Pravo lice svakog djeteta - je lice Boga. Naravno, moj Bog nije ni Hrišćanin, ni Hindus, ni Jevrej. Moj Bog nije čak ni biće, to je samo prisustvo. To skoro nije ni cvijet, nego samo aroma. Možete ga osjetiti, ali ga ne možete uhvatiti. Možete biti zahvaćeni njim, ali ne možete ga posjedovati.
|
|
Moj Bog, nije nešto objektivno, negdje tamo. Moj Bog je subjektivan, on je ovdje. Boga moje vizije i iskustva ne treba tražiti u sinagogama, hramovima, džamijama, crkvama, na Himalajima i u manastirima. On nije tamo, jer je uvijek ovdje. A vi nastavljate da ga tražite tamo.
|
Kada kažem da prirodno lice djeteta, je lice Boga, ja imam u vidu, da je Bog sinonim života, postojanja. Svega što postoji - svega božanskog i svetog. I ne postoji ništa osim Boga. Bog se ne može shvahiti kvantitativno, on se može shvatiti kao kvalitet. Ne možete ga izmjeriti. Ne možete napraviti statuu od njega, ne možete nacrtati sliku s njim. U tom smislu, on je potpuno bezličan.
A ako pogledate lica djece kada oni tek stignu, od samog izvora života, vidjećete određeno prisustvo, koje nema ime - bezimeno, neodredivo. Dijete je živo. Vi ne možete da odredite njegovu živost, ali ona je prisutna, možete je osjetiti. Ona je takođe ovdje, da ako nijeste slijepi, ne možete da je ne vidite. Ona je svježa. Vi možete da dišete svežinu u blizini djeteta. Aroma isčezava polako, veoma polako. A ako, na žalost, dijete postane uspješno, slavna osoba, predsjednik, premijer, svještenik, tada to isto dijete istrune.
Ono je došlo sa neobičnom aromom, neodredivom, neimenovanom. Pogledajte oči djeteta - ne možete naći ništa dublje. Oči djeteta su - bezdan, one su bez dna. Nažalost, tako kako ga društvo uništava, uskoro će njegove oči biti samo površna, zbog slojeva i slojeva uslovljavanja, ova bezgranična dubina, isčezla je odavno. A to je bilo njegovo, prirodno lice.
Dijete nema misli. O čemu bi ono moglo misliti? Da bi razmišIjalo treba prošlost, da bi razmišIjalo potrebni su problemi. Ono nema prošlost, ono ima samo budućnost. Ono još nema problema, ono je bez problema. Ono nema nikakavu mogućnost da razmišIja. O čemu bi ono moglo misliti? Dijete je svjesno, ali bez misli.
To je prirodno lice djeteta. Nekada je to bilo takođe i vaše lice, iako ste zaboravili to, ono je još uvijek tamo, u vama, čeka da ga neko ponovo otkrije. Kažem ponovo otkrije, zato što ste ga otkrivali mnogo puta u prošlim životima, i ponovo, i ponovo produžavate da zaboravljate. Možda su čak i u ovom životu bili trenuci kada ste dolazili veoma blizu toga da ga uvidite, da Ga osjetite, da budete Ono. Ali svijet previše utiče na Ijude. Snaga njegovog privlačenja je velika - vuče nas na hiljadu i jednu stranu. On vas vuče u toliko mnogo smjerova, da se raspadate na djelove, da je pravo čudo kako Ijudi uspijevaju da održe sve te djelove zajedno.
Čak i ako vam se desi da se sretnete sa svojim pravim licem, ne možete ga prepoznati - jer vam je toliko nepoznato. Moguće s vremena na vrijeme, da se ovi susreti dese slučajno, ali vi ne možete da kažete ni "Zdravo!" To je stranac, a možda duboko u sebi imate neki strah koji se uvijek dešava pri susretu sa strancem.
Pitate me kako možemo da sačuvamo pravo lice naše djece? Ne trebate ništa da radite, direktno. Sve urađeno direktno, biće miješanje. Morate se naučiti vještini - ne djelovanja. To je veoma složena vještina. Nema ništa što biste trebali da uradite, da bi zaštili i sačuvali pravo lice djeteta. Šta god da uradite - to će uništiti pravo lice. Morate se naučiti ne djelovanju: morate naučiti kako da budete po strani, po strani od djetetovog puta. Moraćete biti vrlo hrabri, zbog rizika da prepustite dijete samom sebi. Hiljadama godina su tvrdili da ako je dijete prepušteno sebi, da će biti divlje. To je čista besmislica.
Ja sjedim ispred vas - zar ja izgledam kao divljak? I ja sam živeo bez ikakvog uplitanja od strane mojih roditelja. Da, to je donijelo mnogo nevolja, i vi ćete takođe imati dosta muke, ali vrijedi. Pravo lice djeteta je toliko vrijedno, da su svi napori vrijedni toga. Da, šta god trebali plati za to - to je mala cijena, dobijate to u bescenje. I radost tog dana kada otkrijete pravo lice svog djeteta, netaknuto sa istom Ijepotom koju je donijelo na ovaj svijet, sa istom nevinošću, sa istom čistotom, sa istom radošću, veseljem, živosti... Šta bi se još moglo poželjeti? Ne postoji ništa što vi možete dati djetu, možete samo oduzeti.
Ako želite da date dar djetetu, jedini mogući dar je ne mešajte se. Reskirajte i dozvolite djetetu da ide po nepoznatom putu, ne ucrtanom na mapi. To je teško. Veliki strah imaju roditelji: Ko zna šta će se desiti djetetu? Zbog tog straha, oni počinju da forsiraju određene obrasce ponašanja djeteta. Zbog straha oni počinju da ga usmjeravaju na određeni način ka određenom cilju, ali oni ne znaju da zbog svog straha, oni ubijaju dijete. Ono vam nikada neće biti zahvalno, uvijek će osjećati neprijateljstvo prema vama.
Želio bih da poštujete djecu. Sva djeca zaslužuju najveće poštovanje, koje ste u stanju dati, zato što su tako svježa, tako nevina, tako blizu božanskom. Vrijeme je da im se da poštovanje, i ne tjerati ih da poštuju korumpirane, iskvarene Ijude lukave, lažIjive, pune sranja - samo zato što su stariji. Želio bih da sve to preokrenem: poštujte djecu jer su oni bliže izvoru, vi ste veoma daleko. Ona su još uvijek pravi, a vi ste samo kopija.
Shvatate li šta se može desiti ako budete poštovali djecu? Tada, ako ih volite i poštujete, možete da ih sačuvate od grešaka, ona će se kretati u pravom smjeru - ne zbog straha od vas, već zbog vašeg poštovanja i Ijubavi.
Moj djed... nijesam mogao mog djeda da lažem, jer me on toliko poštovao. Govorio sam mu sve i on bi mi rekao: "Ne brini, radi sve što osjećaš da je ispravno, jer ko još može da riješi tvoju situaciju, umjesto tebe, samo ti možeš da je riješiš, radi sve što misliš da je ispravno. I uvijek imaj na umu da sam ja ovdje da te podržim, jer ne samo da te volim, ja te i poštujem. Ne boj se nikoga, ne boj se svijeta. " To su bile njegove poslednje riječi: "Ne boj se svijeta.".
A ako pogledate lica djece kada oni tek stignu, od samog izvora života, vidjećete određeno prisustvo, koje nema ime - bezimeno, neodredivo. Dijete je živo. Vi ne možete da odredite njegovu živost, ali ona je prisutna, možete je osjetiti. Ona je takođe ovdje, da ako nijeste slijepi, ne možete da je ne vidite. Ona je svježa. Vi možete da dišete svežinu u blizini djeteta. Aroma isčezava polako, veoma polako. A ako, na žalost, dijete postane uspješno, slavna osoba, predsjednik, premijer, svještenik, tada to isto dijete istrune.
Ono je došlo sa neobičnom aromom, neodredivom, neimenovanom. Pogledajte oči djeteta - ne možete naći ništa dublje. Oči djeteta su - bezdan, one su bez dna. Nažalost, tako kako ga društvo uništava, uskoro će njegove oči biti samo površna, zbog slojeva i slojeva uslovljavanja, ova bezgranična dubina, isčezla je odavno. A to je bilo njegovo, prirodno lice.
Dijete nema misli. O čemu bi ono moglo misliti? Da bi razmišIjalo treba prošlost, da bi razmišIjalo potrebni su problemi. Ono nema prošlost, ono ima samo budućnost. Ono još nema problema, ono je bez problema. Ono nema nikakavu mogućnost da razmišIja. O čemu bi ono moglo misliti? Dijete je svjesno, ali bez misli.
To je prirodno lice djeteta. Nekada je to bilo takođe i vaše lice, iako ste zaboravili to, ono je još uvijek tamo, u vama, čeka da ga neko ponovo otkrije. Kažem ponovo otkrije, zato što ste ga otkrivali mnogo puta u prošlim životima, i ponovo, i ponovo produžavate da zaboravljate. Možda su čak i u ovom životu bili trenuci kada ste dolazili veoma blizu toga da ga uvidite, da Ga osjetite, da budete Ono. Ali svijet previše utiče na Ijude. Snaga njegovog privlačenja je velika - vuče nas na hiljadu i jednu stranu. On vas vuče u toliko mnogo smjerova, da se raspadate na djelove, da je pravo čudo kako Ijudi uspijevaju da održe sve te djelove zajedno.
Čak i ako vam se desi da se sretnete sa svojim pravim licem, ne možete ga prepoznati - jer vam je toliko nepoznato. Moguće s vremena na vrijeme, da se ovi susreti dese slučajno, ali vi ne možete da kažete ni "Zdravo!" To je stranac, a možda duboko u sebi imate neki strah koji se uvijek dešava pri susretu sa strancem.
Pitate me kako možemo da sačuvamo pravo lice naše djece? Ne trebate ništa da radite, direktno. Sve urađeno direktno, biće miješanje. Morate se naučiti vještini - ne djelovanja. To je veoma složena vještina. Nema ništa što biste trebali da uradite, da bi zaštili i sačuvali pravo lice djeteta. Šta god da uradite - to će uništiti pravo lice. Morate se naučiti ne djelovanju: morate naučiti kako da budete po strani, po strani od djetetovog puta. Moraćete biti vrlo hrabri, zbog rizika da prepustite dijete samom sebi. Hiljadama godina su tvrdili da ako je dijete prepušteno sebi, da će biti divlje. To je čista besmislica.
Ja sjedim ispred vas - zar ja izgledam kao divljak? I ja sam živeo bez ikakvog uplitanja od strane mojih roditelja. Da, to je donijelo mnogo nevolja, i vi ćete takođe imati dosta muke, ali vrijedi. Pravo lice djeteta je toliko vrijedno, da su svi napori vrijedni toga. Da, šta god trebali plati za to - to je mala cijena, dobijate to u bescenje. I radost tog dana kada otkrijete pravo lice svog djeteta, netaknuto sa istom Ijepotom koju je donijelo na ovaj svijet, sa istom nevinošću, sa istom čistotom, sa istom radošću, veseljem, živosti... Šta bi se još moglo poželjeti? Ne postoji ništa što vi možete dati djetu, možete samo oduzeti.
Ako želite da date dar djetetu, jedini mogući dar je ne mešajte se. Reskirajte i dozvolite djetetu da ide po nepoznatom putu, ne ucrtanom na mapi. To je teško. Veliki strah imaju roditelji: Ko zna šta će se desiti djetetu? Zbog tog straha, oni počinju da forsiraju određene obrasce ponašanja djeteta. Zbog straha oni počinju da ga usmjeravaju na određeni način ka određenom cilju, ali oni ne znaju da zbog svog straha, oni ubijaju dijete. Ono vam nikada neće biti zahvalno, uvijek će osjećati neprijateljstvo prema vama.
Želio bih da poštujete djecu. Sva djeca zaslužuju najveće poštovanje, koje ste u stanju dati, zato što su tako svježa, tako nevina, tako blizu božanskom. Vrijeme je da im se da poštovanje, i ne tjerati ih da poštuju korumpirane, iskvarene Ijude lukave, lažIjive, pune sranja - samo zato što su stariji. Želio bih da sve to preokrenem: poštujte djecu jer su oni bliže izvoru, vi ste veoma daleko. Ona su još uvijek pravi, a vi ste samo kopija.
Shvatate li šta se može desiti ako budete poštovali djecu? Tada, ako ih volite i poštujete, možete da ih sačuvate od grešaka, ona će se kretati u pravom smjeru - ne zbog straha od vas, već zbog vašeg poštovanja i Ijubavi.
Moj djed... nijesam mogao mog djeda da lažem, jer me on toliko poštovao. Govorio sam mu sve i on bi mi rekao: "Ne brini, radi sve što osjećaš da je ispravno, jer ko još može da riješi tvoju situaciju, umjesto tebe, samo ti možeš da je riješiš, radi sve što misliš da je ispravno. I uvijek imaj na umu da sam ja ovdje da te podržim, jer ne samo da te volim, ja te i poštujem. Ne boj se nikoga, ne boj se svijeta. " To su bile njegove poslednje riječi: "Ne boj se svijeta.".
Poštujte djecu, napravite ih neustrašivim. Ali, ako ste vi sami puni straha, kako možete da ih učinite neustrašivim? Ne primoravajte ih da vas poštuju zato što ste vi otac, njihov tata, njihova mama, i slično. Izmijenite stav, pa ćete vidjeti kakvu će transformaciju izazvati poštovanje kod vaše djece. Oni će vas slušati pažIjivije, ako ih poštujete. Oni će pokušati da razumiju vas i vaš način razmišIjanja, pažIjivije. To im treba. I ni na koji način ništa ne namećite, jer ako zbog razumijevanja osjećaju da ste vi u pravu oni će vas slijediti, a tada oni ne gube svoje pravo lice. Pravo lice, se ne gubi kada se slijedi određeni put. Gubi se ako forsirate djecu, forsirate protiv njihove volje.
Ljubav i poštovanje mogu im puno pomoći da bolje razumiju svijet, mogu im pomoći da budu budniji, svjesniji, pažIjiviji - jer život je dragocjen, to je dar postojanja, i mi ne smijemo da ga uzaludno izgubimo. U trenutku smrti, treba da imamo pravo da kažemo da napuštamo svijet bolji, lepši, milostiviji. Ali ovo je moguće samo ako napuštamo svijet sa svojim pravim licem sa tim istim licem, sa kojim smo i ušli u njega.
Prevod i obrada: Beba Muratović -bebamur.com
Ljubav i poštovanje mogu im puno pomoći da bolje razumiju svijet, mogu im pomoći da budu budniji, svjesniji, pažIjiviji - jer život je dragocjen, to je dar postojanja, i mi ne smijemo da ga uzaludno izgubimo. U trenutku smrti, treba da imamo pravo da kažemo da napuštamo svijet bolji, lepši, milostiviji. Ali ovo je moguće samo ako napuštamo svijet sa svojim pravim licem sa tim istim licem, sa kojim smo i ušli u njega.
Prevod i obrada: Beba Muratović -bebamur.com
