Jedan mladić je volio djevojku Larisu u mladosti. Ona je bila tako sjajna, sa velikim smeđim očima - bujne kose, kako su govorili u stara vremena. Vesela, energična, društvena ... Bila je kao veličanstvena ruža; i mirisala je na ružino ulje. Tada su tu bili i bugarski parfemi u drvenoj bočici.
Jedan mladić je volio djevojku Larisu u mladosti. Ona je bila tako sjajna, sa velikim smeđim očima - bujne kose, kako su govorili u stara vremena. Vesela, energična, društvena ... Bila je kao veličanstvena ruža; i mirisala je na ružino ulje. Tada su tu bili i bugarski parfemi u drvenoj bočici.
A on je bio siv neprivlačan u sovjetskim trapericama od šest rubalja. Sa šiškama i naočarima. Studirali su zajedno na fakultetu. I jednom je plesao sa Larisom na jednoj zabavi, onda je otpratio kuću. Čak su se i poljubili. A onda je bio kao vjeran pas; odan, dobar, ljubazan, potpuno nepotreban ... Ostao je na fakultetu, Larisa je iskočila da se uda za "novog Rusa". Za slomljenog biznismena sa autom i stanom. Tada je to bilo bogatstvo.
Prošlo je mnogo godina. Taj Aleksej je postigao uspjeh, postao je direktor velike izdavačke kuće. I sam je napisao mnogo istorijskih knjiga. Oženio se, ali brak se pokazao neuspješnim. Nekako, bez ljubavi, proživio je sa svojom ženom deset godina i rastali su se sporazumno. I potom nije želio da se ženi - i tako je sve dobro i u redu.
Jednom kada mu se auto pokvarilo. Morao je da pozove kamion za vuču; i pođe tramvajem do kuće. Dvije stanice. Nema smisla zvati taksi. A da pješači bilo mu je hladno i mračno. Bila je zima.
U tramvaju se Aleksej osjećao kao budala. Nije znao ni kako da plati prevoz, koliko košta karta. Ranije, je tri kopejke koštala, - odlično se sjećao. Memorija je čudna stvar ...
U tramvaju je stajala, držeći se za šipku, starija žena u jakni, i ružnom pletenom šeširu. Čizme neke kineske, platnene, neklizajuće. Usahla starica, tačnije reći. Bore i pepeljasta koža. Naočare jeftine ... Aleksej ju je pogledao. I kao da je koža ili kora počela da pada od stare žene; dogodila se čudna transformacija. Prepoznao ju je! I uzviknuo je: "Larisa!". Žena ga je uplašeno pogledala i ona je njega poznala. I počela je da ide do izlaza. Izlaz!
Shvatio je dušom - ona ne želi da je razgleda, da vidi šta je postala. Ali je ipak pošao za njom, ljudi su nekako shvatali i pomjerili su se tiho. Na vratima je sustigao Larisu. Tramvaj ne otvara vrata na zahtjev putnika. Sustigao ju je i ponovo rekao: "Larisa!". I ništa više nije mogao reći ovaj divan polu-sijedi čovjek.
Samo je rukom dotakao rukav stare jakne. Dodir s poštovanjem. Nekako je sve shvatio u sekundi i samo se bojao jedne stvari - da će Larisa otići. Volio ju je čitavog života. Ali je gonio taj osjećaj i ubijao sjećanje.
Prošlo je mnogo godina. Taj Aleksej je postigao uspjeh, postao je direktor velike izdavačke kuće. I sam je napisao mnogo istorijskih knjiga. Oženio se, ali brak se pokazao neuspješnim. Nekako, bez ljubavi, proživio je sa svojom ženom deset godina i rastali su se sporazumno. I potom nije želio da se ženi - i tako je sve dobro i u redu.
Jednom kada mu se auto pokvarilo. Morao je da pozove kamion za vuču; i pođe tramvajem do kuće. Dvije stanice. Nema smisla zvati taksi. A da pješači bilo mu je hladno i mračno. Bila je zima.
U tramvaju se Aleksej osjećao kao budala. Nije znao ni kako da plati prevoz, koliko košta karta. Ranije, je tri kopejke koštala, - odlično se sjećao. Memorija je čudna stvar ...
U tramvaju je stajala, držeći se za šipku, starija žena u jakni, i ružnom pletenom šeširu. Čizme neke kineske, platnene, neklizajuće. Usahla starica, tačnije reći. Bore i pepeljasta koža. Naočare jeftine ... Aleksej ju je pogledao. I kao da je koža ili kora počela da pada od stare žene; dogodila se čudna transformacija. Prepoznao ju je! I uzviknuo je: "Larisa!". Žena ga je uplašeno pogledala i ona je njega poznala. I počela je da ide do izlaza. Izlaz!
Shvatio je dušom - ona ne želi da je razgleda, da vidi šta je postala. Ali je ipak pošao za njom, ljudi su nekako shvatali i pomjerili su se tiho. Na vratima je sustigao Larisu. Tramvaj ne otvara vrata na zahtjev putnika. Sustigao ju je i ponovo rekao: "Larisa!". I ništa više nije mogao reći ovaj divan polu-sijedi čovjek.
Samo je rukom dotakao rukav stare jakne. Dodir s poštovanjem. Nekako je sve shvatio u sekundi i samo se bojao jedne stvari - da će Larisa otići. Volio ju je čitavog života. Ali je gonio taj osjećaj i ubijao sjećanje.
Dobro, da ga nije ubio. Sada su zajedno. Larisa je procvjetala kao ruža; postepeno, ne odmah. Oči su joj postale žive, lice ružičasto. I kosa je izrasla ponovo, koja joj je opala nakon liječenja. Uspravila se i oporavila; kao i ranije. I sve strašne stvari koje su joj se dogodile u životu su nestale i zaboravljene. Ona je oživjela. Kora je ispucala i nestala.
Nekada Larisa nije prepoznala svoju ljubav; spriječile su je naočare, šiške, jadne traperice, mladanačke akne ... Nije prepoznala. A on je potom prepoznao. Umio je da voli. Oni koji vole su pronicljivi i posjeduju nekakav radar, uređaj za prepoznavanje svojih voljenih u bilo kom obliku. Bilo kom.
Bio je to specijalan tramvaj ljubavi. Poslednji tramvaj. Dobro je što su uspjeli uići u njega i upoznati se. To je kao bajka o Slavuju i Ruži; samo sa srećnim završetkom. Mi uvijek prepoznajemo svoje, to je ono što ja mislim. Možda po mirisu. On je govorio da je to miris ružinog ulja...
Anna Kirjanova
Prevod teksta: https://www.facebook.com/
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Bio je to specijalan tramvaj ljubavi. Poslednji tramvaj. Dobro je što su uspjeli uići u njega i upoznati se. To je kao bajka o Slavuju i Ruži; samo sa srećnim završetkom. Mi uvijek prepoznajemo svoje, to je ono što ja mislim. Možda po mirisu. On je govorio da je to miris ružinog ulja...
Anna Kirjanova
Prevod teksta: https://www.facebook.com/
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
