Tajna održavanja živog sjećanja na one koji više nisu sa nama je njihov osmijeh. To će nam omogućiti da stvorimo pozitivna osjećanja koja će nam, iako isprekidana tugom i melanholijom, pomoći da osvježimo pamćenje.
U svakom slučaju, postoje faze bola koje su u potpunosti neophodne za upravljanje mislima, ponašanjem i osjećanjima povezanim sa gubitkom ljudi koje volimo i koji su nam bili važni.
Iz tog razloga je dobro uzeti u obzir nemogućnost navikavanja na smrt naših najmilijih. Svaki gubitak će nas staviti na test, primoravajući nas da koristimo svoje lične resurse da bismo mogli da izdržimo situaciju.
Bol, zbogom onima kojih više nema
Odlazak onih koji više nisu tu je proces koji se nikad ne završava ispraćajem. Ovo nije lako shvatiti, jer se često suočavamo sa gubitkom s uvjerenjem da moramo prestati razmišljati, osjećati se ili se ponašati kao da je ta osoba još uvijek živa. U stvarnosti, nedostatak se mora rešavati kao da se radi o kontinuiranom procesu koji se zasniva na pet faza.
Poricanje
Prema psihijatru Elisabeth Kluber-Ross, istraživačici na polju psihičke patnje, prva faza bola sastoji se u poricanju stvarnosti, kao i u pokušaju da se ubjedi da smo "dobro". Kada se neko izgubi, ova faza se smatra i normalnom i privremenom, jer ukazuje na potrebu ublažavanja sile udara.
Drugim riječima, osjećamo potrebu da svom umu damo predah kako bi mogao da metabolizuje izuzetno bolnu stvarnost; to je odbrambeni mehanizam čiji je cilj stvaranje osnovne emocionalne distance kako bi se na spokojan način stvorila mentalna šema koja nam omogućava da prihvatimo epizodu.
Bijes
Za svakoga dođe vrijeme, promenljivo tokom vremena, kada se stvarnost pojavi onakvom kakva jeste: izgubili smo voljenu osobu. Takav događaj često nas navodi da osjetimo potrebu da se "osvetimo" za njegov gubitak, do te mjere da iskusimo osjećaj zabijanja noža u grudni koš koji nas sprečava da dišemo. "Nije fer", "Zašto ona / on (a ne ja)?", "Zašto sada?" neke su od fraza koje nastaju spontano kada ste ljuti na život, na Boga (za vjernike) ili na cijeli svijet.
Iz tog razloga je dobro uzeti u obzir nemogućnost navikavanja na smrt naših najmilijih. Svaki gubitak će nas staviti na test, primoravajući nas da koristimo svoje lične resurse da bismo mogli da izdržimo situaciju.
Bol, zbogom onima kojih više nema
Odlazak onih koji više nisu tu je proces koji se nikad ne završava ispraćajem. Ovo nije lako shvatiti, jer se često suočavamo sa gubitkom s uvjerenjem da moramo prestati razmišljati, osjećati se ili se ponašati kao da je ta osoba još uvijek živa. U stvarnosti, nedostatak se mora rešavati kao da se radi o kontinuiranom procesu koji se zasniva na pet faza.
Poricanje
Prema psihijatru Elisabeth Kluber-Ross, istraživačici na polju psihičke patnje, prva faza bola sastoji se u poricanju stvarnosti, kao i u pokušaju da se ubjedi da smo "dobro". Kada se neko izgubi, ova faza se smatra i normalnom i privremenom, jer ukazuje na potrebu ublažavanja sile udara.
Drugim riječima, osjećamo potrebu da svom umu damo predah kako bi mogao da metabolizuje izuzetno bolnu stvarnost; to je odbrambeni mehanizam čiji je cilj stvaranje osnovne emocionalne distance kako bi se na spokojan način stvorila mentalna šema koja nam omogućava da prihvatimo epizodu.
Bijes
Za svakoga dođe vrijeme, promenljivo tokom vremena, kada se stvarnost pojavi onakvom kakva jeste: izgubili smo voljenu osobu. Takav događaj često nas navodi da osjetimo potrebu da se "osvetimo" za njegov gubitak, do te mjere da iskusimo osjećaj zabijanja noža u grudni koš koji nas sprečava da dišemo. "Nije fer", "Zašto ona / on (a ne ja)?", "Zašto sada?" neke su od fraza koje nastaju spontano kada ste ljuti na život, na Boga (za vjernike) ili na cijeli svijet.
Pregovaranje
Još jedan tipičan trenutak je kada se suočite sa idejom - svijesni ili ne - da "pokušavate da učinite nešto kako biste povratili život vrijedan življenja u njegovom odsustvu". Moguće je čak i pomisliti na ponovno spajanje sa voljenima ili na neki drugi način odlaganja smrti. U ovoj fazi ćemo pokušati da pregovaramo sa Bogom ili bilo kojom drugom koncepcijom "više moći" koju imamo, kako bismo tražili više vremena i priliku da kažemo ono poslednje "volim te".
Depresija
Konačno, dolazi vrijeme kada se smrt shvata osjećajem zarobljenosti ili usporenosti, kao i izuzetne tuge. Ovo je faza u kojoj očajnički plačemo, nesposobni da uzmemo uzde svog života.
Prihvatanje
Vjerovatno, s vremenom, na kraju shvatimo neizbježnost smrti, saznajući da je najbolji način da se sjetimo onih koji više nisu sa nama njihov osmijeh.
Još jedan tipičan trenutak je kada se suočite sa idejom - svijesni ili ne - da "pokušavate da učinite nešto kako biste povratili život vrijedan življenja u njegovom odsustvu". Moguće je čak i pomisliti na ponovno spajanje sa voljenima ili na neki drugi način odlaganja smrti. U ovoj fazi ćemo pokušati da pregovaramo sa Bogom ili bilo kojom drugom koncepcijom "više moći" koju imamo, kako bismo tražili više vremena i priliku da kažemo ono poslednje "volim te".
Depresija
Konačno, dolazi vrijeme kada se smrt shvata osjećajem zarobljenosti ili usporenosti, kao i izuzetne tuge. Ovo je faza u kojoj očajnički plačemo, nesposobni da uzmemo uzde svog života.
Prihvatanje
Vjerovatno, s vremenom, na kraju shvatimo neizbježnost smrti, saznajući da je najbolji način da se sjetimo onih koji više nisu sa nama njihov osmijeh.
Nosite osmijeh nekoga koga više nema u vašem srcu
Sa gubitkom se ne može suočiti u smislu njegovog prevazilaženja ili ne savladavanja, jer bi to značilo odustajanje od stvarnosti koja prati odsutnu osobu, prepuštanje ideji da to treba zaboraviti. Da biste mogli da "prihvatite smrt kao dio života", neophodno je prihvatiti stvarnost, bez pokušaja brzog i prisilnog oporavka od događaja.
Prije ili kasnije doći će trenutak kada ćemo moći prirodno da se sjetimo osmijeha nekoga ko više nije tu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/il-sorriso-non-piu-ricordo-migliore/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Sa gubitkom se ne može suočiti u smislu njegovog prevazilaženja ili ne savladavanja, jer bi to značilo odustajanje od stvarnosti koja prati odsutnu osobu, prepuštanje ideji da to treba zaboraviti. Da biste mogli da "prihvatite smrt kao dio života", neophodno je prihvatiti stvarnost, bez pokušaja brzog i prisilnog oporavka od događaja.
Prije ili kasnije doći će trenutak kada ćemo moći prirodno da se sjetimo osmijeha nekoga ko više nije tu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/il-sorriso-non-piu-ricordo-migliore/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
