Svi bismo trebali naučiti da ne predviđamo budućnost. Razmislite o tome: mi nemamo kristalnu kuglu niti imamo pri ruci hram u kome bi anđeli mogli svakodnevno da nam šapuću šta će se dogoditi sjutra ili prekosjutra.
Znamo, vrlo je lako reći, ali gotovo je nemoguće kontrolisati automatski tok misli. Možda je u smislu mentalnog blagostanja rezultat jednostavnog vjerovanja u sebe, pucanja prstima i odricanja od postupaka i misli zbog kojih patimo.
Na nesreću, međutim, to ne ide tako i uobičajeno je prolaziti kroz periode u kojima čovjek ima osjećaj da je zarobljen u lavirintu brige i vrtlogu promišljanja.
Psihoterapeut Albert Ellis, u svojoj knjizi Racionalno-emocionalna samoterapija, navodi da ljudi imaju tendenciju da tokom života steknu autodestruktivne navike, a da toga nisu ni svesni.
Predviđanje šta će se dogoditi i maštanje o najgorem je posebna navika ljudskih bića. Deaktiviranje ove navike u našem mentalnom univerzumu nije lako, jer je naša od kada koristimo razum. Ipak je moguće uspjeti; da saznamo kako.
Ne predviđajte budućnost, promenite sadašnjost
Kada shvatimo da smo ušli u taj začarani krug u kojem naše misli ne rade ništa drugo nego anticipiraju budućnost, moramo duboko udahnuti, a zatim izdahnuti. Pažljivo disanje pomaže.
Napravljeni smo od mesa, kostiju i mozga koji često teče brže od samog života. Međutim, našem tijelu i umu je potrebno ovdje i sada. Moramo duboko disati i uliti smirenost u stomak, gdje su koncentrisani živci, dajući ravnotežu umrtvljenim mišićima i duševni mir, pogođeni glavoboljama koje dolaze i odlaze.
Uznemireni um ima hiperaktivni sistem pažnje koji sve deformiše i stvara napetost. Buduće događaje filtriramo kroz negativnost i naše tijelo se u potpunosti aktivira da uđe u režim upozorenja. Otprilike kao čekanje na pretnju; naša čula se izoštre i tijelo se priprema za ono što dolazi (bilo da je stvarno ili izmišljeno). To je razlog za mišićne bolove, malaksalost, gotovo stalni umor.
Predviđanje budućnosti je poražavajući način patnje. Ali zašto onda to radimo? Da li ovaj način razmišljanja ima koristi? Očigledno ne.
Na nesreću, međutim, to ne ide tako i uobičajeno je prolaziti kroz periode u kojima čovjek ima osjećaj da je zarobljen u lavirintu brige i vrtlogu promišljanja.
Psihoterapeut Albert Ellis, u svojoj knjizi Racionalno-emocionalna samoterapija, navodi da ljudi imaju tendenciju da tokom života steknu autodestruktivne navike, a da toga nisu ni svesni.
Predviđanje šta će se dogoditi i maštanje o najgorem je posebna navika ljudskih bića. Deaktiviranje ove navike u našem mentalnom univerzumu nije lako, jer je naša od kada koristimo razum. Ipak je moguće uspjeti; da saznamo kako.
Ne predviđajte budućnost, promenite sadašnjost
Kada shvatimo da smo ušli u taj začarani krug u kojem naše misli ne rade ništa drugo nego anticipiraju budućnost, moramo duboko udahnuti, a zatim izdahnuti. Pažljivo disanje pomaže.
Napravljeni smo od mesa, kostiju i mozga koji često teče brže od samog života. Međutim, našem tijelu i umu je potrebno ovdje i sada. Moramo duboko disati i uliti smirenost u stomak, gdje su koncentrisani živci, dajući ravnotežu umrtvljenim mišićima i duševni mir, pogođeni glavoboljama koje dolaze i odlaze.
Uznemireni um ima hiperaktivni sistem pažnje koji sve deformiše i stvara napetost. Buduće događaje filtriramo kroz negativnost i naše tijelo se u potpunosti aktivira da uđe u režim upozorenja. Otprilike kao čekanje na pretnju; naša čula se izoštre i tijelo se priprema za ono što dolazi (bilo da je stvarno ili izmišljeno). To je razlog za mišićne bolove, malaksalost, gotovo stalni umor.
Predviđanje budućnosti je poražavajući način patnje. Ali zašto onda to radimo? Da li ovaj način razmišljanja ima koristi? Očigledno ne.
Usredsredite se na sadašnjost
Stvarni život se odnosi na neposrednu sadašnjost, ali rijetko živimo u ovoj vremenskoj dimenziji. Ljudski um je neumorni akrobat: skače s jedne tačke na drugu, krećući se iz prošlosti u budućnost.
Često nas navodi da se vratimo u jučerašnji dan, da se usredsredimo na učinjene greške, na propuštene prilike, na neostvarene snove ... Nekoliko trenutaka kasnije, iznenadnom piruetom, vraća nas u budućnost.
Neophodno je trenirati mentalni pristup tako da bude vezan za sadašnjost, ovdje i sada. Međutim, ponekad stvarnost može biti komplikovana, delikatna i ocrtana stalnom neizvesnošću. Šta možemo učiniti ? Odgovor je jednostavan: moramo sebi pružiti ono što nam treba.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/non-anticipare-il-futuro-costruirlo-ogni-giorno/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Stvarni život se odnosi na neposrednu sadašnjost, ali rijetko živimo u ovoj vremenskoj dimenziji. Ljudski um je neumorni akrobat: skače s jedne tačke na drugu, krećući se iz prošlosti u budućnost.
Često nas navodi da se vratimo u jučerašnji dan, da se usredsredimo na učinjene greške, na propuštene prilike, na neostvarene snove ... Nekoliko trenutaka kasnije, iznenadnom piruetom, vraća nas u budućnost.
Neophodno je trenirati mentalni pristup tako da bude vezan za sadašnjost, ovdje i sada. Međutim, ponekad stvarnost može biti komplikovana, delikatna i ocrtana stalnom neizvesnošću. Šta možemo učiniti ? Odgovor je jednostavan: moramo sebi pružiti ono što nam treba.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/non-anticipare-il-futuro-costruirlo-ogni-giorno/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
