Neproživljene emocije privlače neproživljene događaje

Šta se dešava sa emocijama u životu? Ljudi se plaše da prožive bol, ljutnja nije prihvatljiva u našem društvu, djecu molimo da se ne smiju glasno ... Sve to dovodi do stvaranja emocionalnih trauma, i kao posledica toga, emocionalnih blokada u tijelu.

Često se dešava u životu da odbacujemo na pola puta emocionalne traume, bojeći se da ih proživimo.
 
Nakon razvoda, žene često ulaze u novu vezu, ili nalaze izlaz u djeci, religiji ili stvaralaštvu.

Gubeći neke životne mogućnosti žena se trudi da ne razmišlja o tome, da zaboravi, da usmjeri pažnju na nešto drugo, tješi sebe sa mnogobrojnim "zato".

​​Izgubivši bebu (pobačaj, abortus), žena odbacuje sve svoje emocije i fokusira se na molitvu i osvjetljavanje uzroka proizašlog događaja.

Kada se dešava nešto traumatično u životu, počinjemo da tražimo uzroke, izlaze i olakšanje ili se trudimo da zaboravimo. Ali bol i trauma nigdje ne nestaju, oni ostaju duboko u nama i sprečavaju osećaj potpunosti života i radosti. I u posebnim sumornim danima razmišljamo o tome kako je moglo biti, da nije bilo...

Zbog neproživljenih psiholoških trauma do kraja, negativne emocije produžavaju da nas posjećuju iz godine u godinu, sve dok ne naučimo da živimo sa tim pozadinskim bolom - " Pa, desilo se, to je moj krst i ja ga nosim do kraja."

Pored unutrašnjeg nezadovoljstva, depresije, bolesti, neproživljene emocije stvaraju događaje u našim životima.
 
One traže mogućnost da se otjelotvore, konačno, u potpunosti, kako bi ih proživjeli i otpustili.

I svaki novi bijeg od bola ponovo vraća ženu na taj krug.

Moja klijentkinja je izgubila dijete na porođaju. To je bilo još za vrijeme sovjetske ere. Plakanje i tugovanje nije bilo prihvatljivo. Dugo vremena su je zadržali u bolnici, gdje nije mogla da da oduška svom bolu. Provela je pet dana u bolnici, gledajući srećne majke kako hrane svoju novorođenu djecu. Ona je samo gušila svoje emocije.

​Kada je izašla iz bolnice čekao ju je običan život bez utjehe i saosjećanja, bez mogućnosti da bude sama i prosto shvatiti šta se dogodilo. Čak joj nijesu pokazali njeno mrtvo dijete. Vrijeme je pomoglo da se taj bol potisne dublje. Godinu dana kasnije, opet je ostala trudna.  

Svih 9 mjeseci trudnoće bila je pod jakim stresom, u strahu i predosjećanju nesreće. Kao rezultat toga, rodio se dječak, koji je počeo ozbiljno da boluje.

​​Sledeća trudnoća - opet emocije užasa i straha. Rodila se ćerka koja zamalo nije umrla u ranom detinjstvu. Djeca su joj bila stalno jako bolesna i slaba. Svih 7-10 godina, odrastanja majka je bila u strahu. Možete li da zamislite kakav je to život?
 
Drugi slučaj. Žena sreće muškarca, zaljubljuje se u njega, počinje da ga voli. I odjednom on predlaže razlaz i nestaje. Ipak, godinu dana, ona će morati da čeka i vjeruje da će se on vratiti. Neće graditi odnose sa muškarcima, sa kojim bi mogla da stvori sreću. Zašto? Prošlu vezu još nije proživjela.

Kada neki bol ne dođe do kraja, ostaje neproživljen - naša svijest će ga privlačiti, sve dok on ne nađe izlaz u stvarnosti.

Eto zašto se strahovi koje revnosno uklanjamo od sebe, često realizuju. Mi ih ne proživimo, bježimo od njih, a naša svijest teži harmoniji i oslobođenju od straha - zato nam oni ponovo pristižu.

Neproživljene emocije su kao neodgledan film, nezavršen stih. Naša svijest je primorana da se vrati njima ponovo i ponovo, da bi završila započeto i umirila se.

I u tom slučaju za svijest, bilo koji završetak je bolji nego nezavršen scenario.

Neproživljene emocije od rastanaka sa muškarcem, to je vječiti strah od napuštanja. Pri tom, on može da radi bez ikakvog povoda.
​

Neproživljenih emocije od gubitka djeteta, bilo da je to abortus ili pobačaj - to je vječni strah za djecu, prezaštićenost, kontrolisanje, ili naprotiv, popustljivost prema njihovim slabostima. I jedno i drugo negativno utiču na život djeteta.

Neproživljene emocije zbog gubitka vrijedne stvari je večna potraga za njom, i nemogućnost da se živi u sadašnjosti, uživa u svakom trenutku.

Dok ostaje nedovršen scenario u nama - naš mir nikad neće biti apsolutan. Uvijek će biti nešto što iznutra ne da mira i izazva zabrinutost ni zbog čega. Zbog toga postoje ključni trenuci u životu koje treba proživjeti do kraja.

Koje situacije treba obavezno proživjeti?

• razvod (odvajanje);
• smrt muža;
• abortus;
• pobačaj;
• gubitak djeteta;
• smrt voljene osobe;
• smrt voljene životinje;
• gubitak bitnih stvari;
• bolesti svoju ili bliskih;
• sramnu situaciju iz prošlosti;
• neprihvatanje bilo koje situacije;
• nepriznate emocije (neiskazana ljubav ili zahvalnost);
• neodati dug (moralni ili materijalni).

Bilo kakav gubitak ljubavi proživljava se u potpunosti, ako čovjek sebi dopusti da proživi sledeće emocije: bijes, tugu, strah i žaljenje zbog izgubljenih mogućnosti.

Mi ostavljamo za sobom "repove" ne samo neproživljenog bola, već i neproživljene ljubavi. A onda nam šalju slične ljude i uče nas da volimo ponovo i ponovo.


Autor: Julija Sudakova

Prevod teksta:  econet.ru 

​​Prevela: Beba Muratović - bebamur.com​​​​​