, neminovno izaziva paralitičko bjesnilo i kasnije smrti životinje. (Jules Tissot 1946.)
(Poglavlje iz knjige dr Louis de Brouwer -a " "La mafia pharmaceutique et agroalimentaire" I - dio)
Nastavak: Louis de Brouwer - Prihvatanje teorija Luja Pastera i metode vakcinacije je najveća naučna greška svih vremena (II - dio)
Izvor
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
