Vile su jedine koje nas mogu spasiti. Da smo od rane dobi ostali slobodni vjerovati u postojanje vila i vilenjaka, vjerovatno bi kao odrasli ljudi naš intelekt bio manje pretjeran i ostavio bi više prostora za dušu.
Sva djeca znaju da vile postoje čak i ako ih nikada nijesu vidijeli. Ako imaju sreće, ovo uvjerenje nose u školu i kod kuće kroz priče i kroz samo za njih poznata bajkovita vrata. Ovo vjerovanje je ojačano kod srećne djece, nije potisnuto.
Nemojte ih izbacivati iz njihovog čarobnog svijeta, poštujući njihov način odrastanja. To nije način da ih zavedete: podignite ruku ko može sa sigurnošću reći da vile ne postoje! Djeca su uvjerena u njihovo postojanje: zašto bi odrasla osoba tome prigovarala?
Hranjenje njihovim čarobnim svijetom je privilegija odraslih: to je način da se vrate djeci i to je važna obrazovna dužnost. Da, zato što ne mora biti vaspitan samo intelekt već i emocija, kreativnost, duša svakog malog čovjeka. Intelekt je nažalost preuzeo primat: više niko ne sanja, želje su izblijedjele, lažni ideali ... izgubljeni smo i više ne možemo da pronađemo sebe.
Ali, imamo vodiča koji nas može spasiti: dijete. Za one koji uspiju (ali to je težak poduhvat, jer je ono sada sahranjeno u odrasloj osobi!), to je dijete u nama, a oni koji imaju dovoljno sreće da žive zajedno ili često budu u kontaktu, to je dijete koje živi blizu nas: to može nekad da bude naš sin ili naš nećak ili čak komšijsko dijete ili onaj koga svakodnevno srećemo na ulici i pozdravlja nas svojom malom rukom.
Svi, ako želimo, možemo svakodnevno stupiti u kontakt sa djecom. A ako uspijemo, hitno ih moramo saslušati, posmatrati, prepustiti se njima ...
Dijete je naš učitelj. Ako se nešto nerazumljivo dogodi u našem životu i u svijetu, pitajmo dijecu i dobićemo svoje odgovore.
Kako, na primjer, možemo podržati korisnost bilo kojeg rata? Pokušajte da kažete djetetu od 3-4 godine šta je rat u stvari. Plakaće ili imati noćne more. Bolje je sakriti te tragične događaje od njega, oni mu ne odgovaraju ... Ali sakriti nešto od djeteta znači prevariti ga i učiniti nešto za što on zna da nije u redu.
Nemojte ih izbacivati iz njihovog čarobnog svijeta, poštujući njihov način odrastanja. To nije način da ih zavedete: podignite ruku ko može sa sigurnošću reći da vile ne postoje! Djeca su uvjerena u njihovo postojanje: zašto bi odrasla osoba tome prigovarala?
Hranjenje njihovim čarobnim svijetom je privilegija odraslih: to je način da se vrate djeci i to je važna obrazovna dužnost. Da, zato što ne mora biti vaspitan samo intelekt već i emocija, kreativnost, duša svakog malog čovjeka. Intelekt je nažalost preuzeo primat: više niko ne sanja, želje su izblijedjele, lažni ideali ... izgubljeni smo i više ne možemo da pronađemo sebe.
Ali, imamo vodiča koji nas može spasiti: dijete. Za one koji uspiju (ali to je težak poduhvat, jer je ono sada sahranjeno u odrasloj osobi!), to je dijete u nama, a oni koji imaju dovoljno sreće da žive zajedno ili često budu u kontaktu, to je dijete koje živi blizu nas: to može nekad da bude naš sin ili naš nećak ili čak komšijsko dijete ili onaj koga svakodnevno srećemo na ulici i pozdravlja nas svojom malom rukom.
Svi, ako želimo, možemo svakodnevno stupiti u kontakt sa djecom. A ako uspijemo, hitno ih moramo saslušati, posmatrati, prepustiti se njima ...
Dijete je naš učitelj. Ako se nešto nerazumljivo dogodi u našem životu i u svijetu, pitajmo dijecu i dobićemo svoje odgovore.
Kako, na primjer, možemo podržati korisnost bilo kojeg rata? Pokušajte da kažete djetetu od 3-4 godine šta je rat u stvari. Plakaće ili imati noćne more. Bolje je sakriti te tragične događaje od njega, oni mu ne odgovaraju ... Ali sakriti nešto od djeteta znači prevariti ga i učiniti nešto za što on zna da nije u redu.
Mi odrasli smo izgubili svoje unutrašnje dijete, više ne vjerujemo u vile, odnosimo se prema svojoj djeci sa superiornošću ... a svijet se uništava, jer je odrasla osoba bez unutrašnjeg vođenja čovjek u opasnosti puštena na milost i nemilost drugih odraslih bez vodiča. U nama vladaju konfuzija, zbunjenost i površnost.
Ako se tako osjećate, ako mislite da svijet ide u pogrešnom smjeru, stanite. Pokušajte da pronađete svoje unutrašnje dijete i ne plašite se da ga saslušate. U njegovom glasu postoji sve što vam treba, u njegovoj životnoj poruci nalaze se odgovori na vaša pitanja. A ako je vaš glas skoro mrtav, pustite ga da ponovo živi zajedno sa djecom oko vas.
Kako to učiniti? Da, nažalost, takođe smo izgubili sposobnost da budemo sa djecom i ne znamo kako da mirno živimo sa njima. Često smo nervozni, uznemireni, umorni od odnosa sa svojom djecom: ali sve se to događa zato što to radimo na pogrešan način, umjesto da pratimo svoju dušu mi pratimo sveprisutni intelekt.
Pokušajte tako ...
Oslobodite svoj um od svih briga (već ovdje bi trebalo da dobijete dosta !!!), smjestite se ugodno i posmatrajte kako se dijete igra. Uživajte u sadašnjem trenutku: poslušajte šta piše, šta radi ... uronite u to.
Čineći ovo često će vam pomoći da se identifikujete sa djetetom i osjetićete osjećaj mira i zadovoljstva koji će isplivati i koji ćete konačno moći da shvatite. Tada ćete polako počećeti da im pričate divne priče o vilama (i vi ćete vjerovati u njih!).
Osjećaj mira proći će kroz vaše tijelo i bićete zahvalni svojoj djeci što možete biti bar malo poput njih.
Evo rješenja svih problema.
Nahranite čarobni svijet svoje djece: to je dar koji će oni nositi sa sobom tokom života, čak i kad postanu odrasli zadržaće u svojim srcima tu magiju neophodnu za balansiranje emocija, duše i intelekta.
Elena Bernabè
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/47023/il-mondo-ha-bisogno-di-credere-nelle-fate.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
Kako to učiniti? Da, nažalost, takođe smo izgubili sposobnost da budemo sa djecom i ne znamo kako da mirno živimo sa njima. Često smo nervozni, uznemireni, umorni od odnosa sa svojom djecom: ali sve se to događa zato što to radimo na pogrešan način, umjesto da pratimo svoju dušu mi pratimo sveprisutni intelekt.
Pokušajte tako ...
Oslobodite svoj um od svih briga (već ovdje bi trebalo da dobijete dosta !!!), smjestite se ugodno i posmatrajte kako se dijete igra. Uživajte u sadašnjem trenutku: poslušajte šta piše, šta radi ... uronite u to.
Čineći ovo često će vam pomoći da se identifikujete sa djetetom i osjetićete osjećaj mira i zadovoljstva koji će isplivati i koji ćete konačno moći da shvatite. Tada ćete polako počećeti da im pričate divne priče o vilama (i vi ćete vjerovati u njih!).
Osjećaj mira proći će kroz vaše tijelo i bićete zahvalni svojoj djeci što možete biti bar malo poput njih.
Evo rješenja svih problema.
Nahranite čarobni svijet svoje djece: to je dar koji će oni nositi sa sobom tokom života, čak i kad postanu odrasli zadržaće u svojim srcima tu magiju neophodnu za balansiranje emocija, duše i intelekta.
Elena Bernabè
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/47023/il-mondo-ha-bisogno-di-credere-nelle-fate.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
