Slušanje stvara svetu tišinu. Kada pažljivo slušamo nekog, on takođe može da čuje tu istinu, koja je u njemu.
Još kao studentkinja Stenfordskog fakulteta ušla sam u malu grupu doktora i psihologa koji su učestovali u predavanju Karla Rodžersa - pionira humanističke psihoterapije.
Bila sam mlada i veoma ponosna na svoju svjesnost po pitanjima medicine, time, što su me konsultovali i do mog mišljenja držali moje kolege. Rodžerov pristup terapiji, koja se zove bezuslovno prihvatanje - tada mi se činio dostojan samo prezira - to mi je izgledalo kao snižavanje standarda.
Bila sam mlada i veoma ponosna na svoju svjesnost po pitanjima medicine, time, što su me konsultovali i do mog mišljenja držali moje kolege. Rodžerov pristup terapiji, koja se zove bezuslovno prihvatanje - tada mi se činio dostojan samo prezira - to mi je izgledalo kao snižavanje standarda.
A uporedo sa tim, išle su glasine, da su rezultati njegovih terapeutskih senansi gotovo čudesni.
Rodžers je imao duboko razvijenu intuiciju. Govoreći nam o svom radu sa klijentima, precizno je pravio pauze, da bi tačno formulisao svoju misao, koju je želio da nam prenese. I to je bilo potpuno prirodno i organsko. Ovaj stil komunikacije je bio radikalno drugačiji od autoritarnog na koje sam bila navikla, kao student medicine, i radeći u bolnici.
Da li je moguće da čovjek, naizgled tako nesiguran, uopše umije nešto da uradi, i da je u bio čemu stručnjak? Imala sam veoma jake sumnje po ovom pitanju. Koliko sam u tom trenutku mogla da razumijem suština metoda bezuslovnog prihvatanja svodila se na to da je Rodžers sjedio i sve prihvatao, bez obzira šta bi govorio klijent - bez donošenja sudova, bez tumačenja. Nijesam mogla da shvatim, da to u principu može imati i najmanju korist.
Na kraju predavanja Rodžers je predložio da pokaže kako njegov pristup radi. Jedan od doktora dobrovoljno je prihvatio da bude u ulozi klijenta. Stolice su bile postavljene tako da su sjedeli jedan nasuprot drugog. Prije nego što je počeo sesiju, Rodžers je zastao i obratio se zamišljenim pogledom nama, okupljenim ljekarima u publici i meni među njima. U tom kratkom nijemom trenutku vrpoljila sam se od nestrpljenja.
Zatim je Rodžers počeo da govori: "Prije početka svake sesije, ja zastanem za trenutak, da se sjetim, da sam ja - takođe čovjek. Ne postoji ništa što se može desiti čovjeku, što ja, budući da sam takođe čovjek, ne mogu podijeliti sa njim; nema tog straha koji ne mogu da razumijem; nema patnje, na koju mogu biti neosjetljiv - to je založeno u mojoj ljudskoj prirodi. Bez obzira koliko je duboka trauma tog čovjeka - toga se preda mnom ne treba da stidi. Ja sam takođe bespomoćan pred licem traume. I to mi je dovoljno. Šta god da je taj čovjek preživio - ne mora sa tim da ostane sam. I posle toga počinje isceljenje."
Sesija koja je uslijedila bila je zapanjujuće duboka. Tokom cijele sesije Rodžers nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Rodžers je emitovao svoje potpuno prihvatanje klijenta takvog kakav jeste, samo kroz kvalitet svoje pažnje. Klijent (doktor) počeo je da govori i veoma brzo sesija se pretvorila u prezentaciju metoda, kakav jeste.
U zaštitničkoj atmosferi punog prihvatanja od strane Rogersa, doktor je počeo da skida svoje maske jednu za drugom. Isprva neodlučno, a potom sve lakše i lakše. Kada se odbacivala maska, Rodžers je prihvatio i pozdravljao toga ko se krije ispod nje - naravno, bez tumačenja - dok konačno nije odbačena zadnja maska i pred nama se pojavio taj doktor takav kao što je bio - u svoj ljepoti svoje istinske i nezaštićene prirode.
Sumnjam da se ikada on sam suočio sa sobom takvim, da je ikada ranije sebe takvog vidio. U tom trenutku sa mnogih od nas, takođe, su pale sve maske i kod nekih su oči bile pune suza. U tom trenutku sam zavidjela tom doktoru - klijentu; kako sam bila ljuta, što se ja nijesam dobrovoljno javila za sesiju, što sam propustila šansu - takvu šansu, toliko totalno se otkriti i biti prihvaćen od drugih. Izuzimajući nekoliko epizoda opštenja sa mojim djedom, u mom iskustvu to je bio prvi susret sa sličnim prihvatanjem tokom cijelog života.
Uvijek sam naporno radila, da budem dovoljno dobra - postojao je moj "zlatni standard" po kojem sam određivala, koje knjige da čitam, kakvu odeću da nosim, kako da provodim slobodno vrijeme, gdje da živim, šta da govorim. Iako, čak i "dovoljno dobra" za mene nije bilo dovoljno. Cio život sam provela u pokušajima da budem idealna. Ali, ako su Rodžersove riječi bile istinite, savršenstvo - je praznina. Sve što je zaista potrebno - to je biti samo čovjek. A ja sam - čovjek. I cio život sam se bojala da je to neko ne otkrije.
U suštini, to što je Rodžers akcentirao - da je mudrost, najosnovniji nivo isceljiteljskih odnosa. Bez obzira koliko da smo sjajni specijalisti, najveći dar koji možemo dati onome ko pati - to je nas potpuno. Slušanje - je vjerovatno najstariji i najmoćniji instrument isceljenja.
Rodžers je imao duboko razvijenu intuiciju. Govoreći nam o svom radu sa klijentima, precizno je pravio pauze, da bi tačno formulisao svoju misao, koju je želio da nam prenese. I to je bilo potpuno prirodno i organsko. Ovaj stil komunikacije je bio radikalno drugačiji od autoritarnog na koje sam bila navikla, kao student medicine, i radeći u bolnici.
Da li je moguće da čovjek, naizgled tako nesiguran, uopše umije nešto da uradi, i da je u bio čemu stručnjak? Imala sam veoma jake sumnje po ovom pitanju. Koliko sam u tom trenutku mogla da razumijem suština metoda bezuslovnog prihvatanja svodila se na to da je Rodžers sjedio i sve prihvatao, bez obzira šta bi govorio klijent - bez donošenja sudova, bez tumačenja. Nijesam mogla da shvatim, da to u principu može imati i najmanju korist.
Na kraju predavanja Rodžers je predložio da pokaže kako njegov pristup radi. Jedan od doktora dobrovoljno je prihvatio da bude u ulozi klijenta. Stolice su bile postavljene tako da su sjedeli jedan nasuprot drugog. Prije nego što je počeo sesiju, Rodžers je zastao i obratio se zamišljenim pogledom nama, okupljenim ljekarima u publici i meni među njima. U tom kratkom nijemom trenutku vrpoljila sam se od nestrpljenja.
Zatim je Rodžers počeo da govori: "Prije početka svake sesije, ja zastanem za trenutak, da se sjetim, da sam ja - takođe čovjek. Ne postoji ništa što se može desiti čovjeku, što ja, budući da sam takođe čovjek, ne mogu podijeliti sa njim; nema tog straha koji ne mogu da razumijem; nema patnje, na koju mogu biti neosjetljiv - to je založeno u mojoj ljudskoj prirodi. Bez obzira koliko je duboka trauma tog čovjeka - toga se preda mnom ne treba da stidi. Ja sam takođe bespomoćan pred licem traume. I to mi je dovoljno. Šta god da je taj čovjek preživio - ne mora sa tim da ostane sam. I posle toga počinje isceljenje."
Sesija koja je uslijedila bila je zapanjujuće duboka. Tokom cijele sesije Rodžers nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Rodžers je emitovao svoje potpuno prihvatanje klijenta takvog kakav jeste, samo kroz kvalitet svoje pažnje. Klijent (doktor) počeo je da govori i veoma brzo sesija se pretvorila u prezentaciju metoda, kakav jeste.
U zaštitničkoj atmosferi punog prihvatanja od strane Rogersa, doktor je počeo da skida svoje maske jednu za drugom. Isprva neodlučno, a potom sve lakše i lakše. Kada se odbacivala maska, Rodžers je prihvatio i pozdravljao toga ko se krije ispod nje - naravno, bez tumačenja - dok konačno nije odbačena zadnja maska i pred nama se pojavio taj doktor takav kao što je bio - u svoj ljepoti svoje istinske i nezaštićene prirode.
Sumnjam da se ikada on sam suočio sa sobom takvim, da je ikada ranije sebe takvog vidio. U tom trenutku sa mnogih od nas, takođe, su pale sve maske i kod nekih su oči bile pune suza. U tom trenutku sam zavidjela tom doktoru - klijentu; kako sam bila ljuta, što se ja nijesam dobrovoljno javila za sesiju, što sam propustila šansu - takvu šansu, toliko totalno se otkriti i biti prihvaćen od drugih. Izuzimajući nekoliko epizoda opštenja sa mojim djedom, u mom iskustvu to je bio prvi susret sa sličnim prihvatanjem tokom cijelog života.
Uvijek sam naporno radila, da budem dovoljno dobra - postojao je moj "zlatni standard" po kojem sam određivala, koje knjige da čitam, kakvu odeću da nosim, kako da provodim slobodno vrijeme, gdje da živim, šta da govorim. Iako, čak i "dovoljno dobra" za mene nije bilo dovoljno. Cio život sam provela u pokušajima da budem idealna. Ali, ako su Rodžersove riječi bile istinite, savršenstvo - je praznina. Sve što je zaista potrebno - to je biti samo čovjek. A ja sam - čovjek. I cio život sam se bojala da je to neko ne otkrije.
U suštini, to što je Rodžers akcentirao - da je mudrost, najosnovniji nivo isceljiteljskih odnosa. Bez obzira koliko da smo sjajni specijalisti, najveći dar koji možemo dati onome ko pati - to je nas potpuno. Slušanje - je vjerovatno najstariji i najmoćniji instrument isceljenja.
Često, upravo kvalitet naše pažnje, a ne naše mudre riječi doprinose najdubljim promjenama u ljudima oko nas. Slušanjem zajedno sa našom bezrezervnom pažnjom, otkrivamo drugom mogućnost da stekne cjelovitost. To što je odbačeno, obezvrijeđeno, bilo ne prihvaćeno od samog čovjeka i njegovog okruženja. To što je bilo skriveno.
U našoj kulturi, duša i srce često bivaju "bez doma". Slušanje stvara svetu tišinu. Kada pažljivo slušamo nekog, on takođe može da čuje tu istinu, koja je u njemu. Ponekad to čovjek čuje po prvi put u životu. Tokom nijemog slušanja, možemo naći / otkriti sebe u drugog. Postepeno možemo naučiti da čujemo svakog, i čak malo više - možemo naučiti da čujemo nevidljivo, upućeno sebi i nama.
Rachel Naomi Remen - «Kitchen Table Wisdom: Stories That Heal»
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/175647-metod-karla-rodzhersa-bezuslovnoe-prinyatie
Prevela: Beba Muratović -bebamur.com
Rachel Naomi Remen - «Kitchen Table Wisdom: Stories That Heal»
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/175647-metod-karla-rodzhersa-bezuslovnoe-prinyatie
Prevela: Beba Muratović -bebamur.com
