~ Will Durant
Mogli bismo reći, gotovo bez straha da ne pogriješimo, da se gotovo snažno prilagođavamo svakodnevnim rutinama, istovremeno imajući u vidu da nas ne čine srećnim (uzimajući metaforu cipela, žuljaju nas). To je kao da zakoračite u točak koji nikad ne prestaje da se vrti. Svijet, život se nastavlja napolju, nemiran, savršen, nepristupačan, dok mi ostajemo zarobljenici svoje rutine.
Prilagođavamo se da bismo se osjećali sigurno
Kao djeca, roditelji su nam zavezali cipele praveći dvostruki čvor i nismo se spotakli. S ljubavlju su nas pokrivali pokrivačima kada je bilo vrijeme za spavanje, dizali su okovratnike jakni i kaputa kako nam ne bi bilo hladno. Osjećali smo se kao da smo na sigurnom.
Koliko god to izgledalo radoznalo, dio nas koji je najosjetljiviji na ovu potrebu je mozak. Mozak ne voli promjene, rizike ili pretnje. To je ono što nam šapuće: "Prilagodite se i ako niste zadovoljni, jer je sigurnost garancija opstanka." Moramo, međutim, biti jasni da prilagođavanje ne ide uvijek paralelno sa srećom, među mnogim razlozima zbog kojih se ta adaptacija zapravo ne događa.
Nekima je najvažnije da pobegnu od samoće i zbog toga se takođe prilagođavaju srcu koje ne odgovara njihovom.
Isto se dešava i na radnom nivou. Mnogo je ljudi koji odluče da prikažu "nizak profil". Pokorni ljudi koji umanjuju zasluge i kvalifikacije prilikom izrade plana i programa, jer znaju da je to jedini način prilagođavanja određenim poslovnim hijerarhijama.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/non-adattiamoci-non-felici/amp/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com