"Izdao me je voljeni učenik, moja nada, moja budućnost, izdao me je u najtežem trenutku, kada sam računao na njegovu pomoć." "Izdao me je najbolji prijatelj, podređeni, muž, i tako dalje. " Takvih ili sličnih izjava, sam dosta često slušao od pacijenata ili klijenata, koji su obično pri tom bili u depresivnom stanju.
|
|
Često su ponavljali: "Kako živjeti dalje? Kome se više može vjerovati? "Naravno, tješio sam ih kako sam mogao i liječio. Bilo bi im bolje, ali nakon nekog vremena opet bi postali žrtve izdaje. Unuta me je nervirala njihova "glupost" ali sam se ponovo trudio da pomognem. |
Ali tek tada kada su mene izdali shvatio sam izjavu Igoa: " Ravnodušan sam na ubod noža neprijatelja, ali me boli ubod igle prijatelja." Odlučio sam da končno shvatim ovu pojavu, da pokušam da pronađem mjere za prevenciju izdaje, da razjasnim karakteristike ponašanja, kada su tebe izdali, ili ako si ti nekoga izdao, da opišem psihološki profil izdajnika. Materijala sam sakupio već dosta.
Ko izdaje? "Predani" ljudi: ljubimci ( učenici, zaposleni, podređeni, itd ...), svi oni u koje ste uložili dušu i materijalna sredstva. Ovdje je ovaj obrazac: što je veće dobročinstvo, tim je veća izdaja.
Izdaja je rasprostranjena svuda. Na predavanjima iz psihologije izdaje, zamolio sam da podignu ruku svi koji su bili izdati. Ruku su podigli, skoro svi. Skoro svako je osjetio na svojoj koži izdaju. Izdavala su ih ili djeca, ili roditelji, prijatelji, voljeni učenici.
Dakle, šta je izdaja?
Izdaja je namjerno nanošenje štete (materijalne, moralne ili fizičke) od čovjeka kome vjeruješ ili od grupe ljudi.
Izdaju treba razlikovati od odricanja. Odricanje je odbijanje komunikacije sa ranije tebi bliskom osobom ili grupom ljudi. Podsjetimo se Petar se tri puta odrekao Hrista, ali i dalje uživa poštovanje. Juda je izdao Hrista samo jednom, i taj postupak je etalon izdaje.
Izdaja je detaljno opisana u Danteovoj "Božanstvenoj komediji". U devetom krugu u četiri zone pate izdajnici. U prvoj zoni, koju je nazvao Kain, koji je ubio svog brata Avelja, odrađuju kazne oni koji su izdali rodbinu, u drugoj zoni - izdajnici bliskih osoba i istomišljenika, u trećoj - izdajnici saboraca, u četvrtoj - izdajnici učitelja. U njoj su Juda, Brut i Kasije.
|
Mi smo vaspitavani po određenoj tradiciji ( "prvo razmišljaj o domovini, a onda o sebi"), možemo i da se ne zapitamo zašto je izdaja saboraca oštrije kažnjena nego izdaja rodbine, bliskih osoba i istomišljenika. |
|
Zašto se izdaja saboraca kažnjava strožije nego izdaja rodbine i domovine? I ovdje se ispoljava Danteova genijalnost. Genije uvijek ispoljava to što je u skladu sa Zakonom života, a ne sa pisanim zakonom. Taj Zakon je obavezujući za sve i ne poznaje izuzetke. Pa kako taj Zakon djeluje u odnosima među ljudima?
Da li se prije pojavio saborac, koji je u isto vrijeme bio i drug u lovu, saradnik ili domovina? I ko je bliži čovjeku: saradnik sa kojim komunicira svakodnevno, ili brat koji možda živi u sasvim drugom mjestu? Naravno, saborac, saradnik. Šta za nas znači hrana? Hrana - to je život! Dakle, saborac je čovjek, koji nam pomaže da preživimo. A ako ja napakostim čovjeku, sa kojim sam jeo, tada automatski postajem izdajnik.
Tako sam postavio pravilo za sebe, da ne sjedim za stolom sa čovjekom sa kojim sam u konfrotaciji. Ili suprotno, ako se desi da sam u gostima kod nekoga, tada protiv njega nikada neću istupati. Pri neopredijeljenim odnosima sa čovjekom sješću sa njim za stolom, da ne bih potom postao izdajnik.
Dante je u pravu, da se izdaja rodbine smatra najlakšom. Da i u narodu se kaže nije majka ona koja te rodila, već ona koja te vaspitala i nahranila. U pravu je Dante što je najveća kazna predviđena izdajnicima učitelja, jer čovjek se postaje zahvaljujući učiteljima. A ako imaš neslaganje sa učiteljem - otiđi od njega, ali ne istupaj protiv njega.
U mojim naučni radovi u vezi sa problemom sudbine, jedan od osnovnih momenata je - trougao sudbine, koga je opisao Karpman. Ako je čovjek upao u takav scenario, onda njegov život ide po tom trouglu, gdje se samo mijenja njegova uloga. Koje su to uloge? To su uloge: progonitelja, spasitelja i žrtve.
Kod mene su pacijenti ili klijenti dolazili u ulozi žrtve. Povratak u srećan život može doći samo u tom slučaju ako čovjek nauči da izgradi ravnopravne odnose sa ljudima. Tada će izbeći ulogu progonitelja i spasitelja, što je sa psihološke tačke gledišta jedno te isto - komunikacija sa znakom superiornosi nad partnerom. Ako načelnik progoni podređenog, kada podređeni ojača, počeće da progoni načelnika, koji je od progonitelja posta žrtva.
Sudbina spasitelja je slična. Ako roditelji u procesu vaspitanja zaštićuju svoju djecu od teškoća, isti će im se kasnije popeti na vrat, i roditelji će postati žrtve. Iz njihovog rasuđivanja proizlazi pravilo:
Ne prati i ne spašavaj, tada te niko neće izdati, i ti nikoga nećeš izdati.
Mnogi trpe maltretiranje, nadajući da će se probuditi savjest kod izdajnika. Ali ne može se probuditi to, čega nema. Savjest je funkcija duše, a izdajnik je nema.
Dante je primijetio da " tek što izdaju duša izvrši ... u taj trenutak se u njenom tijelu se pojavljuje demon i ostaje tamo dok se tijelo ne ugasi." Osim toga, ni jedan izdajnik ne shvata da je on izdajnik.
Da li se prije pojavio saborac, koji je u isto vrijeme bio i drug u lovu, saradnik ili domovina? I ko je bliži čovjeku: saradnik sa kojim komunicira svakodnevno, ili brat koji možda živi u sasvim drugom mjestu? Naravno, saborac, saradnik. Šta za nas znači hrana? Hrana - to je život! Dakle, saborac je čovjek, koji nam pomaže da preživimo. A ako ja napakostim čovjeku, sa kojim sam jeo, tada automatski postajem izdajnik.
Tako sam postavio pravilo za sebe, da ne sjedim za stolom sa čovjekom sa kojim sam u konfrotaciji. Ili suprotno, ako se desi da sam u gostima kod nekoga, tada protiv njega nikada neću istupati. Pri neopredijeljenim odnosima sa čovjekom sješću sa njim za stolom, da ne bih potom postao izdajnik.
Dante je u pravu, da se izdaja rodbine smatra najlakšom. Da i u narodu se kaže nije majka ona koja te rodila, već ona koja te vaspitala i nahranila. U pravu je Dante što je najveća kazna predviđena izdajnicima učitelja, jer čovjek se postaje zahvaljujući učiteljima. A ako imaš neslaganje sa učiteljem - otiđi od njega, ali ne istupaj protiv njega.
U mojim naučni radovi u vezi sa problemom sudbine, jedan od osnovnih momenata je - trougao sudbine, koga je opisao Karpman. Ako je čovjek upao u takav scenario, onda njegov život ide po tom trouglu, gdje se samo mijenja njegova uloga. Koje su to uloge? To su uloge: progonitelja, spasitelja i žrtve.
Kod mene su pacijenti ili klijenti dolazili u ulozi žrtve. Povratak u srećan život može doći samo u tom slučaju ako čovjek nauči da izgradi ravnopravne odnose sa ljudima. Tada će izbeći ulogu progonitelja i spasitelja, što je sa psihološke tačke gledišta jedno te isto - komunikacija sa znakom superiornosi nad partnerom. Ako načelnik progoni podređenog, kada podređeni ojača, počeće da progoni načelnika, koji je od progonitelja posta žrtva.
Sudbina spasitelja je slična. Ako roditelji u procesu vaspitanja zaštićuju svoju djecu od teškoća, isti će im se kasnije popeti na vrat, i roditelji će postati žrtve. Iz njihovog rasuđivanja proizlazi pravilo:
Ne prati i ne spašavaj, tada te niko neće izdati, i ti nikoga nećeš izdati.
Mnogi trpe maltretiranje, nadajući da će se probuditi savjest kod izdajnika. Ali ne može se probuditi to, čega nema. Savjest je funkcija duše, a izdajnik je nema.
Dante je primijetio da " tek što izdaju duša izvrši ... u taj trenutak se u njenom tijelu se pojavljuje demon i ostaje tamo dok se tijelo ne ugasi." Osim toga, ni jedan izdajnik ne shvata da je on izdajnik.
Nekoliko riječi o ličnosti izdajnika
Izdajnici mogu biti aktivni i pasivni. Karakteriše ih to da oni nemaju svog djela, žive na račun kreativnih pojedinaca. Ko bi znao za Judu, da nije bilo Isusa Hrista? Zato je izdajnik uvijek sekundaran.
Pasivnim izdajnikom može se smatrati Evgenije Onjegin. Tako, iz dosade zavodi Olgu, izaziva Lenskog na duel i ubija ga. Aktivni izdajnik je Pečorin. On zavodi knjeginju Meri, neiskusnu djevojku, skrivajući svoju romansu.
Dakle, ako ne želiš da postaneš žrtva izdaje, ne zavodi predane ljude, stekni imunitet ka oduševljenju. Ne spašavaj, ali ni ne prati. A kako sam da ne postaneš izdajnik? Pošto izdaja biva svjesna i nesvjesna. Ali cijena koja se plaća u oba slučaja je ista. Jer, kada je Juda shvatio da je izdajnik, objesio se.
Izdaja sagovornika obično počinje sa sumnjom. "Sumnja je jednaka izdaji" - kaže istočna mudrost.
Znam jednog rukovodioca koji nikada ne uzima za saradnike, one u koje sumnja. I to je apsolutno ispravan stav. Jer ako sumnjam u čovjeka, tada u skladu sa tim, vidim ili pretpostavljam da on posjeduje osobine, koje mi ne odgovaraju. A kakva je razlika da li ih on stvarno ima ili ne, ja ću se ponašati sa njim tako kao da ih stvarno ima, to će biti stalni izvor nepotrebne brige i nespokojstva. Zar nije bolje odmah odustati od komunikacije?
Uvijek kažem svojim slušaocima sledeće: "Kada sumnjate, da li treba da odete na moja predavanja, ili ne, ne idite. Ako vam na nekom drugom mjestu bude dobro, biće mi drago zbog vas. A ako vam bude loše, vaša duša će biti sa mnom. A onda će ona dovesti i tijelo. " U svijetlu gore navedenog jasno je, da ako postoji bilo kakva sumnja pri donošenju životnih odluka, tada je najbolje odustati od namjere (na primjer, da zasnujem porodicu sa određenom osobom).
Ali ako počne komunikacija, potrebno je vjerovati u potpunosti i bez sumnje. Slijeđenje ovog pravila dovelo me je do toga da sada nemam neprijatelje u bliskom okruženju. Može mi se prigovoriti, da sam u zabludi. Pa, može biti! Ali to je bolje nego nemati neprijatelje, a misliti da oni postoje.
Na kraju krajeva, ako živim sa osjećanjem da nemam neprijatelje, tada će mi biti loše samo u trenutku kada mi naprave neku pakost, a ako sumnjam u svoje prijatelje, uvijek mi je loše.
Naučio sam čak i da koristim svoju lakovjernost. Počinjući bilo kakav posao sa novim partnerom, ja mu bezgranično vjerujem. Samim tim kod nesavjesnog čovjeka ostavim utisak budale, i on me obmane. Pošto je prvo djelo uvijek beznačajno!
Tako se kod mene formirala " kartoteka" ljudi pouzdanih i nepouzdanih. A to je već dobar kapital! Pored toga, imam mogućnost da radim sa pouzdanim ljudima, u koje sam potpuno siguran. A ako nešto ne uspije, onda znam da je stvar u okolnostima, kako je rekao Gamzatov: "ne krivi konja, krivi put".
Autor: Mihail Litvak
Izvor: www.aum.news/psikhologiya
Prevela: Beba Muratović -bebamur.com
Još jedan tekst od M. Litvaka:
20 mudrih savjeta psihologa Mihaila Litvaka
Pasivnim izdajnikom može se smatrati Evgenije Onjegin. Tako, iz dosade zavodi Olgu, izaziva Lenskog na duel i ubija ga. Aktivni izdajnik je Pečorin. On zavodi knjeginju Meri, neiskusnu djevojku, skrivajući svoju romansu.
Dakle, ako ne želiš da postaneš žrtva izdaje, ne zavodi predane ljude, stekni imunitet ka oduševljenju. Ne spašavaj, ali ni ne prati. A kako sam da ne postaneš izdajnik? Pošto izdaja biva svjesna i nesvjesna. Ali cijena koja se plaća u oba slučaja je ista. Jer, kada je Juda shvatio da je izdajnik, objesio se.
Izdaja sagovornika obično počinje sa sumnjom. "Sumnja je jednaka izdaji" - kaže istočna mudrost.
Znam jednog rukovodioca koji nikada ne uzima za saradnike, one u koje sumnja. I to je apsolutno ispravan stav. Jer ako sumnjam u čovjeka, tada u skladu sa tim, vidim ili pretpostavljam da on posjeduje osobine, koje mi ne odgovaraju. A kakva je razlika da li ih on stvarno ima ili ne, ja ću se ponašati sa njim tako kao da ih stvarno ima, to će biti stalni izvor nepotrebne brige i nespokojstva. Zar nije bolje odmah odustati od komunikacije?
Uvijek kažem svojim slušaocima sledeće: "Kada sumnjate, da li treba da odete na moja predavanja, ili ne, ne idite. Ako vam na nekom drugom mjestu bude dobro, biće mi drago zbog vas. A ako vam bude loše, vaša duša će biti sa mnom. A onda će ona dovesti i tijelo. " U svijetlu gore navedenog jasno je, da ako postoji bilo kakva sumnja pri donošenju životnih odluka, tada je najbolje odustati od namjere (na primjer, da zasnujem porodicu sa određenom osobom).
Ali ako počne komunikacija, potrebno je vjerovati u potpunosti i bez sumnje. Slijeđenje ovog pravila dovelo me je do toga da sada nemam neprijatelje u bliskom okruženju. Može mi se prigovoriti, da sam u zabludi. Pa, može biti! Ali to je bolje nego nemati neprijatelje, a misliti da oni postoje.
Na kraju krajeva, ako živim sa osjećanjem da nemam neprijatelje, tada će mi biti loše samo u trenutku kada mi naprave neku pakost, a ako sumnjam u svoje prijatelje, uvijek mi je loše.
Naučio sam čak i da koristim svoju lakovjernost. Počinjući bilo kakav posao sa novim partnerom, ja mu bezgranično vjerujem. Samim tim kod nesavjesnog čovjeka ostavim utisak budale, i on me obmane. Pošto je prvo djelo uvijek beznačajno!
Tako se kod mene formirala " kartoteka" ljudi pouzdanih i nepouzdanih. A to je već dobar kapital! Pored toga, imam mogućnost da radim sa pouzdanim ljudima, u koje sam potpuno siguran. A ako nešto ne uspije, onda znam da je stvar u okolnostima, kako je rekao Gamzatov: "ne krivi konja, krivi put".
Autor: Mihail Litvak
Izvor: www.aum.news/psikhologiya
Prevela: Beba Muratović -bebamur.com
Još jedan tekst od M. Litvaka:
20 mudrih savjeta psihologa Mihaila Litvaka
