Oko koje ne vidi, srce koje boli

Oko koje ne vidi čini da srce boli. Tačno je da nema osobe sleplje od one koja ne želi da vidi, ali to ne znači da bol, tuga ili tjeskoba mogu nestati kao magijom jednostavno zatvarajući oči. Nije dovoljno pucnuti prstima da biste nešto promijenili, morate prihvatiti bol i naučiti se nositi s njim.

Ovo može biti zastrašujuće, ali jedno od najvećih čudovišta je katastrofalno razmišljanje, ono koje često hranimo kako bismo se zaštitili od razočaranja. A protiv velikih čudovišta ne možemo učiniti ništa osim hrabro se suočiti sa njima.

Kako se možemo suočiti sa onim čega se najviše bojimo? Korak po korak, počevši od prihvatanja naše unutrašnje bitke, one koja nas tjera da negiramo svaki bol, one koja nam ponavlja da nema ništa loše čak i ako nije tako. Jednom kada priznamo i prihvatimo svoje emocije, probudićemo svoje najveće strahove i stoga ćemo biti u mogućnosti da izaberemo najbolje oružje za suočavanje sa njima.

Osjetićete težinu svijeta

U početku možemo imati osjećaj da moramo da nosimo težinu svijeta na svojim ramenima, ali shvatićemo da moramo samo da damo ime panici ili depresiji koja živi u nama. Nakon što smo naučili da sve nazivamo svojim imenom, strahovi se povlače jer znamo šta se dešava i možemo zatražiti pomoć u slučaju prijetnje.

Davanje imena onome što nas muči ne znači svođenje stvarnosti na nekoliko jednostavnih detalja koji se uklapaju u etiketu. Niti je valjan izgovor da se sakrijemo kada pogriješimo ili se definišemo. Ime je samo dio, mali dio nas koji nas upotpunjuje, ali nas ne definiše, jer smo mnogo više.

Imenovanje emocija ne znači zaboraviti kontekst problema. To je jednostavan način da se ograniči skup emocija, misli i ponašanja koje bi inače bilo teško razumeti.

Pojednostaviti, međutim, ne znači zaboraviti da se iza imena, straha ili čudovišta krije osoba sa svojim osobenostima. Osoba koja pati i koja je takođe hrabra, osoba kojoj je prije svega potrebna podrška i razumevanje.

"Ne volite ono što jeste, već ono što možete postati."
~Miguel de Cervantes

Ne gubite vrijeme negirajući stvarnost

Ne smijemo gubiti vrijeme negirajući stvarnost. Šta je najgore što nam se može dogoditi ako priznamo i prihvatimo ono što nam se dešava i prestanemo da izbjegavamo životna iskustva? Na horizontu se otvara prilika: počećemo da živimo intenzivno.

Tada naše misli neće činiti samo čudovišta, već svijet prepun mogućnosti. Međutim, najvažniji aspekt je shvatiti da smo jači nego što smo mislili.

"Počinjemo da rastemo kada prihvatimo svoje slabosti."
~ Jean Vanier

Sigurno ćemo se plašiti, ali imat ćemo hiljadu oružja da se borimo protiv toga. Osjetićemo bol, ali osjetićemo i intenzitet naklonosti i topline ljudi oko nas. I shvatićemo da je diktatura kojoj se podvrgavamo kada se pretvaramo da živimo život bez bola ona koja nas najviše boli, boli nas jer negira dio naše stvarnosti.

Nije srećan onaj ko ne osjeća bol, već onaj ko prepozna i prihvati svoje emocije. Na nama je da prihvatimo ono što osjećamo i suočimo se s tim.


Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/occhio-non-vede-cuore-duole/

Prevod i obrada Ana Muratović -  bebamur.com
​