Ako volite ovaj svijet, zavoljeli ste Boga. Ako se udubite u cvijet, u samom središtu biljke naći ćete Božansko. On je tu sakriven; ovdje, ne “tamo negdje”. Ipak, Bog nije sakriven zato što on želi da se igra “žmurke” s nama; sakriven je zbog toga što vi niste otvoreni.
|
|
Inače, Bog je otvorena tajna. On je svuda, kako izvana tako i iznutra. Kraljevstvo nebesko je i u vama i oko vas.
“Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca. Ali, ako ne poznajete sebe, tad ste u siromaštvu, tada ste siromaštvo”. |
Slušajte! Kraljevstvo je u vama! - i tada su besmislene sve crkve i svi hramovi. U tom času, u času te spoznaje, vi postajete hram, vi ste ta crkva. Vatikan nije nužan, Rim je samo nepotreban teret. Nema potrebe da se zlopatite na putu do Medine, Meke, Girdara i Kašija. Vi ste taj hram, živi hram živoga Boga. On se nalazi unutar vas. Pa, kakva je onda uloga svećenika u svemu tome? Čitavo to provodadžisanje gubi onaj osnovni smisao.
Bog je u vama. Tu je uvijek i bio, i uvijek će i biti vaša vlastita dubina. Netko je jednom prilikom upitao Rinzaija: “Ja bih volio postati Buddha. Što bih trebao raditi u tom smjeru?”
“Ako tražiš”, odgovori mu Rinzai, “promašuješ - jer ono što se traži je onaj koji traži. Ti si Buddha koji je krenuo u potjeru za Buddhom”.
To je strašan apsurd: Buddha se znoji od muke da pronađe Buddhu! Boga je nemoguće pronaći negdje drugdje, jer On je unutar svakog od nas. Vi svoj pogled nikad ne posuvraćujete, zbog toga što svećenici od iskona propovijedaju: “Pogledajte, Bog je na nebesima, strašno je udaljen i put je dug. Mi ćemo vam pomoći da ga propješačite”.
Isus tu postavku ruši iz temelja, i ubija u pojam sve hramove koji iskorištavaju ljude, sve svećenike, crkve, posrednike i njima slične. On kaže da je Bog unutar svakog od nas. No, također, Isus kaže još jednu stvar, koja je zaista predivna: “... i oko vas”.
Imamo tri tipa religije: jedna kaže da je Bog negdje izvana. Ortodoksni Hindusi i Muslimani su sigurni da stvari tako stoje. Zatim, imamo i religije koje tvrde da je on unutar ljudskog bića - Đainizam i Budizam kažu da Bog jednostavno ne može biti negdje van čovjeka. Ali, Isus kaže: “... kraljevstvo je u vama i oko vas”. To je najveća sinteza; on ne bira ni jednu od krajnosti.
Jedna krajnost je: Bog se nalazi negdje izvana, van čovjeka. Zbog toga će vas Muhamedanci ubiti ako počnete da govorite da ste Apsolut. Po njima, to je kufra, svetogrđe, najveće zlo. Zbog toga su morali ubiti Mansura, jer je ovaj u ekstazi govorio: “Ana'l Hak, Ja sam Bog”. Muhamedanac to ne može da otrpi, jer Bog je van čovjeka. Jedino što je moguće je: približavati mu se malo po malo, ali čovjek, po Islamu, nikada ne može da se ujedini s Bogom. Kako može stvoreno da postane Tvorac? Stvoreno ostaje stvoreno, Tvorac ostaje Tvorac. Zbog toga su Muhamedanci pomislili da Mansur ponižava Boga - po njima, on kao stvoreno je pokušavao da dokaže kako je postao Tvorac. Po Muhamedancima, riječ je o nečemu što nema blage veze s religioznošću, jer radi se o svetogrđu, kufri.
Suprotan pol svemu tome je Đainizam, koji tvrdi da je Bog unutar svakog od nas. Vaša je duša vrhovni Bog i nema drugog Boga. Oni su otišli u drugu krajnost, i zbog toga su prestali s ritualima obožavanja. Po njima je slavljenje izgubilo svako značenje, te Đainima ne pada na pamet da se nekada pomole. Kome? Kako se moliti kada nikoga nema - a molitva je, svejedno, tako božanski lijepa stvar. No, zbog tipa vjerovanja, molitva je izgubila svaki smisao.
Pogledajte islamsku molitvu – ona je zaista predivna. Ništa se ne može usporediti s molitvom jednog Muhamedanca. On može da moli gdje god hoće, jer Bog je van njega samog. No, pokušajte da izgovorite: “Ja sam Bog” - nećete stići ni završiti rečenicu a pasti ćete mrtvi, premda on izgleda sasvim nevino dok se presamićuje u molitvenoj ekstazi. Đaini ne mogu moliti - dimenzija predanosti potpuno je iščezla. Oni mogu samo meditirati - meditacija je dozvoljena, pošto je Bog iznutra; dovoljno je sklopiti oči.
Isus je vrh sinteze, jer kaže čistu istinu, njenu sveukupnost: Bog je i u vama i oko vas. Samim tim, moguća je i molitva i meditacija. Možete pjevati u ekstazi, možete biti tihi u instazi - zbog toga što je sve Božansko. Nema potrebe da se bilo što odbacuje. U tradiciji Islama nema meditacije, u tradiciji Đaina nema molitve: Sasvim je očigledno da su i jedni i drugi otišli u krajnost.
Isus je ostao usklađen. Govorio je da je kraljevstvo nebesko i u vama i oko vas. “Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati...”
Isus kaže: “Ako sebe spoznate, biti ćete spoznati”.
Stvar je vrlo suptilna. Što Isus podrazumijeva pod tim “biti ćete spoznati”? Ako ste prošli kroz kapiju samospoznaje, to nije samo puka samospoznaja - upoznati će vas sveukupnost postojanja. Bog će da vas ugleda iz svakog lista, iz svake stijene - u tom stanju nećete se osjećati usamljenim. I to je zaista tako: dok god vam se ne desi spoznaja, vi ste potpuno usamljeni, ali kroz samospoznaju upoznajete cjelinu. Vaše znanje nije samotno djelo, “soliranje” - riječ je o istinskoj simfoniji. Kada znate sebe, sve zna tog znalca. Sve vas prepoznaje istog časa kada vi sami prepoznate sebe. Sve će da na vas reagira drugačije. Zašto? Zbog toga što je ista svjesnost i unutra i izvana.
Čim ostvarite samospoznaju, čitava egzistencija vas prepoznaje i slavi. Tako mora biti, jer vi ste sastavni dio Postojanja. Život mora da slavi to vaše konačno znanje, jer djelić se preobrazio u Buddhu, u Krista, u vrhovnu svijest. Kroz djelić, Cjelina je došla do vrhunca, pa zbog toga jednostavno isijava radost. Biti ćete prepoznati, poznati će vas!
U svojoj samospoznaji nećete biti sami – biti će to istinsko slavlje Cjeline. To je jedna od najljepših stvari koju je Isus ikada rekao: Postojanje proslavlja vaš dolazak do vlastite suštine. Djelić je procvjetao, i Sveukupnost osjeća potpuno blaženstvo.
“Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati...”
U vama postoji duboka želja biti poznati, i ta je želja mnogo jača od one za samospoznajom. Možda se krećete u pogrešnom smjeru, možda pokušavate da na sebe skrenete pozornost na jedan primitivan način, ali duboko u vama, želja za prepoznavanjem ipak postoji. Isus kaže da tu potrebu neće ništa zadovoljiti osim jednog jedinog trenutka: kada vas Postojanje samo po sebi spozna i obraduje se tome.
Imate potrebu za ljubavlju, želite da vas vole. Imate potrebu da spoznate sebe, i želite da vas znaju. Potreban je određeni odgovor spolja - inače, ispada da je egzistencija ravnodušna. Uradili ste najuzvišeniju stvar koju itko može učiniti, a Postojanje se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Čovjek je postao Krist, a Cjelinu je baš briga; niti pleše niti slavi. Postojanje je sa nama u porodičnom odnosu i sve je povezano. Kada se netko prosvijetli, njegova svjetlost prodire u sva srca, bez obzira da li su ljudi toga svjesni ili ne. Kada čovjek prevaziđe sva ograničenja, svuda će odjekivati pjesma, i radost će biti jedini odgovor Postojanja kao Cjeline.
Zbog toga Isus naglašava:
“Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznali i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca”...
Kada Isus kaže da smo svi mi sinovi živoga Boga, znamo da je u pitanju čist simbol, obično poređenje, ali kakvo? On hoće da naglasi da odnos između Tvorca i stvorenog nije mehanički nego organski. Odnos nije nešto slično odnosu mehaničara i mašine. Mehaničar nije otac zbog toga što je on u stanju da stoji po strani, gotovo nezainteresiran. Sav smisao Isusove izreke je u ovome: Bog nije nešto što je potpuno odvojeno od vas. On je baš kao otac koji vam je blizak, koji vas traži i stvara blažen svijet oko vas, kako biste mogli biti ispunjeni.
Isus kaže da je Univerzum brižan i da pomaže. Niste vi samo u potrazi za Bogom - i Bog traži vas. Univerzum nije nešto mrtvo i ravnodušno - Cjelina vam odgovara punim srcem. Ako plačete, i Univerzumu idu suze na oči. Ako ste veseli, svemirom se prolama smijeh. Sve što vi doživljavate, stostruko se dešava Cjelini. Između vas i egzistencije odnos je dubok i neraskidiv. U ovoj izreci naglasak je na odnosu između oca i sina.
Čak i ako otac umre, na neki način, nastaviti će da traje preko sina sin će biti samo novi oblik onog istog oca. U tome je smisao Isusove izreke: sin je samo preporađanje oca. Zbog toga Isus na više mjesta govori: “Ja i moj otac smo jedno”. To znači da sin predstavlja oca. Svedeni su na jedno, dvojstvo je nestalo - u suštini, odnos im je organske prirode. Vama je potrebno da ne osjećate usamljenost.
Sada je čitav svijet usamljen, i svako osjeća da je stranac. Ljudi svakodnevno dolaze postavljajući mi jedno pitanje: “Kako da se odnosimo sa drugima?” Što se to dogodilo? To je pitanje koje je potpuno novo - prije dvije stotine godina nikom ne bi ni palo na pamet da nekoga upita: “Kakav odnos da uspostavim s ljudima oko sebe?” No sada listom svi pitaju upravo to pitanje. Međuljudski odnos postao je izuzetno problematična stvar. To je logička posljedica: ako ne možeš stvoriti odnos sa cjelinom, nećeš biti u stanju stvoriti ga ni sa ljudima. Ako prepoznaš Cjelinu, prepoznati ćeš i drugo ljudsko biće. Sa svojim ocem nećeš napraviti dobar kontakt - to je sasvim izvjesno - ako ne možeš stvoriti odnos između sebe i Univerzuma, jer Univerzum je izvor iz kojeg smo svi potekli. Duhovnost je nestala, međuljudski odnosi također.
Zemlja koja je odbacila duhovnost susretati će se sa najraznovrsnijim poteškoćama kada su međuljudski odnosi u pitanju. Vi ne možete stvoriti odnos između sebe i vlastite žene, brata, sestre, sina, majke, oca - odnos je gotovo nemoguć! Osnova odnosa je nestala - zbog toga je teško stvoriti nadgradnju.
Vi ste sve osporili. Vičete na sav glas: “Boga više nema, Bog je mrtav”. Ako je Božansko stvarno izumrlo, onda vam je čitav svemir strano tijelo, osjećate da ste odsječeni, da je veza nestala. Više nemate korijen u prapočetku, i Univerzum se više ne brine o vama.
Univerzum naučnika i Univerzum jednog duhovnog čovjeka kakav je Isus Krist - potpuno se razlikuju. Za naučnika, svemir je jednostavno slučajnost: ne postoji odnos između vas i tog nepreglednog prostora – svemir je ravnodušan kako na vaše prisustvo tako i na vaše odsustvo. Vi ste puka slučajnost, maltene ništavilo. Ako zauvijek nestanete, svemir neće primijetiti razliku.
Univerzum naučnika je mrtav. Kada god kažete da je Bog mrtav, svemir je također mrtav. A ako živite u nečemu što je potpuno mrtvo, kako onda možete biti u odnosu? - tada ste stvar više među nebrojenim stvarima. Sve će biti slučajno, tek po prilici, bez ikakve veze. Morate učiniti sve što je u vašoj moći da se prepovežete s okolinom, ali organskog jedinstva u tome nema. Sasvim ste usamljeni, i nosite čitav teret postojanja na svojim jadnim leđima. Ličite na dijete koje je izgubilo oca; ono plače, ali njegov bol nema tko da sasluša.
Bog je u vama. Tu je uvijek i bio, i uvijek će i biti vaša vlastita dubina. Netko je jednom prilikom upitao Rinzaija: “Ja bih volio postati Buddha. Što bih trebao raditi u tom smjeru?”
“Ako tražiš”, odgovori mu Rinzai, “promašuješ - jer ono što se traži je onaj koji traži. Ti si Buddha koji je krenuo u potjeru za Buddhom”.
To je strašan apsurd: Buddha se znoji od muke da pronađe Buddhu! Boga je nemoguće pronaći negdje drugdje, jer On je unutar svakog od nas. Vi svoj pogled nikad ne posuvraćujete, zbog toga što svećenici od iskona propovijedaju: “Pogledajte, Bog je na nebesima, strašno je udaljen i put je dug. Mi ćemo vam pomoći da ga propješačite”.
Isus tu postavku ruši iz temelja, i ubija u pojam sve hramove koji iskorištavaju ljude, sve svećenike, crkve, posrednike i njima slične. On kaže da je Bog unutar svakog od nas. No, također, Isus kaže još jednu stvar, koja je zaista predivna: “... i oko vas”.
Imamo tri tipa religije: jedna kaže da je Bog negdje izvana. Ortodoksni Hindusi i Muslimani su sigurni da stvari tako stoje. Zatim, imamo i religije koje tvrde da je on unutar ljudskog bića - Đainizam i Budizam kažu da Bog jednostavno ne može biti negdje van čovjeka. Ali, Isus kaže: “... kraljevstvo je u vama i oko vas”. To je najveća sinteza; on ne bira ni jednu od krajnosti.
Jedna krajnost je: Bog se nalazi negdje izvana, van čovjeka. Zbog toga će vas Muhamedanci ubiti ako počnete da govorite da ste Apsolut. Po njima, to je kufra, svetogrđe, najveće zlo. Zbog toga su morali ubiti Mansura, jer je ovaj u ekstazi govorio: “Ana'l Hak, Ja sam Bog”. Muhamedanac to ne može da otrpi, jer Bog je van čovjeka. Jedino što je moguće je: približavati mu se malo po malo, ali čovjek, po Islamu, nikada ne može da se ujedini s Bogom. Kako može stvoreno da postane Tvorac? Stvoreno ostaje stvoreno, Tvorac ostaje Tvorac. Zbog toga su Muhamedanci pomislili da Mansur ponižava Boga - po njima, on kao stvoreno je pokušavao da dokaže kako je postao Tvorac. Po Muhamedancima, riječ je o nečemu što nema blage veze s religioznošću, jer radi se o svetogrđu, kufri.
Suprotan pol svemu tome je Đainizam, koji tvrdi da je Bog unutar svakog od nas. Vaša je duša vrhovni Bog i nema drugog Boga. Oni su otišli u drugu krajnost, i zbog toga su prestali s ritualima obožavanja. Po njima je slavljenje izgubilo svako značenje, te Đainima ne pada na pamet da se nekada pomole. Kome? Kako se moliti kada nikoga nema - a molitva je, svejedno, tako božanski lijepa stvar. No, zbog tipa vjerovanja, molitva je izgubila svaki smisao.
Pogledajte islamsku molitvu – ona je zaista predivna. Ništa se ne može usporediti s molitvom jednog Muhamedanca. On može da moli gdje god hoće, jer Bog je van njega samog. No, pokušajte da izgovorite: “Ja sam Bog” - nećete stići ni završiti rečenicu a pasti ćete mrtvi, premda on izgleda sasvim nevino dok se presamićuje u molitvenoj ekstazi. Đaini ne mogu moliti - dimenzija predanosti potpuno je iščezla. Oni mogu samo meditirati - meditacija je dozvoljena, pošto je Bog iznutra; dovoljno je sklopiti oči.
Isus je vrh sinteze, jer kaže čistu istinu, njenu sveukupnost: Bog je i u vama i oko vas. Samim tim, moguća je i molitva i meditacija. Možete pjevati u ekstazi, možete biti tihi u instazi - zbog toga što je sve Božansko. Nema potrebe da se bilo što odbacuje. U tradiciji Islama nema meditacije, u tradiciji Đaina nema molitve: Sasvim je očigledno da su i jedni i drugi otišli u krajnost.
Isus je ostao usklađen. Govorio je da je kraljevstvo nebesko i u vama i oko vas. “Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati...”
Isus kaže: “Ako sebe spoznate, biti ćete spoznati”.
Stvar je vrlo suptilna. Što Isus podrazumijeva pod tim “biti ćete spoznati”? Ako ste prošli kroz kapiju samospoznaje, to nije samo puka samospoznaja - upoznati će vas sveukupnost postojanja. Bog će da vas ugleda iz svakog lista, iz svake stijene - u tom stanju nećete se osjećati usamljenim. I to je zaista tako: dok god vam se ne desi spoznaja, vi ste potpuno usamljeni, ali kroz samospoznaju upoznajete cjelinu. Vaše znanje nije samotno djelo, “soliranje” - riječ je o istinskoj simfoniji. Kada znate sebe, sve zna tog znalca. Sve vas prepoznaje istog časa kada vi sami prepoznate sebe. Sve će da na vas reagira drugačije. Zašto? Zbog toga što je ista svjesnost i unutra i izvana.
Čim ostvarite samospoznaju, čitava egzistencija vas prepoznaje i slavi. Tako mora biti, jer vi ste sastavni dio Postojanja. Život mora da slavi to vaše konačno znanje, jer djelić se preobrazio u Buddhu, u Krista, u vrhovnu svijest. Kroz djelić, Cjelina je došla do vrhunca, pa zbog toga jednostavno isijava radost. Biti ćete prepoznati, poznati će vas!
U svojoj samospoznaji nećete biti sami – biti će to istinsko slavlje Cjeline. To je jedna od najljepših stvari koju je Isus ikada rekao: Postojanje proslavlja vaš dolazak do vlastite suštine. Djelić je procvjetao, i Sveukupnost osjeća potpuno blaženstvo.
“Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznati...”
U vama postoji duboka želja biti poznati, i ta je želja mnogo jača od one za samospoznajom. Možda se krećete u pogrešnom smjeru, možda pokušavate da na sebe skrenete pozornost na jedan primitivan način, ali duboko u vama, želja za prepoznavanjem ipak postoji. Isus kaže da tu potrebu neće ništa zadovoljiti osim jednog jedinog trenutka: kada vas Postojanje samo po sebi spozna i obraduje se tome.
Imate potrebu za ljubavlju, želite da vas vole. Imate potrebu da spoznate sebe, i želite da vas znaju. Potreban je određeni odgovor spolja - inače, ispada da je egzistencija ravnodušna. Uradili ste najuzvišeniju stvar koju itko može učiniti, a Postojanje se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Čovjek je postao Krist, a Cjelinu je baš briga; niti pleše niti slavi. Postojanje je sa nama u porodičnom odnosu i sve je povezano. Kada se netko prosvijetli, njegova svjetlost prodire u sva srca, bez obzira da li su ljudi toga svjesni ili ne. Kada čovjek prevaziđe sva ograničenja, svuda će odjekivati pjesma, i radost će biti jedini odgovor Postojanja kao Cjeline.
Zbog toga Isus naglašava:
“Ako ćete spoznati sebe, biti ćete spoznali i tada ćete znati da ste sinovi živoga oca”...
Kada Isus kaže da smo svi mi sinovi živoga Boga, znamo da je u pitanju čist simbol, obično poređenje, ali kakvo? On hoće da naglasi da odnos između Tvorca i stvorenog nije mehanički nego organski. Odnos nije nešto slično odnosu mehaničara i mašine. Mehaničar nije otac zbog toga što je on u stanju da stoji po strani, gotovo nezainteresiran. Sav smisao Isusove izreke je u ovome: Bog nije nešto što je potpuno odvojeno od vas. On je baš kao otac koji vam je blizak, koji vas traži i stvara blažen svijet oko vas, kako biste mogli biti ispunjeni.
Isus kaže da je Univerzum brižan i da pomaže. Niste vi samo u potrazi za Bogom - i Bog traži vas. Univerzum nije nešto mrtvo i ravnodušno - Cjelina vam odgovara punim srcem. Ako plačete, i Univerzumu idu suze na oči. Ako ste veseli, svemirom se prolama smijeh. Sve što vi doživljavate, stostruko se dešava Cjelini. Između vas i egzistencije odnos je dubok i neraskidiv. U ovoj izreci naglasak je na odnosu između oca i sina.
Čak i ako otac umre, na neki način, nastaviti će da traje preko sina sin će biti samo novi oblik onog istog oca. U tome je smisao Isusove izreke: sin je samo preporađanje oca. Zbog toga Isus na više mjesta govori: “Ja i moj otac smo jedno”. To znači da sin predstavlja oca. Svedeni su na jedno, dvojstvo je nestalo - u suštini, odnos im je organske prirode. Vama je potrebno da ne osjećate usamljenost.
Sada je čitav svijet usamljen, i svako osjeća da je stranac. Ljudi svakodnevno dolaze postavljajući mi jedno pitanje: “Kako da se odnosimo sa drugima?” Što se to dogodilo? To je pitanje koje je potpuno novo - prije dvije stotine godina nikom ne bi ni palo na pamet da nekoga upita: “Kakav odnos da uspostavim s ljudima oko sebe?” No sada listom svi pitaju upravo to pitanje. Međuljudski odnos postao je izuzetno problematična stvar. To je logička posljedica: ako ne možeš stvoriti odnos sa cjelinom, nećeš biti u stanju stvoriti ga ni sa ljudima. Ako prepoznaš Cjelinu, prepoznati ćeš i drugo ljudsko biće. Sa svojim ocem nećeš napraviti dobar kontakt - to je sasvim izvjesno - ako ne možeš stvoriti odnos između sebe i Univerzuma, jer Univerzum je izvor iz kojeg smo svi potekli. Duhovnost je nestala, međuljudski odnosi također.
Zemlja koja je odbacila duhovnost susretati će se sa najraznovrsnijim poteškoćama kada su međuljudski odnosi u pitanju. Vi ne možete stvoriti odnos između sebe i vlastite žene, brata, sestre, sina, majke, oca - odnos je gotovo nemoguć! Osnova odnosa je nestala - zbog toga je teško stvoriti nadgradnju.
Vi ste sve osporili. Vičete na sav glas: “Boga više nema, Bog je mrtav”. Ako je Božansko stvarno izumrlo, onda vam je čitav svemir strano tijelo, osjećate da ste odsječeni, da je veza nestala. Više nemate korijen u prapočetku, i Univerzum se više ne brine o vama.
Univerzum naučnika i Univerzum jednog duhovnog čovjeka kakav je Isus Krist - potpuno se razlikuju. Za naučnika, svemir je jednostavno slučajnost: ne postoji odnos između vas i tog nepreglednog prostora – svemir je ravnodušan kako na vaše prisustvo tako i na vaše odsustvo. Vi ste puka slučajnost, maltene ništavilo. Ako zauvijek nestanete, svemir neće primijetiti razliku.
Univerzum naučnika je mrtav. Kada god kažete da je Bog mrtav, svemir je također mrtav. A ako živite u nečemu što je potpuno mrtvo, kako onda možete biti u odnosu? - tada ste stvar više među nebrojenim stvarima. Sve će biti slučajno, tek po prilici, bez ikakve veze. Morate učiniti sve što je u vašoj moći da se prepovežete s okolinom, ali organskog jedinstva u tome nema. Sasvim ste usamljeni, i nosite čitav teret postojanja na svojim jadnim leđima. Ličite na dijete koje je izgubilo oca; ono plače, ali njegov bol nema tko da sasluša.
Takva je situacija današnjeg čovjeka: on je dijete koje je do maločas stiskalo očevu ruku, no sada se izgubilo u šumi. Dok je bilo s ocem, dijete je hodalo kao car neustrašivo. Nije bilo straha zbog očeve blizine - njegova budućnost bila je odgovornost oca. Što god da je djetetu bilo neophodno, otac je bio pri ruci da mu dostavi dotičnu stvar. Ono je moglo da se igra u prirodi, da uživa u travi, s leptirima i oblacima život je bio predivna pjesma. Odjednom, dijete je spoznalo da je očeva ruka netragom nestala, a sa sigurnošću, nestala je i pjesma, i oblaci, i bezbrižnost postojanja. Sve se u trenutku preobrazilo u mrtvilo, sve se okamenilo, isušilo: priroda je pokazala zube. Sada iza svakog stabla prijeti neka opasnost. Dijete počinje da se boji smrti, jer ona je moguća svakog trenutka.
Prije samo par sekundi dijete je bilo životno, prijateljski nastrojeno zbog toga što je odnos između njega i prirode bio zaista dubok. Zašto? Zbog očeve ruke koja je ulijevala sigurnost. Kroz očevo prisustvo Univerzum je djetetu prilazio kao stari prijatelj. Očevim iščeznućem prekinuo se odnos djeteta i Univerzuma.
Dijete je sada odsječeno od svega - rađa se tjeskoba, zabrinutost, tuga. U takvoj je situaciji današnji čovjek, jer više nije sposoban da Univerzum doživi kao nešto blagonaklono kao oca ili majku. Nije onda ni čudo što je postao neurotičar! Dijete će polako, ali sigurno da poludi, rana u grudima vremenom će da se širi - ona će uništiti temelj svakog odnosa. Dijete više neće biti u stanju da ni u jednom mjestu pronađe svoj dom.
Obratite pozornost na vlastitu ruku. Osjećate li u njoj prisustvo kozmičke ruke? Ako ne osjećate, onda vam nije lako. Isus kaže da je Bog isto što i otac, i da se ovaj svemir brine o vama. Da ne brine, zašto biste se uopće pojavili na ovoj planeti? Tko vam je dozvolio da udišete kisik? Sve se nježno ophodi s vama.
Svemir želi da dođete do vrhunca vlastite svijesti i pomaže vam na sve moguće načine. Čak i ako zastranite, Univerzum će poći vašim stopama. Čitava perspektiva se volšebno mijenja - ako ste u stanju naslutiti nevidljivi stisak na svojoj ruci.
Isus kaže da je svako Sin - ne samo on sam. Ali, Kršćanstvo to ne može priznati - zbog toga što onda, po njima, Isus nije nešto posebno. Taj stav je skoro smiješan. Iako je svako sin ovog Univerzuma, Isus je ipak jedinstven, jer on je prepoznat, dok vi još uvijek tragate.
Jedinstvenost nije u prirodi bića; ona postoji u prirodi prepoznavanja. Isus to zna, vi još uvijek niste upoznati s tim. Hindusi su oduvijek govorili: “Razlika između prosvijetljenog i neprosvijetljenog nije u biću nego u znanju”. Jedan se probudio, drugi još spava: biće je isto, ali onaj koji spava sanja tko zna o čemu.
Prodrmusajte ga, probudite, i vidjeti ćete: između njega i vas razlika ne postoji. Samo je drmusanje potrebno da bi se shvatila čitava stvar - istovjetnost. Dakle, razlika između Isusa i vas postoji samo zbog toga što ste vi još uvijek u dubokom snu, dok je on potpuno razbuđen. On je po tome jedinstven, ne po biću nego po kvalitetu budnosti. No, bilo kako bilo, on vam saopćava da ste “sinovi živoga oca”.
Drugi dio Isusovog nastojanja odnosi se na “živog oca”, jer onaj običan otac primoran je umrijeti. Fizički, on će zasigurno nestati, ali cjelovitost Univerzuma je apsolutno živa - ona je život sam po sebi.
(Odlomak iz knjige "Nebesko sjeme")
Prije samo par sekundi dijete je bilo životno, prijateljski nastrojeno zbog toga što je odnos između njega i prirode bio zaista dubok. Zašto? Zbog očeve ruke koja je ulijevala sigurnost. Kroz očevo prisustvo Univerzum je djetetu prilazio kao stari prijatelj. Očevim iščeznućem prekinuo se odnos djeteta i Univerzuma.
Dijete je sada odsječeno od svega - rađa se tjeskoba, zabrinutost, tuga. U takvoj je situaciji današnji čovjek, jer više nije sposoban da Univerzum doživi kao nešto blagonaklono kao oca ili majku. Nije onda ni čudo što je postao neurotičar! Dijete će polako, ali sigurno da poludi, rana u grudima vremenom će da se širi - ona će uništiti temelj svakog odnosa. Dijete više neće biti u stanju da ni u jednom mjestu pronađe svoj dom.
Obratite pozornost na vlastitu ruku. Osjećate li u njoj prisustvo kozmičke ruke? Ako ne osjećate, onda vam nije lako. Isus kaže da je Bog isto što i otac, i da se ovaj svemir brine o vama. Da ne brine, zašto biste se uopće pojavili na ovoj planeti? Tko vam je dozvolio da udišete kisik? Sve se nježno ophodi s vama.
Svemir želi da dođete do vrhunca vlastite svijesti i pomaže vam na sve moguće načine. Čak i ako zastranite, Univerzum će poći vašim stopama. Čitava perspektiva se volšebno mijenja - ako ste u stanju naslutiti nevidljivi stisak na svojoj ruci.
Isus kaže da je svako Sin - ne samo on sam. Ali, Kršćanstvo to ne može priznati - zbog toga što onda, po njima, Isus nije nešto posebno. Taj stav je skoro smiješan. Iako je svako sin ovog Univerzuma, Isus je ipak jedinstven, jer on je prepoznat, dok vi još uvijek tragate.
Jedinstvenost nije u prirodi bića; ona postoji u prirodi prepoznavanja. Isus to zna, vi još uvijek niste upoznati s tim. Hindusi su oduvijek govorili: “Razlika između prosvijetljenog i neprosvijetljenog nije u biću nego u znanju”. Jedan se probudio, drugi još spava: biće je isto, ali onaj koji spava sanja tko zna o čemu.
Prodrmusajte ga, probudite, i vidjeti ćete: između njega i vas razlika ne postoji. Samo je drmusanje potrebno da bi se shvatila čitava stvar - istovjetnost. Dakle, razlika između Isusa i vas postoji samo zbog toga što ste vi još uvijek u dubokom snu, dok je on potpuno razbuđen. On je po tome jedinstven, ne po biću nego po kvalitetu budnosti. No, bilo kako bilo, on vam saopćava da ste “sinovi živoga oca”.
Drugi dio Isusovog nastojanja odnosi se na “živog oca”, jer onaj običan otac primoran je umrijeti. Fizički, on će zasigurno nestati, ali cjelovitost Univerzuma je apsolutno živa - ona je život sam po sebi.
(Odlomak iz knjige "Nebesko sjeme")
