Osjećaj bespomoćnosti

​Prije pedeset godina, američki psiholog Martin Seligman preokrenuo je sve ideje o našoj slobodnoj volji.

Seligman je sproveo eksperiment sa psima prema Pavlovoj uslovljenoj refleksnoj šemi. Cilj je bio da formira refleks straha na zvuk signala. Ako su kod ruskog naučnika životinje na zvono dobijale meso, kod američkog kolege dobijale su - električni šok. Da bi spriječili pse da pobjegnu prije vremena, fiksirali su ih specijalnim kaiševima.

Seligman je bio siguran da kada su životinje premještene u zatvoren prostor sa niskim pregradama, da će pobjeći čim čuju signal. Jer, svako živo biće će učiniti sve da bi izbjeglo bol, zar ne? Ali u novom kavezu psi su sjedili na podu i cvilili. Nijedan pas nije skočio da preskoči ni najmanju prepreku - nije ni pokušao. Kada su u istim uslovima stavili psa, koji nije učestvovao u eksperimentu, on je sa lakoćom pobjegao.

 
Seligman je zaključio: kada je nemoguće kontrolisati ili uticati na neprijatne događaje, razvija se snažan osjećaj bespomoćnosti. 1976. godine naučnik je dobio priznanje od Američkog psihološkog udruženja za otkrivanje naučene bespomoćnosti.

A šta je sa ljudima?

Teoriju Seligmana mnogo puta su provjeravali naučnici iz različitih zemalja. Dokazano je da ako čovjek sistematski:

- doživljava poraze, uprkos svim naporima;
- doživljava teške situacije u kojima njegova dejstva ni na šta ne utiču;
- nalazi se usred haosa, gdje se pravila neprestano mijenjaju i svaki pokret može dovesti do kažnjavanja -

kod njega atrofira volja i želja da uopšte nešto uradi. Dolazi apatija, a posle nje - depresija. Čovjek se preda. Naučena bespomoćnost zvuči kao Marija Iskusnica u starom filmu: "Ili volja, ili nevolja - sve je isto".

Teoriju naučene bespomoćnosti potvrđuje život. Nije porebno obavezno biti na povodcu i dobijte električne šokove. Sve može biti prozaičnije. Kada sam pisala ovaj članak, zamolila sam svoje prijatelje na Facebook-u da podijele svoje iskustvo u doživljavanju naučene bespomoćnosti.

Ispričali su mi:

- o neuspješnim pokušajima da se zaposle: dobijanju otkaza za otkazom bez objašnjenja,
- o mužu koji je mogao doći uveče sa skupim poklonima, ali i sa agresijom bez vidljivog povoda, u zavisnosti kako je raspoložen. ( postoje gotovo iste priče o ženi),
- o šef-tiraninu, koji je svakog mjeseca novčano kažnjavao po nekim novim i nelogičnim kriterijumima.

​

Sa strane čini se da izlaz postoji. Pokrenuti razvod braka! Žaliti se na šefa! Uradi ovo i ono! Ali, kao Seligmanov pas, čovjek koji je satjeran u bespomoćnost ne može da preskoči čak ni najmanju prepreku. On ne vjeruje u izlaz. On leži na podu i cvili.

Kako se oduprijeti haosu? Šta uraditi ako naučena bespomoćnost već osvaja unutrašnju teritoriju? Da li je moguće ne dići ruke i ne pasti u apatiju?

Moguće je. Ali tada se uči život ponovo iz početka.

Sredstvo 1.: Radite bilo šta.
Sredstvo 2.: Bježite od bespomoćnosti malim koracima.
Sredstvo 3.: Drugačiji pogled.


Vjerujem da se u teškim okolnostima susrećemo još i sa sopstvenom snagom. Izbor da pročitate ovaj članak i isprobate opisane metode u njemu već znači da postoji unutra vjera u promjene i mogućnost kretanja tamo gdje je bolje. Mogućnost bolje budućnosti van današnjih okolnosti.

Seligmanovi psi nijesu imali izbora. Mi ga imamo. Hajde da izaberemo volju.

Autor:  Jelizaveta Musatova


Prevod prvog dijela teksta ( detaljan opis svih metoda je u drugom dijelu) econet.ru 

Prevela: Beba Muratović -  bebamur.com

Drugi dio: Tri sredstva protiv bespomoćnosti