Mi mislimo da znamo šta je ljubav i znamo da volimo.
|
Zapravo, vrlo često znamo samo uživati u ljudskim odnosima. Mislimo da volimo čovjeka, jer osjećamo prema njemu nježnost, jer nam je sa njim dobro, ali ljubav je nešto mnogo više, mnogo zahtjevnije i ponekad tragičnije.
U ljubavi postoje tri strane. Prva, čovjek koji voli daje, želi da daje. |
A da bi davao, za to da bi davao savršeno, davao, a da ne bi bilo bolno primaocu, treba znati davati.
Veoma često se dešava da mi ne dajemo zbog ljubavi, pravu, nesebičnu, velikodušnu ljubav, nego zato što, kada dajemo u nas raste osjećaj našeg značaja, svoje veličine. Čini nam se da je davanje jedan od načina da uvjerimo sebe, pokažemo sebi i drugima svoju vrijednost. A uzimanje od čovjeka pod ovim uslovima je veoma bolno. Ljubav se može davati samo kada ona zaboravlja na sebe.
S druge strane, u ljubavi treba znati primati, a ponekad je mnogo teže primiti nego davati. Svi znamo kako je bolno primati nešto, osjećati blagodet od čovjeka koga mi ili ne volimo ili ne poštujemo, to je ponižavajuće, uvredljivo. To vidimo kod djece: kada neko koga ne vole, u čiju ljubav ne vjeruju, da im poklon, oni žele da slome poklon, jer im on vrijeđa samu dubinu duše.
Za to da bismo znali davati i znali primati, treba ljubav onoga koji daje biti nesebična a onaj koji prima da voli onoga koji daje i bezuslovno vjeruje u njegovu ljubav. Zapadni svetac Vincent de Paul(Vinko Paulski), šaljući jednu od svojih monahinja da pomaže siromašnima, rekao joj je: "Zapamti - biće ti potrebna sva ljubav, za koju je sposobno tvoje srce, za to da bi ti ljudi mogli oprosti tvoja dobra djela."
A čak i tamo gdje se i daje i prima je praznik, radost, postoji još jedna strana ljubavi koju zaboravljamo. To je žrtvenost. Ne u smislu u kojem mi obično o njoj razmišljamo: na primjer, da čovjek koji voli drugoga je spreman da radi za njega, da lišava sebe nečega, da bi taj dobio potrebno. Ne, ta žrtvenost, ona o kojoj ja govorim, strožija je, ona se odnosi na nešto više unutrašnje.
Veoma često se dešava da mi ne dajemo zbog ljubavi, pravu, nesebičnu, velikodušnu ljubav, nego zato što, kada dajemo u nas raste osjećaj našeg značaja, svoje veličine. Čini nam se da je davanje jedan od načina da uvjerimo sebe, pokažemo sebi i drugima svoju vrijednost. A uzimanje od čovjeka pod ovim uslovima je veoma bolno. Ljubav se može davati samo kada ona zaboravlja na sebe.
S druge strane, u ljubavi treba znati primati, a ponekad je mnogo teže primiti nego davati. Svi znamo kako je bolno primati nešto, osjećati blagodet od čovjeka koga mi ili ne volimo ili ne poštujemo, to je ponižavajuće, uvredljivo. To vidimo kod djece: kada neko koga ne vole, u čiju ljubav ne vjeruju, da im poklon, oni žele da slome poklon, jer im on vrijeđa samu dubinu duše.
Za to da bismo znali davati i znali primati, treba ljubav onoga koji daje biti nesebična a onaj koji prima da voli onoga koji daje i bezuslovno vjeruje u njegovu ljubav. Zapadni svetac Vincent de Paul(Vinko Paulski), šaljući jednu od svojih monahinja da pomaže siromašnima, rekao joj je: "Zapamti - biće ti potrebna sva ljubav, za koju je sposobno tvoje srce, za to da bi ti ljudi mogli oprosti tvoja dobra djela."
A čak i tamo gdje se i daje i prima je praznik, radost, postoji još jedna strana ljubavi koju zaboravljamo. To je žrtvenost. Ne u smislu u kojem mi obično o njoj razmišljamo: na primjer, da čovjek koji voli drugoga je spreman da radi za njega, da lišava sebe nečega, da bi taj dobio potrebno. Ne, ta žrtvenost, ona o kojoj ja govorim, strožija je, ona se odnosi na nešto više unutrašnje.
Sastoji se u tome da je čovjek spreman zbog ljubavi prema drugom da ode u stranu. Ovo je veoma važno. Jer, ponekad se dešava da muž i žena: vole jedno drugo snažno, nježno, radosno. A jedno od njih je ljubomorno na muža ili ženu - ne u odnosu na nekoga ko je tu, tada se može staviti pod znakom pitanja njihova ljubav, već u odnosu na prošlost.
|
|
Na primer, prijatelji ili prijateljice od detinjstva se udaljavaju, mimoilaze se negdje u dubine sjećanja doživljenih u prošlosti. Neko ko tako bezumno, glupo voli, želi da život počinje tek od trenutka njihovog susreta. I sve ono što je prethodilo tom susretu, sve bogatstvo života, duše, odnosi čini mu se opasno: nešto živi u duši voljenog osim njega.
Ovaj pristup je veoma opasan: čovjek ne može početi da živi od dana, čak i vrlo svijetlog, od susreta sa voljenim, dragim. On mora živjeti od samog početka svog života. I voljeni treba da prihvati tajnu prošlosti kao tajnu i nju da štiti, čuva, mora prihvatiti da su u prošlosti bili takvi odnosi voljenog čovjeka, takvi životni događaji u kojima on nije uključen, osim kao zaštitni, nježni, poštovaoc ljubavi.
I ovdje počinje oblast koja se može nazvati oblasti vjere: vjere ne samo u Boga, već uzajamne vjere jednog čovjeka u drugog.
Mitropolit Antonije Surožski
Prevod teksta: http://sobiratelzvezd.ru/mitropolit-antonij-surozhskij-v-lyubvi-est-tri-storony/#more-30246
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Ovaj pristup je veoma opasan: čovjek ne može početi da živi od dana, čak i vrlo svijetlog, od susreta sa voljenim, dragim. On mora živjeti od samog početka svog života. I voljeni treba da prihvati tajnu prošlosti kao tajnu i nju da štiti, čuva, mora prihvatiti da su u prošlosti bili takvi odnosi voljenog čovjeka, takvi životni događaji u kojima on nije uključen, osim kao zaštitni, nježni, poštovaoc ljubavi.
I ovdje počinje oblast koja se može nazvati oblasti vjere: vjere ne samo u Boga, već uzajamne vjere jednog čovjeka u drugog.
Mitropolit Antonije Surožski
Prevod teksta: http://sobiratelzvezd.ru/mitropolit-antonij-surozhskij-v-lyubvi-est-tri-storony/#more-30246
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com