Nekada ...

Nekada ljudi traže cio život, a nekada nađu za jedan dan.

Nekada čekamo, a nekada primoravamo da nas čekaju.

Nekada srećemo nekoga, i čini nam se zauvijek, a nekada ispratimo i shvatamo da je tako i trebalo biti.

Nekada želimo da komuniciramo, proširimo krug prijatelja, negdje žurimo,  a nekada samo  poželiš da zatvoriš oči i ništa ti više ne treba - samo ti i tišina, koja donosi spokoj tvojoj duši i umu.

Nekada isključimo sve telefone, samo da nas niko ne uznemirava, a nekada sjedimo, okruženi telefonima, i nemamo snage da dišemo, drhteći od nestrpljenja dok čekamo jedan jedini poziv.

Nekada čekamo burne strasti, kao u ljubavom romanu, a nekada jedan poljubac je dovoljan da se osjeti sva nježnost čak i strast.

I odlazeći nikada ne odlazimo do kraja i ostavljamo djelić sebe tome sa kim se opraštamo, a on čak i ako zaista poželi, nikada neće biti u stanju da ubaci taj djelić u "spam", jer spajanje i rastajanje - je osnovna suština te igre sa gordim imenom " Život".

Nekad se zavijrmo u ćebe i uprkos svega  ne možemo se ugrijati, jer nam ustvari nije hladno spolja, već unutra, u srcu. Nekada ...

Nekada ...

Nekada nam je toliko potreban nečiji zagrljaj i da čujemo tri riječi "Sve će biti u redu" i da zaspemo na nečijem ramenu, i isplačući se, zamolimo da ostane i ne ostavi nas same...

I odlazeći poželi da se čuje "Ostani. Ostani zauvijek ... ".


Izvor: http://www.ispanka.com/inogda.php

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com