Imao sam profesora na univerzitetu, koji je za svoju asistentkinju (psihotip "odlikaš"), rekao:
- Bojim se nje, ona je tako radna! Mira ne da ni sebi, ni meni.
|
|
Ima ljudi koji su čak i posle posla, i vikendom, i praznicima, u principu, uvjek u nekom pokretu. Oni ne umiju, na primjer, samo da leže na plaži, posmatraju horizont ...
Može li se reći da oni uživaju u svojoj ogromnoj aktivnosti? Vjerovatno ne. |
Oni jednostavno ne mogu da stanu i misle da je to velika vrlina. Kao, takav sam ja čovek, sve je u radu, u radu je sve!
Pored toga, ovi ljudi još i ne daju mira nikome u okruženju. Naročito to važi za djecu (ne obavezno sopstvenu).
- Hajde marš sa kauča, što se razvlčiš?
- Je si li sve uradio? Napisao domaći?
- Idi sobu sredi! Čarape su svuda okolo ...
- Možda, hoćeš knjigu da čitaš?
- Idi onda šetaj, idi na svjež vazduh!
Dijete gleda sa strahom i ponekad stvarno ide da radi nešto što je sa stanovišta odraslih, korisno. Zatim ponovo pokušava da legne. Kao, sada će ga možda ostaviti na miru, ali ne. Pristalice aktivnog stava prema životu ne mogu da podnesu kada djeca "ne rade ništa". I opet, i opet negdje ih gone ili vode, ili počinju da pričaju o tužnoj sudbini neradnika i čistača.
Mislite li, da na taj način uče dijete na rad? I da ono sluša optužbe i iznenada shvati: zaista, zašto ležim i kako se ne stidim?
Ne, ono misli - svega mi je dosta!
Ovdje moramo shvatiti da se ljudi ponašaju na ovaj način, ne zato što su se takvi rodili, već zato što su ih tako gonili njihovi roditelji, a kada su roditelji njihovih roditelja bili djeca, stariji su im govorili još i gore. Na primjer:
- Vidi, on odmara! Mi nikada nijesmo imali slobodnog vremena! Radili smo od 11 godina. U zoru ustajali hranili kokoške, a zatim u štalu, a posle u polje išli ...
Nije ni čudo, tako je istorijski bilo, stalna aktivnost se smatrala normom, dobrim znakom i snažno ju je društvo odobravalo.
Ali život se promijenio, prestrojio. Sada, nije stvar u tome što su naši preci, preci naših predaka i preci predaka naporno radili da se prehrane i mi ne možemo da to pratimo. Problem što je kod mnogih od nas prisutno NESPOKOJSTVO. Veliko i često neobjašnjivo.
Pored toga, ovi ljudi još i ne daju mira nikome u okruženju. Naročito to važi za djecu (ne obavezno sopstvenu).
- Hajde marš sa kauča, što se razvlčiš?
- Je si li sve uradio? Napisao domaći?
- Idi sobu sredi! Čarape su svuda okolo ...
- Možda, hoćeš knjigu da čitaš?
- Idi onda šetaj, idi na svjež vazduh!
Dijete gleda sa strahom i ponekad stvarno ide da radi nešto što je sa stanovišta odraslih, korisno. Zatim ponovo pokušava da legne. Kao, sada će ga možda ostaviti na miru, ali ne. Pristalice aktivnog stava prema životu ne mogu da podnesu kada djeca "ne rade ništa". I opet, i opet negdje ih gone ili vode, ili počinju da pričaju o tužnoj sudbini neradnika i čistača.
Mislite li, da na taj način uče dijete na rad? I da ono sluša optužbe i iznenada shvati: zaista, zašto ležim i kako se ne stidim?
Ne, ono misli - svega mi je dosta!
Ovdje moramo shvatiti da se ljudi ponašaju na ovaj način, ne zato što su se takvi rodili, već zato što su ih tako gonili njihovi roditelji, a kada su roditelji njihovih roditelja bili djeca, stariji su im govorili još i gore. Na primjer:
- Vidi, on odmara! Mi nikada nijesmo imali slobodnog vremena! Radili smo od 11 godina. U zoru ustajali hranili kokoške, a zatim u štalu, a posle u polje išli ...
Nije ni čudo, tako je istorijski bilo, stalna aktivnost se smatrala normom, dobrim znakom i snažno ju je društvo odobravalo.
Ali život se promijenio, prestrojio. Sada, nije stvar u tome što su naši preci, preci naših predaka i preci predaka naporno radili da se prehrane i mi ne možemo da to pratimo. Problem što je kod mnogih od nas prisutno NESPOKOJSTVO. Veliko i često neobjašnjivo.
Ljudi brinu bez ikakve potrebe i rade samo da bi prigušili nespokojstvo. Misle da ako stanu, nešto će se desiti, nešto će biti propušteno, katastrofa i kraj svijeta. U stvari, naravno, ništa slično, i glavom to oni razumiju, ali glava ovdje nije od pomoći.
Hodati, tek tako, hodati iz zadovoljstva - nikada ne mogu, osim kupovine ili bacanja smeća, kupovine hleba, ili da žive kulturan život - da idu u bioskop ili pozorište. I opet pitanje: postižući svoje ciljeve, male i velike, jesu li uživali? I opet - ne.
Nespokojstvo nije tako lako otpustiti, treba bježati dalje. A bijeg je samo simptom i posledica nemogućnosti da se uživa u životu. O tome da samo zadovoljstvo može biti cilj, nespokojni ljudi ne žele ni da čuju.
Ljudi dozvolite sebi malu ljenjost! To nije sramota, nije štetno, niko vas neće vikati za neurađeni domaći zadatak, vi ste odrasli. Pohvalite sebe ne za udarnički rad, već za harmoniju sa samim sobom.
I molim vas, dajte djetetu ta dva sata dnevno, o kojim govorim na svakom predavanju "o djeci". Za normalan razvoj psihe i mozga dijete ono mora da ima slobodno vrijeme, potpuno slobodno. Obavezno.
Kao psiholog još jednom ponavljam: ne pobjeđuje onaj ko sve vrijeme brine, već onaj ko je miran, samouvjeren i zna da se koncentriše u potrebnom trenutku.
Učite samo da sjedite, lezite ni o čemu ne brinete, ne mislite, ne patite, ne planirajte, ne vodite beskrajne dijaloge i monologe sa onim ko vas je uvrijedio, ne gledajte TV ili seriju na računaru, ne listajte časopis. Da bi se postigle mnoge stvari u životu, prvo treba neaktivnost. Ući u stanje nerada, uhvati ga i produžiti, produžiti ... Ako ne možete izaći na kraj sami sa zabrinutošću, tražite pomoć od stručnjaka - psihologa, psihoterapeuta, psihijatara. Život vrijedi toga.
Shvatite da vaše prezime nije Stahanov i ne morate petogodišnji plan da uradite za tri godine. Treba samo da živite i da živite što je moguće sa više uživanja.
Prevod teksta: labkovskiy.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Nespokojstvo nije tako lako otpustiti, treba bježati dalje. A bijeg je samo simptom i posledica nemogućnosti da se uživa u životu. O tome da samo zadovoljstvo može biti cilj, nespokojni ljudi ne žele ni da čuju.
Ljudi dozvolite sebi malu ljenjost! To nije sramota, nije štetno, niko vas neće vikati za neurađeni domaći zadatak, vi ste odrasli. Pohvalite sebe ne za udarnički rad, već za harmoniju sa samim sobom.
I molim vas, dajte djetetu ta dva sata dnevno, o kojim govorim na svakom predavanju "o djeci". Za normalan razvoj psihe i mozga dijete ono mora da ima slobodno vrijeme, potpuno slobodno. Obavezno.
Kao psiholog još jednom ponavljam: ne pobjeđuje onaj ko sve vrijeme brine, već onaj ko je miran, samouvjeren i zna da se koncentriše u potrebnom trenutku.
Učite samo da sjedite, lezite ni o čemu ne brinete, ne mislite, ne patite, ne planirajte, ne vodite beskrajne dijaloge i monologe sa onim ko vas je uvrijedio, ne gledajte TV ili seriju na računaru, ne listajte časopis. Da bi se postigle mnoge stvari u životu, prvo treba neaktivnost. Ući u stanje nerada, uhvati ga i produžiti, produžiti ... Ako ne možete izaći na kraj sami sa zabrinutošću, tražite pomoć od stručnjaka - psihologa, psihoterapeuta, psihijatara. Život vrijedi toga.
Shvatite da vaše prezime nije Stahanov i ne morate petogodišnji plan da uradite za tri godine. Treba samo da živite i da živite što je moguće sa više uživanja.
Prevod teksta: labkovskiy.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
