Postoje oni koji žale što su voljeli, bilo zato što se veza nije isplatila ili zbog toga što se raspala. Mnogi misle da je to bila izgubljena ljubav. Međutim, onaj ko daje ljubav nikad je ne gubi, već onaj ko ne zna da je cijeni i primi.
Voljeti znači otvoriti se. Oni koji vole ne zadržavaju ništa za sebe, ali u toj ponudi se stvara divna suprotnost, jer davanjem, mi dobijamo. U stvari, oni koji se zatvaraju u sebe, oni koji grade zidove oko sebe kako bi se zaštitili, gube se jer tako radost neće ući, a patnja može proći kroz male otvore.
Kad nas neko koga volimo razočara ili napusti, primorani smo da radimo promišljen posao psihološkog restrukturiranja. Ne samo da se moramo suočiti sa osjećanjima koja doživljavamo, već moramo i da riješimo ono što se događa na kognitivnom nivou.
Bol od gubitka, frustracije, pa čak i ljutnja na kraju utiču na naše misli. Ponekad je taj bol toliko jak da nas boli čak i fizički i osjećamo se bukvalno slomljenim. A pošto niko ne voli da pati, mi na kraju možemo da se pokajemo, misleći da nismo trebali toliko da volimo, jer smo mogli da izbijegnemo patnju.
To je istina. To je potpuno validno i racionalno rezonovanje: ako ne volimo, nećemo patiti. Ali da li zaista vrijedi živijeti emocionalno pod anestezijom? Da li to stvarno želite?
Potpuno je razumljivo da nakon prvog emotivnog sloma mislimo da se ljubavi nećemo vratiti na isti način ili da se moramo zaštititi da ne patimo ponovo, jer su emocije koje proživljavamo poput sivih sočiva koja nas sprečavaju da vidimo boje svijeta.
U stvari, u određenom smislu ove misli su odbrambeni mehanizam. Kad nas patnja napada, pokušavamo pronaći utjehu. A ideja da u budućnosti nećemo trpjeti na ovaj način može nas utješiti. To je poput razmišljanja: "ok, sada mnogo patim, ali kada to prebolim, neće se ponoviti." Ova misao može biti utješna i može nam pomoći da izađemo iz tunela.
Ali u nekom trenutku, potrebno je restrukturirati te misli i vratiti se kako bi se otvorili svijetu. Moramo biti svjesni da odbrambeni mehanizmi koji u nekom trenutku mogu biti funkcionalni i zaštititi nas mogu nam naštetiti kasnije.
Voljeti nikada nije izgubljeno vrijeme, to je iskustvo koje možemo cijeniti cijeli život. Samo moramo obratiti pažnju na trenutak kada bol prođe da nepreoblikuje naše misli.
Kad nas neko koga volimo razočara ili napusti, primorani smo da radimo promišljen posao psihološkog restrukturiranja. Ne samo da se moramo suočiti sa osjećanjima koja doživljavamo, već moramo i da riješimo ono što se događa na kognitivnom nivou.
Bol od gubitka, frustracije, pa čak i ljutnja na kraju utiču na naše misli. Ponekad je taj bol toliko jak da nas boli čak i fizički i osjećamo se bukvalno slomljenim. A pošto niko ne voli da pati, mi na kraju možemo da se pokajemo, misleći da nismo trebali toliko da volimo, jer smo mogli da izbijegnemo patnju.
To je istina. To je potpuno validno i racionalno rezonovanje: ako ne volimo, nećemo patiti. Ali da li zaista vrijedi živijeti emocionalno pod anestezijom? Da li to stvarno želite?
Potpuno je razumljivo da nakon prvog emotivnog sloma mislimo da se ljubavi nećemo vratiti na isti način ili da se moramo zaštititi da ne patimo ponovo, jer su emocije koje proživljavamo poput sivih sočiva koja nas sprečavaju da vidimo boje svijeta.
U stvari, u određenom smislu ove misli su odbrambeni mehanizam. Kad nas patnja napada, pokušavamo pronaći utjehu. A ideja da u budućnosti nećemo trpjeti na ovaj način može nas utješiti. To je poput razmišljanja: "ok, sada mnogo patim, ali kada to prebolim, neće se ponoviti." Ova misao može biti utješna i može nam pomoći da izađemo iz tunela.
Ali u nekom trenutku, potrebno je restrukturirati te misli i vratiti se kako bi se otvorili svijetu. Moramo biti svjesni da odbrambeni mehanizmi koji u nekom trenutku mogu biti funkcionalni i zaštititi nas mogu nam naštetiti kasnije.
Voljeti nikada nije izgubljeno vrijeme, to je iskustvo koje možemo cijeniti cijeli život. Samo moramo obratiti pažnju na trenutak kada bol prođe da nepreoblikuje naše misli.
Prvi znak da se naše emocionalne rane zaceljuju je da, gledajući unazad, više ne vidimo samo negativne trenutke, već i one pozitivne. Tada je došlo vrijeme kada moramo razmišljati o svojim mislima. Od tog trenutka možemo ponovo da se počnemo otvarati svijetu.
Pomoći će nam da pomislimo da čak i ako to ne volimo da prihvatimo, sve ima cijenu u životu. Da bismo nešto dobili, moramo nešto dati zauzvrat. To znači da radost ljubavi takođe obuhvata bol i patnju. Odbiti jedno takođe znači negirati drugo a osuditi sebe na emocionalnu sterilnost je mnogo gore od bola uzrakvanog od raskida veze.
Prevod teksta:https://aprilamente.info/non-perde-chi-ama-perde-chi-non-sa-ricevere-lamore/
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
Prevod teksta:https://aprilamente.info/non-perde-chi-ama-perde-chi-non-sa-ricevere-lamore/
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
