"Ali ja ne gledam televiziju,
TV je upaljen samo da mi pravi društvo."
Razmišljanje, slušanje, neprestani rad mozga postao je jedini način da se izbijegne da čujemo dušu. Neko je usmjeren na posao, stvarajući razlog za život. Neko je potpuno koncentrisan na studiranje. Neko je usmjeren na svoju djecu ili kućne ljubimce. Neko je usmjeren na politiku, sport i tako se stvaraju opsesivno-kompulsivne reakcije.
Cilj je uvijek da popunimo prazninu kako ne bismo slušali našu dušu.
Slušanje ne znači uvek razumijevanje, svijesnost. Osjećanja, opažanja ono čega se nesvijesno plašimo.
Ponekad slušanje dovodi do različitih stimulusa, unutrašnjih ili spoljašnjih, može biti teže nego što mislite. Ne naviknuti od detinjstva, sada je tako malo poznata praksa znati kako slušati, ko to radi smatra se čovjekom izvan norme i često se uzima kao primjer, čak postaje duhovni vodič za one koji na neki način pokušavaju krenuti putem svesnosti.
Svi smo rođeni sa darom, praznom kutijom.
Kutija percepcija.
Ovaj okvir radi pod jednim uslovom, mora biti prazan koliko je god moguće. Što ga više ispunjavamo ubjeđenjima, dogmama, teorijama, obavezama, lažnim obavezama, izmišljenim zabavama, zabavama u mozgu, tim više se ovo polje malo-pomalo zaustavlja od izvršavanja svoje funkcije. Rezultat je ono što jesmo.
Često nismo u stanju da shvatimo životne nijanse, izraze radosti ili tuge naše duše ili ljudi oko nas. Zauzimamo prostor koji nam je na raspolaganju jer bi, ono što bismo osjećali napuštanjem kutije bila prava percepcija stvarnosti. Odjek koji opisuje šta smo i šta imamo oko nas.
Cilj je uvijek da popunimo prazninu kako ne bismo slušali našu dušu.
Slušanje ne znači uvek razumijevanje, svijesnost. Osjećanja, opažanja ono čega se nesvijesno plašimo.
Ponekad slušanje dovodi do različitih stimulusa, unutrašnjih ili spoljašnjih, može biti teže nego što mislite. Ne naviknuti od detinjstva, sada je tako malo poznata praksa znati kako slušati, ko to radi smatra se čovjekom izvan norme i često se uzima kao primjer, čak postaje duhovni vodič za one koji na neki način pokušavaju krenuti putem svesnosti.
Svi smo rođeni sa darom, praznom kutijom.
Kutija percepcija.
Ovaj okvir radi pod jednim uslovom, mora biti prazan koliko je god moguće. Što ga više ispunjavamo ubjeđenjima, dogmama, teorijama, obavezama, lažnim obavezama, izmišljenim zabavama, zabavama u mozgu, tim više se ovo polje malo-pomalo zaustavlja od izvršavanja svoje funkcije. Rezultat je ono što jesmo.
Često nismo u stanju da shvatimo životne nijanse, izraze radosti ili tuge naše duše ili ljudi oko nas. Zauzimamo prostor koji nam je na raspolaganju jer bi, ono što bismo osjećali napuštanjem kutije bila prava percepcija stvarnosti. Odjek koji opisuje šta smo i šta imamo oko nas.
A kad je stvarnost neprijatno prihvatiti, stoga je lakše podvesti je pod buku i obaveze koje čine da ne slušamo taj mali glas koji odjekuje unutar okvira, govoreći nam šta smo i šta bismo mogli biti.
Mogli bismo biti sjajna bića, nadarena senzibilitetom, radošću i ljubavlju. Možda ćemo moći da izliječimo svoje bolesti, razumijemo njihov stvarni uzrok i rješimo probleme koji nas muče, bili oni duhovni, mentalni ili fizički. Mogli bismo postati novi ljudi, stvorenja koja ne nanose patnju drugim živim bićima.
Mogli bismo da budemo sposobni za čistu ljubav, da dajemo bez da zahtjevamo nesto zauzvrat. Mogli bismo uživati u suncu i kiši na isti način. Doživijeti radost i snažnu tugu, dajući im pravu težinu i pravi prostor. Ne dopuštajući da nas bilo koja od ovih emocija otme i stvori iluzije.
Prestanite sa stavom izazvanim desetinama spoljnih faktora i konačno budite pravi ljudi...
Daniele Reale
Prevod teksta:https://aprilamente.info/ci-sentiamo-vuoti-perche-non-ascoltiamo-la-nostra-anima
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
Mogli bismo biti sjajna bića, nadarena senzibilitetom, radošću i ljubavlju. Možda ćemo moći da izliječimo svoje bolesti, razumijemo njihov stvarni uzrok i rješimo probleme koji nas muče, bili oni duhovni, mentalni ili fizički. Mogli bismo postati novi ljudi, stvorenja koja ne nanose patnju drugim živim bićima.
Mogli bismo da budemo sposobni za čistu ljubav, da dajemo bez da zahtjevamo nesto zauzvrat. Mogli bismo uživati u suncu i kiši na isti način. Doživijeti radost i snažnu tugu, dajući im pravu težinu i pravi prostor. Ne dopuštajući da nas bilo koja od ovih emocija otme i stvori iluzije.
Prestanite sa stavom izazvanim desetinama spoljnih faktora i konačno budite pravi ljudi...
Daniele Reale
Prevod teksta:https://aprilamente.info/ci-sentiamo-vuoti-perche-non-ascoltiamo-la-nostra-anima
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
