Ne morate nikome ništa da dokazujete

​Pokušavajući da budemo najbolji ili želeći da se nekako iznova pokažemo superiornim je nedvosmislen znak nesigurnosti. Iako niko nikome ne mora ništa da dokaže, postoje oni koji misle da to moraju učiniti i postupaju u skladu s tim.

​Upravo je nesigurnost ta koja nas dovodi da pokušamo nešto da dokažemo i da se opravdamo pred drugima, pogotovo kada postoji ambis između načina na koji mi  vidimo sebe i načina na koji želimo da nas drugi vide.

Postoji duboka želja za dobijanje potvrde od drugih. Umjesto da osjećate da nikome ne morate ništa da dokažete, upadate u suprotan osjećaj. Kad su stvari ovakve, stalno se upoređujemo sa drugima i čak osjećamo potrebu da pokažemo da smo na neki način bolji od njih. Na kraju, međutim, dobijamo prazno i iskrivljeno zadovoljstvo.

​"Ljudi sa visokim samopoštovanjem ne osjećaju se superiornijim od drugih; oni ne pokušavaju dokazati svoju vrijednost tako što se upoređuju sa drugima. Oni su u redu kakvi jesu, ne pokušavaju da budu bolji od ostalih. "

-Nathaniel Branden-

Ako postoji ljubav, nikome ne moramo ništa dokazati
​
Ključ za sve leži u samopouzdanju i ljubavi prema sebi. Mnogi vjeruju da je ljubav prema sebi jednaka ponosu, narcizizmu ili aroganciji. Međutim, to je suprotno. Što više volite sebe, imate manje potrebe da se hvalite, da budete najbolji i da prezirete druge.

Voljeti sebe, znači da se osjećamo vrijednim zahvalnosti, poštovanja i uvažavanja, pod bilo kojim okolnostima. To znači da osjećanje vrijednosti ne zavisi od spoljnih elemenata ili čak od ličnih rezultata, već od nas samih.

​Ljubav prema sebi je esencijalna. Shodno tome, kada postoji taj osjećaj zahvalnosti prema sebi, nije potrebno  da to dokažete drugima. Nema konkurentne anksioznosti ili želje da se probudi osjećanje divljenja ili straha kod drugih. Osoba se osjeća dragocijenom onakvm kakva je, samo zbog činjenice da postoji takva kakva je.

Postojati i dokaziti da postojiš: dvije različite stvarnosti

Demonstriranje nečega što nije, ili jeste samo delimično, uključuje ogromnu potrošnju emocionalne energije. Konstanta u ovim slučajevima je unutrašnji napon. Prema tome, korak prema stresu je kratak. Uznemirujuće kada da bi nešto nekome dokazili moramo napraviti i staviti neku vrstu maske, a potom zavisiti od uticaja koji ta maska uzrokuje na druge.

Ovo ponašanje ima za cilj da demonstrira nešto, kao biti na neki način (društveni, inteligentni, itd.). Takođe je moguće pokazati da zapravo doživljavate određena osjećanja ili misli (saosjećanje, patriotizam, ljubav, itd.).

I naravno, u nekim slučajevima pokušavamo da dokažemo da nismo ono što jesmo na određeni način ili da ne osećamo određena osjećanja. Na primjer, kada želimo da pokažemo da se ne plašimo ili kada želimo da pokažemo da nismo neuki i pokušamo to pokazati drugima.

Sve ovo je posledica neprihvatanja sebe. Neki lični aspekti se odbijaju zbog neurotičnih razloga. To znači da razlozi koji uzrokuju ovo odbacivanje ne moraju imati veze sa zdravim razlozima, već sa iluzornom željom da "budemo neko drugi" zadovoljavajući na taj način norme društva, porodice itd. 

Pitanje iluzija

Na osnovu ove kontinuirane potrebe da dokažemo da postojimo na neki način, da pokušamo nešto ili da možemo da uradimo nešto drugo, postoji iluzija. Nesumnjivo, u čovjeku postoji iluzorna ideja da će dokazivanje na određen način dobiti odobrenje drugih. Ovo odobrenje, zauzvrat, će vam pomoći da dobijete osjećaj lične vrijednosti koja vam toliko nedostoje.
Zapravo se desi suprotno. Nedostatak autentičnosti postaje prepreka u prihvatanju sebe. Na kraju krajeva, maske uvijek budu otkrivene ili jednostavno panu.

Ništa ne smijemo nikome dokazivati. Ako se ova želja osjeti, to znači da u njemu postoji nešto slomljeno ili ranjeno. Najveći dokaz povjerenja i lične snage smo mi sami. Nerazumna potreba za odobrenjem dovodi do začaranog kruga u kome se osjeća momanje  slobodnim i  manje dragocijenim.

Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/non-bisogna-dimostrare-niente/

Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com ​​​​​​​ ​​​