Ogorčeni ljudi neprestano nose sa sobom komade zapaljenog žara koje su spremni baciti na one koji ih povrijede. Međutim, nisu drugi ti koji se opeku, već oni sami, držeći u rukama taj gorući teret, izvor gnijeva, mržnje i malaksalosti.
Svi znamo ogorčene ljude, ali postoji aspekt koji ponekad ostane neprimjećen. Ova dimenzija, ovo duboko i autodestruktivno osjećanje nije isključivo za one koji ignorišu oproštaj. Mnogo je dublji i prepun suprotstavljenih nijansi i dimenzija koje svako od nas, u datom trenutku, može da iskusi.
Nezadovoljstvo je osjećaj koji se često ponavlja. Na primjer, to dokazuju oni koje je porodica povredila, izdala ili napustila. Pate od toga oni koje je partner prevario. Ogorčenost je takođe onaj trajni osjećaj koji klija kod onih koji su preživeli rat ili oružani sukob. To su situacije koje su razumljive, ali sa psihološkog stanovišta nisu zdrave.
Ogorčenje karakteriše veoma štetan element: hroničnost. To je stanje muke koje se vremenom produžava i koje se meša u sva područja nečijeg života. Promenjuje se raspoloženje, gubi se povjerenje u druge, menjaju se stavovi...
Ogorčeni ljudi: karakteristike i psihološki profil
Nezadovoljni ljudi čuvaju sef. U njemu kriju težinu primljenog prekršaja, bol obmane, izdaje ili čak napuštanja. Njihov sef je oklopljen iz očiglednog razloga: ne žele da zaborave ni sekunde ono što se dogodilo. Tako su sve njihove emocionalne rane stisnute i osigurane, kao i sva tuga koja se pretvorila u bijes, a zatim u mržnju.
Ali ovoj psihološkoj strukturi dodata je i poslednja komponenta: želja za osvetom. Ne nužno u strogom smislu ili u nasilnom smislu. U većini slučajeva stvarna želja je da se osobi koja ih je uvredila otplati istim novčićem, da iskusi istu patnju i pod istim uslovima. Znajući to, uobičajeno je da ogorčeni ljudi pokazuju sledeće karakteristike.
Nemogućnost opraštanja
Ponekad opraštanje nije lako, znamo. Međutim, uvijek se mora imati na umu da je opraštanje prije svega korak koji vam omogućava da zatvorite scenu i oporavite emocionalnu ravnotežu. Ogorčena osoba ne može oprostiti i iz tog razloga ona samo hrani svoju nezadovoljstvo, neprestano se sjećajući težine nanešenog dela ili pretrpljene štete.
Stoga ulazi u začarani krug koji hrani i pojačava njihovu patnju. Studije poput one sprovedene na Univerzitetu u Pizi i objavljene u časopisu "Frontiers in Human Neuroscience" otkrivaju da nezadovoljstvo hranjenjem još više otvara emocionalnu ranu. Suprotno tome, čin opraštanja reguliše brojne neuronske strukture, promoviše smirenost, smanjuje stres i aktivira područja kao što je prefrontalni korteks (povezan sa rešavanjem problema).
Nezadovoljstvo je osjećaj koji se često ponavlja. Na primjer, to dokazuju oni koje je porodica povredila, izdala ili napustila. Pate od toga oni koje je partner prevario. Ogorčenost je takođe onaj trajni osjećaj koji klija kod onih koji su preživeli rat ili oružani sukob. To su situacije koje su razumljive, ali sa psihološkog stanovišta nisu zdrave.
Ogorčenje karakteriše veoma štetan element: hroničnost. To je stanje muke koje se vremenom produžava i koje se meša u sva područja nečijeg života. Promenjuje se raspoloženje, gubi se povjerenje u druge, menjaju se stavovi...
Ogorčeni ljudi: karakteristike i psihološki profil
Nezadovoljni ljudi čuvaju sef. U njemu kriju težinu primljenog prekršaja, bol obmane, izdaje ili čak napuštanja. Njihov sef je oklopljen iz očiglednog razloga: ne žele da zaborave ni sekunde ono što se dogodilo. Tako su sve njihove emocionalne rane stisnute i osigurane, kao i sva tuga koja se pretvorila u bijes, a zatim u mržnju.
Ali ovoj psihološkoj strukturi dodata je i poslednja komponenta: želja za osvetom. Ne nužno u strogom smislu ili u nasilnom smislu. U većini slučajeva stvarna želja je da se osobi koja ih je uvredila otplati istim novčićem, da iskusi istu patnju i pod istim uslovima. Znajući to, uobičajeno je da ogorčeni ljudi pokazuju sledeće karakteristike.
Nemogućnost opraštanja
Ponekad opraštanje nije lako, znamo. Međutim, uvijek se mora imati na umu da je opraštanje prije svega korak koji vam omogućava da zatvorite scenu i oporavite emocionalnu ravnotežu. Ogorčena osoba ne može oprostiti i iz tog razloga ona samo hrani svoju nezadovoljstvo, neprestano se sjećajući težine nanešenog dela ili pretrpljene štete.
Stoga ulazi u začarani krug koji hrani i pojačava njihovu patnju. Studije poput one sprovedene na Univerzitetu u Pizi i objavljene u časopisu "Frontiers in Human Neuroscience" otkrivaju da nezadovoljstvo hranjenjem još više otvara emocionalnu ranu. Suprotno tome, čin opraštanja reguliše brojne neuronske strukture, promoviše smirenost, smanjuje stres i aktivira područja kao što je prefrontalni korteks (povezan sa rešavanjem problema).
Dihotomno razmišljanje
" Ili si sa mnom ili protiv mene. Stvari su crne ili bele, ili mi pomažete ili me izdajete. " Takvi pristupi su tipični za jasno kognitivno izobličenje. To je kruti misaoni obrazac koji ogorčeni ljudi ni ne shvataju, tako su navikli da se graniče sa ekstremima, da biraju polarizovane položaje. Pritom uspostavljaju samo ogromne i gorke udaljenosti sa ljudima oko sebe.
Ponos koji nema predaha
Ponos je radni konj koji gazi, poravnava i transformiše sve na šta nagazite. Ova karakteristika navodi ogorčene ljude da uvijek budu u defanzivi i zbog sitnice se osjećaju povređeno. Nije lako živjeti, razgovarati ili naći sporazum sa onima koji se uvijek daju ponijeti ponosom, sa onima koji uvijek sve shvataju lično.
Nemogućnost zadovoljavanja emocionalnih i psiholoških potreba
Svi imamo puno pravo da iskusimo negativna osjećanja prema onima koji su nas povredili. Međutim, postoji jedan aspekt koji ne spada u psihološku normalnost: trajno održavanje tog bijesa, tog bolnog sjećanja i otiska koji ga prati, pretvarajući ga na kraju u hroničnu gorčinu.
Imamo moralnu dužnost da prihvatimo prošlost i krenemo naprijed. To ne znači zaborav, već jednostavno učenje korišćenja određenih psiholoških strategija za borbu sa ranama i omogućavanje novih mogućnosti. Oni koji za to nisu sposobni, oni koji ne mogu da pronađu izlaz da pobjegnu od tolike ljutnje i gorčine, na kraju čine gorčinu svojim načinom života.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/persone-rancorose-psicologia/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
" Ili si sa mnom ili protiv mene. Stvari su crne ili bele, ili mi pomažete ili me izdajete. " Takvi pristupi su tipični za jasno kognitivno izobličenje. To je kruti misaoni obrazac koji ogorčeni ljudi ni ne shvataju, tako su navikli da se graniče sa ekstremima, da biraju polarizovane položaje. Pritom uspostavljaju samo ogromne i gorke udaljenosti sa ljudima oko sebe.
Ponos koji nema predaha
Ponos je radni konj koji gazi, poravnava i transformiše sve na šta nagazite. Ova karakteristika navodi ogorčene ljude da uvijek budu u defanzivi i zbog sitnice se osjećaju povređeno. Nije lako živjeti, razgovarati ili naći sporazum sa onima koji se uvijek daju ponijeti ponosom, sa onima koji uvijek sve shvataju lično.
Nemogućnost zadovoljavanja emocionalnih i psiholoških potreba
Svi imamo puno pravo da iskusimo negativna osjećanja prema onima koji su nas povredili. Međutim, postoji jedan aspekt koji ne spada u psihološku normalnost: trajno održavanje tog bijesa, tog bolnog sjećanja i otiska koji ga prati, pretvarajući ga na kraju u hroničnu gorčinu.
Imamo moralnu dužnost da prihvatimo prošlost i krenemo naprijed. To ne znači zaborav, već jednostavno učenje korišćenja određenih psiholoških strategija za borbu sa ranama i omogućavanje novih mogućnosti. Oni koji za to nisu sposobni, oni koji ne mogu da pronađu izlaz da pobjegnu od tolike ljutnje i gorčine, na kraju čine gorčinu svojim načinom života.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/persone-rancorose-psicologia/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
