Poznati psiholog govori odakle dolaze strahovi i zašto u njima nema nikakvog smisla.
|
|
Šta je strah?
Za čoveka, strah je uvijek bio prirodni mehanizam zaštite, koji mu je omogućavao da pobjegne od opasne zvijeri ili da se sakrije od potopa. Ali vremena su se promijenila, i ako je prije 400 godina svaki treći stanovnik planete nije umirao od sopstvene smrti, danas je to samo jedan od hiljadu. |
Živimo u najsigurnijoj epohi u istoriji čovječanstva, divlje životinje vidimo samo u zoološkom vrtu, a bandite - u većini slučajeva - samo kada gledamo kriminalne filmove. Ali u nama je i dalje ostao osećaj koji je izgrađen da bismo pobjegli, sakrili se i sagradili oko sebe beskrajne ograde. Naš strah je toliko jak kao i prije trista ili hiljadu godina. Ali danas nam on uopšte ne treba.
Kako se osloboditi straha i početi disati punim plućima?
Strah je kočnica
U situacijama u kojima je uključeno preživljavanje, strah je neophodan, ali za običnog čovjeka koji se ne nalazi u ekstremnim uslovima apsolutno je beskorisan. Zbog straha ne dobijamo ono što želimo. Ne možemo tražiti za sebe pristojnu platu, braniti svoje interese, ostvariti snove, upoznati se sa čovjekom koji nam se sviđa. O strahu prvo treba shvatiti jednu prostu stvar: ako ne stojiš na litici ponora, ako ne gledaš u oči crne mambe, ako ne ležiš u vlažnom podrumu, sa krpom u ustima, lancima vezan za cijevi, tada je uzrok tvoga straha samo u tvojoj glavi.
On se formira u djetinjstvu i ostaje sa čovjekom tokom cijelog života, dok on sam, čovjek, ne odluči i konačno se oslobodi njega.
Pa zašto se neki ljudi plaše, a drugi - ne? Jer se kod prvih u detinjstvu nije formiralo bazno povjerenje u svijet. Njega formiraju mirni, samouvjereni roditelji koji podižu dijete u atmosferi sreće i ravnoteže. Oni koji ne viču sa drugog kraja ulice "Stavi odmah kapu, jer ćeš se razboljeti i umrijeti!", ne tresu se kada vide ogrebotinu na kolenu, ne razglabaju o očekujućoj finansijskoj krizi i strašnim vijestima.
Nažalost, većina naših građana odrasla je u potpuno drugačijim okolnostima. Navika da se plašimo - a to je upravo navika - živi sa nama i čeka neki stvarni događaj da se pojavi. I ovi događaji se javlaju jedan za drugim. Prvo vrtić sa zlom vaspitačicom, onda prvi razred sa nepoznatim kolektivom, posle - prvi momak koji će sigurno ostaviti i zaboraviti, onda dalje fakultet, za koji obično nema šanse da se upiše. Kao rezultat toga, plašiš se apsolutno bezopasnih stvari: šefa, upoznavanja, putovanja, muškaraca, oporavka, gubljenja težine i ... uopšte, lista se popunjava individualno.
Ako ovo nije dovoljno, nervozne ljude počinju da posjećuju strahovi nepoznate etimologije. Reci "doviđenja" svim mogućim vrstama kraja svijeta, slomljenim ogledalima, bubuljicama na bradi, koji jasno podsećaju na poslednju fazu raka i dalje u istom duhu. Ako nema razloga da se plašite, a strah postoji, to je povod da se o psihi ozbiljno razmisli.
Kako se osloboditi straha i početi disati punim plućima?
Strah je kočnica
U situacijama u kojima je uključeno preživljavanje, strah je neophodan, ali za običnog čovjeka koji se ne nalazi u ekstremnim uslovima apsolutno je beskorisan. Zbog straha ne dobijamo ono što želimo. Ne možemo tražiti za sebe pristojnu platu, braniti svoje interese, ostvariti snove, upoznati se sa čovjekom koji nam se sviđa. O strahu prvo treba shvatiti jednu prostu stvar: ako ne stojiš na litici ponora, ako ne gledaš u oči crne mambe, ako ne ležiš u vlažnom podrumu, sa krpom u ustima, lancima vezan za cijevi, tada je uzrok tvoga straha samo u tvojoj glavi.
On se formira u djetinjstvu i ostaje sa čovjekom tokom cijelog života, dok on sam, čovjek, ne odluči i konačno se oslobodi njega.
Pa zašto se neki ljudi plaše, a drugi - ne? Jer se kod prvih u detinjstvu nije formiralo bazno povjerenje u svijet. Njega formiraju mirni, samouvjereni roditelji koji podižu dijete u atmosferi sreće i ravnoteže. Oni koji ne viču sa drugog kraja ulice "Stavi odmah kapu, jer ćeš se razboljeti i umrijeti!", ne tresu se kada vide ogrebotinu na kolenu, ne razglabaju o očekujućoj finansijskoj krizi i strašnim vijestima.
Nažalost, većina naših građana odrasla je u potpuno drugačijim okolnostima. Navika da se plašimo - a to je upravo navika - živi sa nama i čeka neki stvarni događaj da se pojavi. I ovi događaji se javlaju jedan za drugim. Prvo vrtić sa zlom vaspitačicom, onda prvi razred sa nepoznatim kolektivom, posle - prvi momak koji će sigurno ostaviti i zaboraviti, onda dalje fakultet, za koji obično nema šanse da se upiše. Kao rezultat toga, plašiš se apsolutno bezopasnih stvari: šefa, upoznavanja, putovanja, muškaraca, oporavka, gubljenja težine i ... uopšte, lista se popunjava individualno.
Ako ovo nije dovoljno, nervozne ljude počinju da posjećuju strahovi nepoznate etimologije. Reci "doviđenja" svim mogućim vrstama kraja svijeta, slomljenim ogledalima, bubuljicama na bradi, koji jasno podsećaju na poslednju fazu raka i dalje u istom duhu. Ako nema razloga da se plašite, a strah postoji, to je povod da se o psihi ozbiljno razmisli.
|
Naravno, svakom čovjeku se u životu dešavaju neprijatnosti, koje on ne želi da se ponove. Od prevare i otkaza na poslu do nesreća i zdravstvenih problema. Međutim, zdrava individua prelijepo shvata šta treba da radi u teškoćama, i osvijesti od čega se tačno plaši, a neurotičar brine tek tako. Posebno kada ostaje sam sa sobom i ne bavi se ni sa čime.
|
|
Reći strahu "doviđenja"
Da bi se oslobodilo straha, preporučujem da se on prvo osvijesti. Odvoje emocije od sebe, od svoga realnog života. To jeste, osjetiti, zaista razumjeti da je strah unutar nas, a ne u nekim spoljašnjim okolnostima. Neki skaču sa padobranom. Jer, savršeno dobro znaju da poštuju tehniku bezbednosti, i ljudi se mirno prizemlje. A drugi se plaše letenja avionom, znajući da je statistika nesreća u ovom transportu stotine puta niža od auto-nesreća. Iz ovoga je jasno da se plašimo, sami po sebi, a ne zato što je to "stvarno strašno".
Takođe je važno shvatiti, po pravilu, da u strahu postoji takva moćna komponenta kao neizvjesnost. Bojimo se onoga na što ne znamo kako da reagujemo. Ako u vašem životu postoje događaji koji utiču da se bojite, jednostavno isplanirajte najpametniju i najefikasniju reakciju. Na primjer, ako na poslu počinje otpuštanje, izvrši neke manipulacije i bez problema ćeš dobiti novi. Ako se ima "plan B", uvijek se može opustiti i živjeti mirno.
A ako ovo ne pomogne, ja veoma volim da podsjetim na princip cigle. Niko ne zna na koga ona može iznenada pasti. Ali možeš ostati kod kuće ili hodati sa šlemom, a možeš jednostavno živjeti slobodno. Birajući drugo, ljudi shvataju da je mnogo lakše boriti se sa strahom i liječiti glavu, i ne braniti se od zamišljenih čudovišta. Počni polako, ali se uporno probijaj u različite sfere, suočavajući se licem u lice s predmetom sopstvenog užasa. Baš danas pođi kod muškarca koji ti se sviđa i predloži mu zajedničku večeru. Uvjeravam te, čak i ako odbije, neće se dogoditi ništa strašno.
Cijeni svoje odluke, ne dozvoli sebi da sumnjaš. Baci etikete od nove odjeće koju si upravo donio kući. Pokušaj barem nedelju dana da ne mijenjaš planove - čak i ako iznenada nazovu i pozovu u bioskop a ti upravo spremaš večeru i namjeravaš da gledaš seriju. To će ti omogućiti da osjetiš kontrolu nad životom. Onu koju svaki zabrinuti čovjek se plaši da izgubi. Osluškuj svoje želje. Razmisli o njima bez obzira na imaginarnu osudu ili reakciju drugih. Ovo će ti pomoći da shvatiš da je slobodno življenje mnogo jednostavnije nego što si mislio.
U svakom slučaju strah se formira godinama, i zbog toga se za dva sata ne možeš osloboditi njega. Ako se bojiš, a ništa ne pomaže, obavezno kontaktiraj specijalistu.
Da, život bez straha - je potpuno realan, i taj život će ti se svidjeti!
Avtor: Mihail Labkovski
Izvor: http://www.transurfing-real.ru/2017/10/blog-post_532.html
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Da, život bez straha - je potpuno realan, i taj život će ti se svidjeti!
Avtor: Mihail Labkovski
Izvor: http://www.transurfing-real.ru/2017/10/blog-post_532.html
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
