Merilin Monro je slučajno pronašla beleške svog supruga, gdje je pisalo da je razočaran u nju...

Merilin Monro je slučajno pronašla beleške svog supruga, gdje je pisalo da je razočaran u nju. I mnogo više od toga. Bio je dramski pisac, pa je zapisao svoja osjećanja do detalja. Napisao je da ga je Merilin razočarala, da je ne voli više i  da je brak je bio greška. Ali Merilin nije napravila scenu. Nije ništa rekla samo je utonula u tugu. Još jednom  se našla sama u svojoj sumornoj sobi, gdje se čudovišta kreću u uglovima i veoma je hladno.

Tako je zapisala u svom dnevniku: "Nijesam bijesna. Normalno je da žele da me ostave. To je samo očaj. To je uvijek isti slučaj; poniženje i očaj. Uvijek me izdaju i to je u redu, tako treba biti."

Kada nema ni bijesa, ni ljutnje, to znači da je osoba navikla na izdaju i jednostavno se vratila u svoju mračnu sobu sa čudovištima. Navikla je na svoju sobu; bilo je vrlo drsko izaći odatle, zar ne?

Kao dete, Merilin je premeštana iz jednog prihvatilišta u drugo, od jednog hranitelja do drugog. Još jedno poniženje i opet očaj. Sumrak i sumrak. To se dešava sa životom deteta koje je izdato, napušteno, nevoljeno ... Tada se navikne na ovu sumornost. I svaki put kada ga vrate sa sunčeve svijetlosti u sumornu sobu, ono jednostavno kaže sebi: "Ovo je normalno. Trebali su me napustiti, izdati, razočarati se u mene. Biću ponovo vraćena u svoju zastrašujuću sobu! "

Na kraju, osoba jednostavno ugasi sveću. Poput Merilin. Bar tako ne može da vidi čudovišta. I Sumrak se pretvara u mrak.  Ljubav spašava, stvarno  spašava. Ali ne vrlo često ...

Anna Valentinova Kiryanova

Prevod i obrada Ana Muratović -  bebamur.com
​