Odlazeći od kuće, uvijek pretpostavljamo da ćemo se vratiti

​Odlazeći od kuće, uvijek pretpostavljamo da ćemo se vratiti. Ova je stih iz jedne pjesme. Da, pretpostavljamo da ćemo se vratiti. Ne razmišljamo o drugom. Pretpostavljamo da će se voljena osoba vratiti, on se uvijek vraća. I uopšte, uvijek će biti tu. Kao i obično. A život ide svojim tokom: svađamo se, čak i vičemo ili želimo loše. Šta se ne može reći u ljutnji!

Onda se pomirimo, zagrlimo  i opet je sve u redu. Ali ne vraćaju se svi. Ponekad osoba neopozivo odlazi. Ponekad iznenada. Međutim, čak i smrt teško bolesne osobe deluje iznenada. Maloprije su mu davali ljekove, a sada ga nema.

I treba štedeti i sažaljevati svoje najmilije – iako to zvuči otrcano. I ne rastavi se u svađi i ljutnji. I držati se strašnih i zlih riječi svom snagom. Onaj ko voli sigurno će oprostiti. Ako se vrati. A ako ne, sve loše će ostati kod nas. I neće imati ko da traži oproštaj, niko da priđe i nespretno se zagrli, pogleda u oči i kaže: „Oprosti mi!“ 

Čovek je neopozivo otišao. Rano sam počela da gubim voljene. I rano sam shvatila da se ljudi ne vraćaju uvijek. A sećanja na nepravde koje su nanete - ostaju za ceo život. I nikad ne odlaze.

Dakle, ne može se živeti bez svađa, bez sukoba, ali se ne može ni rastati u svađi. Čak i ako je to samo privremeni raskid.

Sve je tako krhko na svijetu...iako smo čvrsto uvjereni da ćemo se vratiti kući.

Anna Valentinova Kiryanova

Prevod i obrada Ana Muratović -  bebamur.com
​