Louis de Brouwer
U julu 1885. sprovedena širom svijeta intenzivna reklama prve primjene vakcinacije metodom Louis Pasteur-a na dječaku Majsteru saopštavala je da je on spasen od strašnog dejstva virusa bjesnila. Iako u stvarnosti upotreba ove vakcine je bila besmislena, jer se glavni faktor ignorisao - da li je prodro ili nije prodro virus u organizam, pošto nijesu sve osobe koje je napao pas zaražene bjesnilom.
|
|
Nakon toga, broj umrlih je porastao, a posle "uspješnih" modifikacija ovog metoda vakcinacije od strane Pasteur-a, vakcinacija je postala veoma opasna, pošto je izazivala paralitičko bjesnilo kod nekih vakcinisanih osoba što je primoralo profesora Pasteur-a da se obrati Medicinskoj Akademiji.
|
Louis Pasteur
To su činjenice. One su iz 1886. godine. Prošlo je šezdeset godina, i uprkos svega gore izloženog, ljekari i dalje vakcinišu aktivnim virusom nesretne žrtve od ujeda pasa, čak i te koji nikada nijesu došli u kontakt sa bijesnim psima. To je zbog toga što je Pasteur, uprkos svih neuspjeha, želio da utvrdi superiornost svog metoda, jer je pokušavao da dokaže u svim smrtnim slučajevima, da njegov metod nije kriv za negativan rezultat, zato su sve statistike bile lažirane, a svaki negativni slučaj je izbacio sam Pasteur, i na kraju, mnoge osobe su ujeli psi koji nijesu bili bijesni, a objavljeno je da su spašeni od smrti zahvaljujući tom tretmanu.
Rezultati dejstva vakcine protiv difterije i liječenja injekcijom seruma, koje je utvrdila sama praktična medicina, su sledeći:
- Za anatoksin: nesterilni (infektivni) imunitet ispostavio se beznačajan - vakcinisani boluju od difterije u istoj mjeri kao i ne-vakcinisani; štaviše, vakcina nije efikasna u ovom slučaju, i bespotrebno inficira vakcinisane osobe opasnim agensom difterije na kraći ili duži vremenski period;
- Za serum protiv difterije: ljekoviti efekat odsudstvuje, pošto je sa naučne tačke gledišta nemoguć - serum ne stupa u potrebnu specijalnu interakciju sa infektivnim agensom.
Uprkos negativnih rezultata, koji su bili poznati još 1938., uspjelo se na račun lažnih tvrđenja i izveštaja zainteresovanih lica da nasilno progura zakon koji uspostavlja obavezujuću ovu neefikasanu i opasnu vakcinaciju. Izvještaji su tvrdili da će vakcinacija navodno dovesti do iskorenjivanja difterije u Francuskoj. Međutim, od 1923., kada se počela praktikovati vakcina, do 1933. u Francuskoj, se broj osoba koje su oboljele od difterije, povećao sa 11 hiljada na 21 hiljadu. Društveni interesi su žrtvovani, a nadležne institucije nijesu ni pokušale da se minimalno informišu ili da sprovedu ozbiljniju istragu.( Iz naučnog rada profesora Tissot-a objavljenog 1946.)
Rezultati dejstva vakcine protiv difterije i liječenja injekcijom seruma, koje je utvrdila sama praktična medicina, su sledeći:
- Za anatoksin: nesterilni (infektivni) imunitet ispostavio se beznačajan - vakcinisani boluju od difterije u istoj mjeri kao i ne-vakcinisani; štaviše, vakcina nije efikasna u ovom slučaju, i bespotrebno inficira vakcinisane osobe opasnim agensom difterije na kraći ili duži vremenski period;
- Za serum protiv difterije: ljekoviti efekat odsudstvuje, pošto je sa naučne tačke gledišta nemoguć - serum ne stupa u potrebnu specijalnu interakciju sa infektivnim agensom.
Uprkos negativnih rezultata, koji su bili poznati još 1938., uspjelo se na račun lažnih tvrđenja i izveštaja zainteresovanih lica da nasilno progura zakon koji uspostavlja obavezujuću ovu neefikasanu i opasnu vakcinaciju. Izvještaji su tvrdili da će vakcinacija navodno dovesti do iskorenjivanja difterije u Francuskoj. Međutim, od 1923., kada se počela praktikovati vakcina, do 1933. u Francuskoj, se broj osoba koje su oboljele od difterije, povećao sa 11 hiljada na 21 hiljadu. Društveni interesi su žrtvovani, a nadležne institucije nijesu ni pokušale da se minimalno informišu ili da sprovedu ozbiljniju istragu.( Iz naučnog rada profesora Tissot-a objavljenog 1946.)
Antoine Béchamp
Rezultati borbe koja se vodila između Louis Pasteur-a i Antoine Béchamp -a, koji je bio istovremeno hemičar, farmaceut i ljekar, komentariše dr Philippe Decourt, bivši direktor klinike pri Medicinskom fakultetu u Parizu:
Gospodin Antoine Béchamp je jedan od najvećih nepriznatih genija u istoriji nauke. Iz članka dekana Medicinskog fakulteta Univerziteta u Monpeljeu profesora Miruza koje je objavljen u "Biltenu Akademije nauka i Društva Lorena", pod naslovom " Slučajevi iz života Antoine Béchamp-a (1816.-1908.) u Monpeljeu" (Tom XVIII, № 1, 1979.), ne može se procijeniti značaj njegovog rada u istoriji medicine. Značajno je to što je napisao gospodin Miruz o odnosu između Béchampa i Pasteura: " Pojašnjenje toga kome pripada prvenstvo, čini nam se da je zastarjela pojava u našem vremenu.".
A zašto toliko pričamo o Pasteur-u danas? Zašto on produžava da bude uzor kako po pitanjima nauke, tako i u pogledu čestitosti, dok se Béchamp rijetko citira, i je li slučajno da i to malo što se kaže o njemu je uvek pogrešno? Otvorimo neke enciklopedije. " Le Grand Larousse XX", kaže da je Béchamp hirurg (!) Da je bio profesor "katoličkog fakulteta u Monpeljeu (1857.)" (u Monpeljeu, nikada nije postajao takav fakultet). Ista greška se ponavlja u 10 tomova enciklopedije "Le Grand Larousse". Prethodna enciklopedija kaže sledeće: "Njegova doktrina, nasuprot doktrini Louis Pasteur-a, nije imala pristalica.". A to nije istina. On je imao mnogo pristalica:
- Prije svega pristalica njegove doktrine je sam Louis Pasteur ( što ćemo vidjeti u daljem tekstu);
- Claude Bernard (koji je pred smrt sprovodio svoje poslednje eksperimente, dokazivajući da je Béchamp bio upravu);
- Marcellin Berthelot (koji je inicijator čuvenog naučnog spora sa Louis Pasteur-om u vezi sa zadnjim istraživanjima Claude Bernard-a).
- Danas Béchamp ima bezbroj "pristalica", iako oni sami to ne shvataju. To je zato što su prije više od jednog vijeka, izrečeni njegovi zaključci univerzalni i danas.
Samo enciklopedijski rečnik "Quillet" je napisao da je on "bio protivnik Pasteur-a". A dalje nema nikakvog pojašnjenja. Odajući počast Pasteur-u, u vješto stvorenoj legendi oko imena Louis Pasteur-a, isticalo se da je Béchamp bio u zabludi i da njegov rad ne zaslužuje nikakvo istraživanje. "Univerzalna Enciklopedija", koja tvrdi da je najkompletnija francuska enciklopedija, čak ni ne spominje njegovo ime.
Pošto enciklopedije prepisuju tekstove jedna od druge, bez provjere činjenica, tako se u istoriji nauke Louis-u Pasteur-u pripisuju brojna naučna otkrića, koja nije počinio. Zbog nedostatka prostora ja ću se ograničiti citirajući dva karakteristična primjera, koji tačno opisuju epohu života Béchamp-a u Monpeljeu i upoznati vas sa dvije važne faze u istoriji medicinskih nauka. Moram, nažalost, izložiti sve kratko, ali svi neophodni dokumenti se mogu naći u međunarodnoj arhivi Claude Bernard-a. Treba obratiti pažnju na činjenicu da se ne radi samo o prioritetu, već o konfliktu potpuno suprotnih naučnih koncepata, u kojem je Pasteur griješio tokom niza godina. Lako možete da pronađete potrebne dokumente, jer se skoro u cjelini nalaze u "Biltenu Akademije nauka".
Prvi primjer se odnosi na otkrića izvora pojave mikroorganizama pri zaraznim bolestima. Godine1865., bolest koja je napala svilenu bubu kojoj su uzgajivači dali naziv "pebrina" preplavila je jug Francuske. Béchamp budući da je bio u Monpeljeu, istraživao je bolest i zaključio da je izazva parazit koji inficira bubu, i to je ono što odgovara stvarnosti. "Pebrina - pisao je - prvo napada bubu spolja, a vjetar nosi klice parazita. Ukratko, bolest nije kongenitalna."
Međutim, Louis Pasteur, upućen od strane vlade, oštro se usprotivio tvrđenjima Béchamp-a. Pasteur je pogrešno tvrdio da je riječ o " kongenitalnoj bolesti". Da "mala tijela" (termin "mikrobi" pojavio se 13 godina kasnije), koje Béchamp smatra parazitima koji su rezultat spoljašnjeg zagađenja, su bolesne ćelije same bube " slične crvenim krvnim zrncima, gnoja", itd. Prema njegovim riječima, one nijesu u stanju da se samo reprodukuju i rezultat su grešaka u uzgoju svilene bube. On apsolutno nije razumio ovu pojavu i zato je tako istupio protiv "parazitske" teorije (koja je sada usvojena od svih). Po povratku on je napisao ministru: "Ovi ljudi (Béchamp i njegov saradnik Estor) su poludjeli. Oni kompromituju nauku i univerzitet svojom lakomislenošću.".
Tokom narednih pet godina, Pasteur je insistirao na svojim pogrešnim zaključcima. Šta danas kažu o tome?
"Rečnik francuske biografije" ("Diсtionnaire de la Biographie française"), solidna i skoro zvanična publikacija (štampana po konkursu CNRS - Nacionalno naučnog istraživačkog centra), je jedina koja je posvetila Béchamp-u naučni članak evo kako opisuje ovu nevjerovatnu situaciju: "Béchamp, za razliku od Pasteur- a, nije negirao prisustvo parazita koji izaziva bolest pebrinu ", ali upkos toga će ponoviti da je Louis Pasteur otkrio parazitsko porijeklo pebrine.
Činjenice, kao što vidimo, se montiraju. Louis Pasteur-u se pripisuju ideje protiv kojih se kako ste mogli da se uvjerite, vodio nemilosrdnu borbu. A Béchamp-u pripisuju Pasterovu grešku ili da budem precizniji, sve njegove greške, koje su mnogobrojne. Na primjer, Béchamp je jasno razlikovao pebrinu od flacherie, druge bolesti svilene bube, čiji je uzrok grupa mikroba, koje je on detaljno opisao. Do danas, nijesmo mogli da pronađemo ništa novije o tome, od toga što nam je on ostavio u nasleđe.
A Louis Pasteur po ko zna koji put, ništa nije shvatio. Treba samo pročitati šta je on pisao o tome. To je neverovatno! Na primjer, bolest se pojavljuje onda "kada je kod bube (naravno, svilene) bilo nedovoljno kožno disanje", i da bi se suprotstavilo ovoj bolesti, neophodno je da se "izazove kod bube isparavanje". " Svaki put kada buba boluje od pebrine - napisao je - to je praćeno u većoj ili manjoj mjeri flacheriom."( Béchamp je dokazao da su to dvije potpuno različite bolesti).
A šta smatraju danas? Smatraju da je Pasteur ustanovio razliku između ove dvije bolesti svilene bube. U stvari, on je upravo miješao jednu sa drugom i tvrdio da flacherija nema mikrobno porijeklo.
Izjavljuju da Béchamp nije vjerovao u postojanje mikrobnih bolesti. U stvari, on je bio taj koji je, mnogo prije Pasteur- a, dokazao njihovo postojanje. Postoji veliki broj istorijskih činjenica ( koje se lako mogu provjeriti u zvaničnim publikacijama), koji su bile podvrgnute izobličenju.
Ne treba zaboraviti značaj istraživanja svilene bube, jer su ona otvorili put za istraživanje mikrobiološkog porijekla raznih zaraznih bolesti. Na žalost, zasluge za istraživanja u ovoj oblasti se pogrešno pripisuju uglavnom Louis Pasteur-u . U stvari, dostignuća u ovoj oblasti su zahvaljujući lorenskom naučniku (to jest, Béchamp-u).
Drugi primjer se odnosi na ne manje značajno otkriće "rastvorljivog enzima". Godine 1867. Béchamp je publikovao svoje predavanje koje je održao na Fakultetu u Monpeljeu. Ovo izuzetno predavanje sadrži rezultate proučavanja fermentacije a posebno, veoma važno je otkriće "rastvorljivog enzima". "Enzimi" kako je on pisao, su živi organizmi. Međutim, kako je stalno objašnjavao, ne treba ih miješati sa živim organizmima sa supstancom koju oni proizvode i luče. Oni se odnose na čisto hemijski niz i zato se nazivaju " rastvorljivi enzimi". Riječ je upravo o njima. Béchamp je demonstrirao ovo na primjeru alkoholne fermentacije. Da bi se izbegla zabuna između živih (tzv nerastvorljivih) organizama i produktima njihovog lučenja (koji se zovu rastvorljivi enzimi), poslednjem rodu je dao naziv zimaza ( enzimski kompleks koji uzrokuje vrenje). Svaka vrsta mikroskopskih živih enzima u stanju je da proizvede različite zimaze. Od ovog trenutka Béchamp je pridavao poseban značaj ovim pojmovima. Dok su enzimi u klasičnom shvatanju " organizovani, to jest formiraju se od ćelija sa većom ili manjom sposobnošću da se samo reprodukuju i razmnožavaju," nasuprot njima zimaze se ponašaju kao reagensi, a njihova dejstva imaju "čisto hemijsku osnovu". Jedan od fundamentalnih Béchamp-ovih zaključaka je taj da se "mutacije organske materije, organizovane ili neorganizovane, u suštini odvijaju u skladu sa običnim zakonima hemije". I kao zaključak: "Ovdje ne postoji ništa osim hemije.". Tako je, Béchamp ustao protiv teorije "vitalizma" koja je sada popularna među fiziolozima. Ova teorija insistira na postojanju takvih životno važnih fenomena, koji se ne podčinjavaju opštim zakonima fizike i hemije.
Gospodin Antoine Béchamp je jedan od najvećih nepriznatih genija u istoriji nauke. Iz članka dekana Medicinskog fakulteta Univerziteta u Monpeljeu profesora Miruza koje je objavljen u "Biltenu Akademije nauka i Društva Lorena", pod naslovom " Slučajevi iz života Antoine Béchamp-a (1816.-1908.) u Monpeljeu" (Tom XVIII, № 1, 1979.), ne može se procijeniti značaj njegovog rada u istoriji medicine. Značajno je to što je napisao gospodin Miruz o odnosu između Béchampa i Pasteura: " Pojašnjenje toga kome pripada prvenstvo, čini nam se da je zastarjela pojava u našem vremenu.".
A zašto toliko pričamo o Pasteur-u danas? Zašto on produžava da bude uzor kako po pitanjima nauke, tako i u pogledu čestitosti, dok se Béchamp rijetko citira, i je li slučajno da i to malo što se kaže o njemu je uvek pogrešno? Otvorimo neke enciklopedije. " Le Grand Larousse XX", kaže da je Béchamp hirurg (!) Da je bio profesor "katoličkog fakulteta u Monpeljeu (1857.)" (u Monpeljeu, nikada nije postajao takav fakultet). Ista greška se ponavlja u 10 tomova enciklopedije "Le Grand Larousse". Prethodna enciklopedija kaže sledeće: "Njegova doktrina, nasuprot doktrini Louis Pasteur-a, nije imala pristalica.". A to nije istina. On je imao mnogo pristalica:
- Prije svega pristalica njegove doktrine je sam Louis Pasteur ( što ćemo vidjeti u daljem tekstu);
- Claude Bernard (koji je pred smrt sprovodio svoje poslednje eksperimente, dokazivajući da je Béchamp bio upravu);
- Marcellin Berthelot (koji je inicijator čuvenog naučnog spora sa Louis Pasteur-om u vezi sa zadnjim istraživanjima Claude Bernard-a).
- Danas Béchamp ima bezbroj "pristalica", iako oni sami to ne shvataju. To je zato što su prije više od jednog vijeka, izrečeni njegovi zaključci univerzalni i danas.
Samo enciklopedijski rečnik "Quillet" je napisao da je on "bio protivnik Pasteur-a". A dalje nema nikakvog pojašnjenja. Odajući počast Pasteur-u, u vješto stvorenoj legendi oko imena Louis Pasteur-a, isticalo se da je Béchamp bio u zabludi i da njegov rad ne zaslužuje nikakvo istraživanje. "Univerzalna Enciklopedija", koja tvrdi da je najkompletnija francuska enciklopedija, čak ni ne spominje njegovo ime.
Pošto enciklopedije prepisuju tekstove jedna od druge, bez provjere činjenica, tako se u istoriji nauke Louis-u Pasteur-u pripisuju brojna naučna otkrića, koja nije počinio. Zbog nedostatka prostora ja ću se ograničiti citirajući dva karakteristična primjera, koji tačno opisuju epohu života Béchamp-a u Monpeljeu i upoznati vas sa dvije važne faze u istoriji medicinskih nauka. Moram, nažalost, izložiti sve kratko, ali svi neophodni dokumenti se mogu naći u međunarodnoj arhivi Claude Bernard-a. Treba obratiti pažnju na činjenicu da se ne radi samo o prioritetu, već o konfliktu potpuno suprotnih naučnih koncepata, u kojem je Pasteur griješio tokom niza godina. Lako možete da pronađete potrebne dokumente, jer se skoro u cjelini nalaze u "Biltenu Akademije nauka".
Prvi primjer se odnosi na otkrića izvora pojave mikroorganizama pri zaraznim bolestima. Godine1865., bolest koja je napala svilenu bubu kojoj su uzgajivači dali naziv "pebrina" preplavila je jug Francuske. Béchamp budući da je bio u Monpeljeu, istraživao je bolest i zaključio da je izazva parazit koji inficira bubu, i to je ono što odgovara stvarnosti. "Pebrina - pisao je - prvo napada bubu spolja, a vjetar nosi klice parazita. Ukratko, bolest nije kongenitalna."
Međutim, Louis Pasteur, upućen od strane vlade, oštro se usprotivio tvrđenjima Béchamp-a. Pasteur je pogrešno tvrdio da je riječ o " kongenitalnoj bolesti". Da "mala tijela" (termin "mikrobi" pojavio se 13 godina kasnije), koje Béchamp smatra parazitima koji su rezultat spoljašnjeg zagađenja, su bolesne ćelije same bube " slične crvenim krvnim zrncima, gnoja", itd. Prema njegovim riječima, one nijesu u stanju da se samo reprodukuju i rezultat su grešaka u uzgoju svilene bube. On apsolutno nije razumio ovu pojavu i zato je tako istupio protiv "parazitske" teorije (koja je sada usvojena od svih). Po povratku on je napisao ministru: "Ovi ljudi (Béchamp i njegov saradnik Estor) su poludjeli. Oni kompromituju nauku i univerzitet svojom lakomislenošću.".
Tokom narednih pet godina, Pasteur je insistirao na svojim pogrešnim zaključcima. Šta danas kažu o tome?
"Rečnik francuske biografije" ("Diсtionnaire de la Biographie française"), solidna i skoro zvanična publikacija (štampana po konkursu CNRS - Nacionalno naučnog istraživačkog centra), je jedina koja je posvetila Béchamp-u naučni članak evo kako opisuje ovu nevjerovatnu situaciju: "Béchamp, za razliku od Pasteur- a, nije negirao prisustvo parazita koji izaziva bolest pebrinu ", ali upkos toga će ponoviti da je Louis Pasteur otkrio parazitsko porijeklo pebrine.
Činjenice, kao što vidimo, se montiraju. Louis Pasteur-u se pripisuju ideje protiv kojih se kako ste mogli da se uvjerite, vodio nemilosrdnu borbu. A Béchamp-u pripisuju Pasterovu grešku ili da budem precizniji, sve njegove greške, koje su mnogobrojne. Na primjer, Béchamp je jasno razlikovao pebrinu od flacherie, druge bolesti svilene bube, čiji je uzrok grupa mikroba, koje je on detaljno opisao. Do danas, nijesmo mogli da pronađemo ništa novije o tome, od toga što nam je on ostavio u nasleđe.
A Louis Pasteur po ko zna koji put, ništa nije shvatio. Treba samo pročitati šta je on pisao o tome. To je neverovatno! Na primjer, bolest se pojavljuje onda "kada je kod bube (naravno, svilene) bilo nedovoljno kožno disanje", i da bi se suprotstavilo ovoj bolesti, neophodno je da se "izazove kod bube isparavanje". " Svaki put kada buba boluje od pebrine - napisao je - to je praćeno u većoj ili manjoj mjeri flacheriom."( Béchamp je dokazao da su to dvije potpuno različite bolesti).
A šta smatraju danas? Smatraju da je Pasteur ustanovio razliku između ove dvije bolesti svilene bube. U stvari, on je upravo miješao jednu sa drugom i tvrdio da flacherija nema mikrobno porijeklo.
Izjavljuju da Béchamp nije vjerovao u postojanje mikrobnih bolesti. U stvari, on je bio taj koji je, mnogo prije Pasteur- a, dokazao njihovo postojanje. Postoji veliki broj istorijskih činjenica ( koje se lako mogu provjeriti u zvaničnim publikacijama), koji su bile podvrgnute izobličenju.
Ne treba zaboraviti značaj istraživanja svilene bube, jer su ona otvorili put za istraživanje mikrobiološkog porijekla raznih zaraznih bolesti. Na žalost, zasluge za istraživanja u ovoj oblasti se pogrešno pripisuju uglavnom Louis Pasteur-u . U stvari, dostignuća u ovoj oblasti su zahvaljujući lorenskom naučniku (to jest, Béchamp-u).
Drugi primjer se odnosi na ne manje značajno otkriće "rastvorljivog enzima". Godine 1867. Béchamp je publikovao svoje predavanje koje je održao na Fakultetu u Monpeljeu. Ovo izuzetno predavanje sadrži rezultate proučavanja fermentacije a posebno, veoma važno je otkriće "rastvorljivog enzima". "Enzimi" kako je on pisao, su živi organizmi. Međutim, kako je stalno objašnjavao, ne treba ih miješati sa živim organizmima sa supstancom koju oni proizvode i luče. Oni se odnose na čisto hemijski niz i zato se nazivaju " rastvorljivi enzimi". Riječ je upravo o njima. Béchamp je demonstrirao ovo na primjeru alkoholne fermentacije. Da bi se izbegla zabuna između živih (tzv nerastvorljivih) organizama i produktima njihovog lučenja (koji se zovu rastvorljivi enzimi), poslednjem rodu je dao naziv zimaza ( enzimski kompleks koji uzrokuje vrenje). Svaka vrsta mikroskopskih živih enzima u stanju je da proizvede različite zimaze. Od ovog trenutka Béchamp je pridavao poseban značaj ovim pojmovima. Dok su enzimi u klasičnom shvatanju " organizovani, to jest formiraju se od ćelija sa većom ili manjom sposobnošću da se samo reprodukuju i razmnožavaju," nasuprot njima zimaze se ponašaju kao reagensi, a njihova dejstva imaju "čisto hemijsku osnovu". Jedan od fundamentalnih Béchamp-ovih zaključaka je taj da se "mutacije organske materije, organizovane ili neorganizovane, u suštini odvijaju u skladu sa običnim zakonima hemije". I kao zaključak: "Ovdje ne postoji ništa osim hemije.". Tako je, Béchamp ustao protiv teorije "vitalizma" koja je sada popularna među fiziolozima. Ova teorija insistira na postojanju takvih životno važnih fenomena, koji se ne podčinjavaju opštim zakonima fizike i hemije.
Claude Bernard
Claude Bernard čim je pronikao u Béchamp-ovu teoriju posvetio je svoja poslednja istraživanja dokazujući njezin legitimitet, međutim infektivna bolest i prerana smrt prekinula su ga u tome. "Kako mi je žao - rekao je prije nego što je umro - što se sve tako brzo završilo." Zapravo, on je prigovorio Louis Pasteur-u, koji je još jednom pogriješio. Pasteur je podržavao vitalističku teoriju, u koju takođe dugo niko nije vjerovao on je insistirao na tome da mikroskopski živi enzimi ne djeluju posredstvom izdvojenih rastvorljivih enzima, već posredstvom isključivo živog dejstva.
Marcellin Berthelot
Mladi d'Arconval poslednji laborant Claude Bernard-a, saopštio je njegovo mišljenje poznatom hemičaru Marcellin Berthelot-u, koji se slagao sa Béchamp-ovom teorijom o postojanju rastvorljivih enzima. To je izazvalo poznati sukob ( o njemu je pisano u svim knjigama istorije nauke) između Berthelot-a i Louis Pasteur-a. Louis Pasteur je želeo da potkopa autoritet Bernarda stoga je izjavio nakon osamnaest mjeseci diskusija: " Pitanje rastvorljivih enzima je zatvoreno, ono više ne postoji, Bernard je bio u zabludi.".
U svim narednim godinama, naučnici su potvrdili da Béchamp prilično kritikovao Pastera, a to je još jednom dokazano jednim od njegovih otkrića o izdvajanju u posebnu grupu toksičnih mikroorganizama (vrsta rastvorljivih enzima).
Njemački naučnik Büchner je 1897. godine ponovio Béchamp-ovo istraživanje rastvorljivih alkoholnih enzima (on je ponovo koristio termin "zimaza"). Hemijska transformacija toksina u antitoksine po Ramonovoj metodi aktivno se danas koristi za dobijanje vakcina, itd.
Sada možemo samo da konstatujemo do koje je mjere Béchampovo ime sistematski ignorisano, a zatim potpuno zaboravljeno. Otkriće "zimaze" ocjenjivalo se toliko visoko da su u 150-o straničnom izdanju "Istorija biologije, od svog porijekla do danas" (prvo izdanje serijala "Šta ja znam?" — "Que sais-je?"), čak dvije stranice posvećene ovom otkriću . Međutim, od 1897. godine to otkriće se pripisuje Büchner-u. Dovoljno je otvoriti rečnik "Littré", njegov poslednji tom koji je objavljen 1893., da se uvjerite da se termin "zimaza" pojavio u njemu kao što ga je konačno formulisao Büchner. Tamo se tkođe može naći i link za saopštenje Béchamp-a i Estora koji su dali Akademiji nauka 1868. o tom otkriću (koji datira iz 1864., odnosno 30 godina prije Büchner-ovog objavljivanja).
Upravo svojim otkrićem zimaze ili rastvorljivih enzima, za koje je tvrdio da u tom procesu nema ništa, osim hemije, on se već suprotstavio Pasteur-ovoj vitalističkoj doktrini. Cio svijet sada priznaje postulate te teorije, teorije koju je Béchamp žestoko branio na predavanjima u Monpeljeu, kao i u svojoj knjizi, objavljenoj 1876. Međutim, već tada su bile lažirane istorijske činjenice: Béchamp-u su pripisivali greške Pasteur- a, a o Pasteur-ovim greškama istraživači su mudro ćutali.
Jasno je da se ne radi o borbi za pravo prioriteta, već o naučno suprotnim stavovima po pitanju fundamentalnih problema medicine. (Objavljeno u "Biltenu Akademije nauka i Društva Lorena", tom XX, № 4, 1980.)
(Poglavlje iz knjige dr Louis de Brouwer -a " "La mafia pharmaceutique et agroalimentaire" )
Izvor: http://www.homeoint.ru/vaccines/opinions/pasteur.htm
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
U svim narednim godinama, naučnici su potvrdili da Béchamp prilično kritikovao Pastera, a to je još jednom dokazano jednim od njegovih otkrića o izdvajanju u posebnu grupu toksičnih mikroorganizama (vrsta rastvorljivih enzima).
Njemački naučnik Büchner je 1897. godine ponovio Béchamp-ovo istraživanje rastvorljivih alkoholnih enzima (on je ponovo koristio termin "zimaza"). Hemijska transformacija toksina u antitoksine po Ramonovoj metodi aktivno se danas koristi za dobijanje vakcina, itd.
Sada možemo samo da konstatujemo do koje je mjere Béchampovo ime sistematski ignorisano, a zatim potpuno zaboravljeno. Otkriće "zimaze" ocjenjivalo se toliko visoko da su u 150-o straničnom izdanju "Istorija biologije, od svog porijekla do danas" (prvo izdanje serijala "Šta ja znam?" — "Que sais-je?"), čak dvije stranice posvećene ovom otkriću . Međutim, od 1897. godine to otkriće se pripisuje Büchner-u. Dovoljno je otvoriti rečnik "Littré", njegov poslednji tom koji je objavljen 1893., da se uvjerite da se termin "zimaza" pojavio u njemu kao što ga je konačno formulisao Büchner. Tamo se tkođe može naći i link za saopštenje Béchamp-a i Estora koji su dali Akademiji nauka 1868. o tom otkriću (koji datira iz 1864., odnosno 30 godina prije Büchner-ovog objavljivanja).
Upravo svojim otkrićem zimaze ili rastvorljivih enzima, za koje je tvrdio da u tom procesu nema ništa, osim hemije, on se već suprotstavio Pasteur-ovoj vitalističkoj doktrini. Cio svijet sada priznaje postulate te teorije, teorije koju je Béchamp žestoko branio na predavanjima u Monpeljeu, kao i u svojoj knjizi, objavljenoj 1876. Međutim, već tada su bile lažirane istorijske činjenice: Béchamp-u su pripisivali greške Pasteur- a, a o Pasteur-ovim greškama istraživači su mudro ćutali.
Jasno je da se ne radi o borbi za pravo prioriteta, već o naučno suprotnim stavovima po pitanju fundamentalnih problema medicine. (Objavljeno u "Biltenu Akademije nauka i Društva Lorena", tom XX, № 4, 1980.)
(Poglavlje iz knjige dr Louis de Brouwer -a " "La mafia pharmaceutique et agroalimentaire" )
Izvor: http://www.homeoint.ru/vaccines/opinions/pasteur.htm
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
