Viktor Frankl je poznati austrijski psihoterapeut, psiholog i filozof, koji je prošao Aušvic. Ovo je poglavlje iz njegove knjige "Reći životu" DA!"", na kojoj je radio u logoru, a završio je posle oslobađanja.
|
|
Čovjek koji je izgubio unutrašnju čvrstinu, brzo se uništava. Tipična fraza, kojom takav čovjek odbacuje sve pokušaje da se oraspoloži je: "Nemam šta više da očekujem od života."
Šta mu na to reći? Kako izraziti svoje neslaganje? |
Suština je u tome da pitanje smisla života treba drugačije postaviti. Moramo sami da naučimo i onima koji sumnjaju objasnimo, da nije stvar u tome, šta mi očekujemo od života, već naprotiv u tome šta život od nas očekuje.
Filozofskim jezikom bi se moglo reći da se ovdje radi o nekoj vrsti kopernikanskog obrta: ne treba da pitamo o smislu života, već da shvatimo da je ovo pitanje upućeno nama - da smo mi ti kojima život svakog dana i svakog časa postavlja pitanja, a mi moramo da odgovorimo na njih - i to ne razmišljanjem ili retorikom već dejstvom i pravim ponašanjem.
Pošto živjeti - na kraju krajeva znači biti odgovoran za davanje pravih odgovora na pitanja, za ispunjavanje zadataka koje život postavlja pred nas, za ispunjenje zahtjeva dana i časa.
Ovi zahtjevi, a zajedno sa njima i smisao života, kod raznih ljudi i u različitim trenucima života su različiti. Dakle, na pitanje o smislu života ne može se uopšteno odgovoriti. Život, kako ga mi shvatamo ovdje, nije nešto nejasno, neodređeno - već je realan i konkretan, kao što su i njegovi zahtjevi u svakom trenutku takođe veoma konkretni. Ova konkretnost je karakteristika čovječje sudbine: kod svakog je ona jedinstvena i neponovljiva.
Nijedan čovjek se ne može porediti sa drugim, kao što se ni jedna sudbina ne može porediti sa drugom, i ni jedna situacija se ne ponavlja isto - svaka zahtijeva od čovjeka drugačiji obrazac djelovanja.
Nekada konkretna situacija zahtijeva od njega da pokuša aktivno da oblikuje svoju sudbinu, nekad da iskoristiti šansu i da vrijednosti ostvari kroz uživanje, a nekada jednostavno da prihvati svoju sudbinu. Ali svaka situacija je jedinstvena, neponovljiva, i u toj svojoj jedinstvenosti i konkretnosti dopušta samo jedan jedini odgovor na pitanje - onaj pravi.
Filozofskim jezikom bi se moglo reći da se ovdje radi o nekoj vrsti kopernikanskog obrta: ne treba da pitamo o smislu života, već da shvatimo da je ovo pitanje upućeno nama - da smo mi ti kojima život svakog dana i svakog časa postavlja pitanja, a mi moramo da odgovorimo na njih - i to ne razmišljanjem ili retorikom već dejstvom i pravim ponašanjem.
Pošto živjeti - na kraju krajeva znači biti odgovoran za davanje pravih odgovora na pitanja, za ispunjavanje zadataka koje život postavlja pred nas, za ispunjenje zahtjeva dana i časa.
Ovi zahtjevi, a zajedno sa njima i smisao života, kod raznih ljudi i u različitim trenucima života su različiti. Dakle, na pitanje o smislu života ne može se uopšteno odgovoriti. Život, kako ga mi shvatamo ovdje, nije nešto nejasno, neodređeno - već je realan i konkretan, kao što su i njegovi zahtjevi u svakom trenutku takođe veoma konkretni. Ova konkretnost je karakteristika čovječje sudbine: kod svakog je ona jedinstvena i neponovljiva.
Nijedan čovjek se ne može porediti sa drugim, kao što se ni jedna sudbina ne može porediti sa drugom, i ni jedna situacija se ne ponavlja isto - svaka zahtijeva od čovjeka drugačiji obrazac djelovanja.
Nekada konkretna situacija zahtijeva od njega da pokuša aktivno da oblikuje svoju sudbinu, nekad da iskoristiti šansu i da vrijednosti ostvari kroz uživanje, a nekada jednostavno da prihvati svoju sudbinu. Ali svaka situacija je jedinstvena, neponovljiva, i u toj svojoj jedinstvenosti i konkretnosti dopušta samo jedan jedini odgovor na pitanje - onaj pravi.
I dok god sudbina nameće čovjeku stradanje, on mora da vidi u tom stradanju, zadatak i to jedinstven zadatak. On mora da spozna jedinstvenost svoje patnje - jer u univrezumu ne postoji ništa slično; niko ga ne može osloboditi te patnje, niti može umjesto njega da trpi. Međutim u tome, ako mu je data takva sudbina, kako podnosi to stradanje, sadržana je jedinstvena šansa za neponovljiv podvig.
Za nas, u koncentracionom logoru, sve ovo bez sumnje nije bilo apstraktno razmišljanje. Naprotiv - takve misli su bile jedino što nam je pomoglo da opstanemo. One su nas štitile od očaja, čak i onda kada gotovo da nije bilo nikakve šanse da preživimo.
Za nas, pitanje o smislu života odavno je bilo daleko od tog rasprostranjenog naivnog pogleda, koji ga svodi na realizaciju kreativno postavljenog cilja. Ne, govorilo se o životu u cjelini, gdje je takođe uključena i smrt, i pod tim smislom mi nijesmo podrazumijevali samo "smisao života", već i smisao patnje i smrti. Za taj smisao smo se borili!
Viktor Frankl - Reći životu "Da!"
Prevod teksta: http://econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
