Nijesu uvrijedili, a uvrijedio si se: otrežnjujući post o odgovornosti
O akrobatici psihološke zrelosti: o odgovornosti za sopstvena osjećanja. Kada ćemo više da naučimo da preuzimamo odgovornost?
|
|
~ Ti me ne vrijeđaš, a ja se osjećam uvrijeđeno, kada ti ...
~ Ti mi ne pričinjavaš bol, a ja osjećam bol, kada ti ... ~ Ti ne daješ mom životu smisao, a ja tražim smisao samo u tebi ~ Ti me ne ponižavaš, a ... pa, shvatili ste. |
Čini se, u čemu je razlika? A u stvari, to omogućava da se donese niz pretpostavki koje čine život lakšim:
Suština je u tome, da takvo shvatanje prekida našu igru tiranina i žrtve, i da moramo da se probudimo i donosemo odluku, a bilo nam je mnogo lakše da okrivimo.
Interesantno je da i u odgovornosti za osjećanja radi zakon: ako je dobro - to je jer sam ja junak, a ako nije - to je vaša krivica.
Često govorimo: uvrijedili su me, pričinili bol, optužili su me, osramotili; a zavoljeli su me, usrećili me, blagodarili me( učinili da osjećam ljubav, radost, zahvalnost) govorimo rijetko ili ironično, a za neke takve pojave prosto nema riječi. Jer kada osjećamo ljubav, zahvalnost, sreću, interesantnost - to smo mi sami učinili, ali kada smo uvrijeđeni, osjećamo bol, osjećamo se bezvredno - to je kada su svi "oni" krivi.
Kada sam počela da snosim odgovornost za svoja osjećanja, mene su napadali oni koji nijesu to radili, koji su prebacivali odgovornost na druge, uključujući i mene. A onda sam shvatila da smo mi sami odgovorni za to, za šta preuzimamo odgovornost. To jest, na mene svaljuju odgovornost za svoja osjećanja ( "Vrijeđaš me"), a ja preuzimam odgovornost za njihova osjećanja ( "Oh, ja sam te uvrijedila, ja sam loša, oprosti!"). A to je već manija veličine - da ja upravljam osjećanjima drugih odraslih pametnih ljudi.
- Da su bol i uvreda - naš subjektivni osjećaji, da ne bi svi u toj situaciji to isto osjećali. A znači, da nam se sada ništa strašno, možda ne rade, samo bolom reaguje naše predhodno iskustvo.
- Da se vjerovatno čovjek ne bavi time da nam pričini bol i uvredu, već samo radi nešto ili ne radi zbog svojih razloga, živi kraće, ne može ni da pretpostavi da nam je zbog toga neprijatno.
- NAJVAŽNIJE! Ne treba da čekajmo kada će drugi prestati da nam pričinjavaju bol ili uvredu, u našoj je moći da to zaustavimo: udaljimo se na potrebno rastojanje, da idemo na psihoterapiju (ako to proizilazi iz prve tačke)
Suština je u tome, da takvo shvatanje prekida našu igru tiranina i žrtve, i da moramo da se probudimo i donosemo odluku, a bilo nam je mnogo lakše da okrivimo.
Interesantno je da i u odgovornosti za osjećanja radi zakon: ako je dobro - to je jer sam ja junak, a ako nije - to je vaša krivica.
Često govorimo: uvrijedili su me, pričinili bol, optužili su me, osramotili; a zavoljeli su me, usrećili me, blagodarili me( učinili da osjećam ljubav, radost, zahvalnost) govorimo rijetko ili ironično, a za neke takve pojave prosto nema riječi. Jer kada osjećamo ljubav, zahvalnost, sreću, interesantnost - to smo mi sami učinili, ali kada smo uvrijeđeni, osjećamo bol, osjećamo se bezvredno - to je kada su svi "oni" krivi.
Kada sam počela da snosim odgovornost za svoja osjećanja, mene su napadali oni koji nijesu to radili, koji su prebacivali odgovornost na druge, uključujući i mene. A onda sam shvatila da smo mi sami odgovorni za to, za šta preuzimamo odgovornost. To jest, na mene svaljuju odgovornost za svoja osjećanja ( "Vrijeđaš me"), a ja preuzimam odgovornost za njihova osjećanja ( "Oh, ja sam te uvrijedila, ja sam loša, oprosti!"). A to je već manija veličine - da ja upravljam osjećanjima drugih odraslih pametnih ljudi.
Od tada, ja uglavnom "izlazim suva iz vode", a da razmatram ko, koga i kako je uvrijedio, igram žrtvu - tiranina ili da budem okrivljena / koja usrećuje / svemoguća / štetna nije mi interesantno.
To je kao da se uđe u drugu prostoriju, a tamo nema mnogo ljudi i spokojno je. Ali ja se u njoj još uvijek ne snalazim dobro, nijesam se navikla. Iskoči iz nje ponekad svađa i žaljenje sebe, ali iskustvo polaženja iz nje je neprocenjivo. Imala sam potrebu da napišem ovo za one kojima nije lijeno da rasčlane, a već im je dosadilo da krive i budu uvrijeđeni / povrijeđeni / okrivljeni.
Mada nekome taj posao ni 80 godina ne može da dosadi. Cijenim njihov entuzijazam za taj proces, mene ni jedan takav posao nije dugo okupirao.
