Isus reče: “Ne sudite”. To je jedan od najvećih iskaza koji je ikada čovjek mogao izreći. To je jedna od nemogućih stvari za um. Um odmah sudi; um stvar presude bez ikakve osnove.
Vi ste stvarali mnoge presude bez da ste čak i pogledali da li postoji osnova za to ili ne postoji. A ako dublje zagledate naći ćete da je Isus u pravu. Svako presuđivanje je loše jer je čitav svijet veoma duboko uzajamno povezan, i dok ne upoznate cjelinu ne možete znati dio. Jedna stvar vas vodi ka drugoj jer je sve povezano.
Sadašnji trenutak je u međusobnoj vezi sa prošlošću; sadašnji trenutak je u međusobnoj vezi sa čitavom budućnošću. U ovom trenutku je vrhunac čitave vječnosti. Sve što se dogodilo je prisutno; sve što se događa je prisutno; sve što će se ikada dogoditi je već tu.
Kako onda možete suditi? Svijet nije podijeljen. Ako bi on bio izdijeljen tada bi djelovi bili poznati, ali svijet je cjelovitost. Svako presuđivanje je lažno jer će biti djelimično a tvrdiće da je cjelovito.
Da, Isus je aposolutno u pravu: “Ne treba suditi”, jer će vas sama presuda zatvoriti; to će biti samo po sebi beživotno. Vaša osjećajnost će se izgubiti, a sa njom i vaša mogućnost za razvojem. Onog trenutka kada osudite, vi se zgrčite; trenutkom presude, vi zastanete; trenutkom osuđivanja više ne cvjetate. Zato je najveća stvar da budete toliko hrabri da ne sudite.
Zapravo, lišiti se osuđivanja je najveća hrabrost, jer je um veoma nestrpljiv da sudi, da kaže da je to dobro ili loše, ispravno ili pogrešno. Um je djetinjast, on skače iz jedne osude na drugu. Ako ikada poželite da se oslobodite uma, jedina mogućnost za vaš unitarnji rast je: “Ne suditi.” I kada kažemo da samo Bog zna, to znači da samo Cjelina zna.
Ne sudite, inače nikada nećete biti sposobni da se sjedinite sa Cjelinom. Bićete opsjednuti sa fragmentima, i sa malim stvarima ćete donositi zaključke. A sufisti su veoma insistirali na tome: da vi nikada ni ne pomislite da postoje stvari koje su iznad vas; čak i o tome stvarate svoje sudove.
Vaša svijest je na veoma niskom nivou. Vi živite u mračnoj provaliji tuge, očaja; a iz tih najmračnijih dubina patnje čak sudite i o budnim. Čak ni probuđene osobe ne ostavljate bez osude. Čak je i Isus bio osuđen, i ne samo osuđen već i raspet, suđen i proglašen krivim, suđen i kažnjen. A vi živite u udolini, mračnoj i hladnoj; vi nijeste vidjeli vrhove čak ni u vašim snovima. Čak ih ne možete ni zamisliti, jer i mašta traži uporište u iskustvu.
Vi ne možete sanjati o nečemu što vam je sasvim nepoznato, jer čak i sanjanje dolazi iz vašeg znanja. Vi ne možete sanjati o Bogu, ne možete zamisliti Boga; ne možete zamisliti vrhove i život koji žive budni. Ali vi i o njima sudite. Vi kažete: “Da, taj čovjek je probuđen, a onaj čovjek nije probuđen; taj čovjek je prosvijetljen, a onaj čovjek nije.” Prosvijetljena osoba time nije uvrijeđena jer ona ne može biti uvrijeđena na nikakav način, ali vi ste sami povrijeđeni vašim sudovima.
Kada jednom donesete neki sud, vi prestajete da rastete. Prosuđivanje znači ustajalo stanje uma; tada je pokret zastao. Napor da se zna više je zaustavljen, napor da se raste je prestao. Vi ste već učinili sud, i sada je sa tim završeno. A um uvijek želi da presuđuje jer je kretanje neugodno. Biti u procesu je uvijek rizično. Doći do zaključka znači da ste dosegli do cilja; sada više nema putovanja.
Čovjek koji želi putovanje do Vrhovnog treba da postavi kao osnovno da ne osuđuje. To je veoma teško, skoro nemoguće jer prije nego što to spoznate, um već osudi. Prije nego što ste čak i postali svjesni toga, um je već osudio. Ali ako pokušate, malo po malo će se istančana svjesnost ukazati i vi ćete moći ukloniti osuđivanje.
Ako uklonite osuđivanje, vi ste postali religiozni. Tada više ne znate što je ispravno, a što pogrešno. Ali obično ljudi koje vi nazivate religioznim su ljudi koji dobro znaju što je ispravno i što je pogrešno, što da rade i što da ne rade. Oni znaju sve moguće zapovijesti. Zbog toga religiozni ljudi postaju debeloglavi, debelokošci. Njihovo putovanje je stalo; oni uopšte ne rastu; rijeka ne teče, ona je stala.
Kako onda možete suditi? Svijet nije podijeljen. Ako bi on bio izdijeljen tada bi djelovi bili poznati, ali svijet je cjelovitost. Svako presuđivanje je lažno jer će biti djelimično a tvrdiće da je cjelovito.
Da, Isus je aposolutno u pravu: “Ne treba suditi”, jer će vas sama presuda zatvoriti; to će biti samo po sebi beživotno. Vaša osjećajnost će se izgubiti, a sa njom i vaša mogućnost za razvojem. Onog trenutka kada osudite, vi se zgrčite; trenutkom presude, vi zastanete; trenutkom osuđivanja više ne cvjetate. Zato je najveća stvar da budete toliko hrabri da ne sudite.
Zapravo, lišiti se osuđivanja je najveća hrabrost, jer je um veoma nestrpljiv da sudi, da kaže da je to dobro ili loše, ispravno ili pogrešno. Um je djetinjast, on skače iz jedne osude na drugu. Ako ikada poželite da se oslobodite uma, jedina mogućnost za vaš unitarnji rast je: “Ne suditi.” I kada kažemo da samo Bog zna, to znači da samo Cjelina zna.
Ne sudite, inače nikada nećete biti sposobni da se sjedinite sa Cjelinom. Bićete opsjednuti sa fragmentima, i sa malim stvarima ćete donositi zaključke. A sufisti su veoma insistirali na tome: da vi nikada ni ne pomislite da postoje stvari koje su iznad vas; čak i o tome stvarate svoje sudove.
Vaša svijest je na veoma niskom nivou. Vi živite u mračnoj provaliji tuge, očaja; a iz tih najmračnijih dubina patnje čak sudite i o budnim. Čak ni probuđene osobe ne ostavljate bez osude. Čak je i Isus bio osuđen, i ne samo osuđen već i raspet, suđen i proglašen krivim, suđen i kažnjen. A vi živite u udolini, mračnoj i hladnoj; vi nijeste vidjeli vrhove čak ni u vašim snovima. Čak ih ne možete ni zamisliti, jer i mašta traži uporište u iskustvu.
Vi ne možete sanjati o nečemu što vam je sasvim nepoznato, jer čak i sanjanje dolazi iz vašeg znanja. Vi ne možete sanjati o Bogu, ne možete zamisliti Boga; ne možete zamisliti vrhove i život koji žive budni. Ali vi i o njima sudite. Vi kažete: “Da, taj čovjek je probuđen, a onaj čovjek nije probuđen; taj čovjek je prosvijetljen, a onaj čovjek nije.” Prosvijetljena osoba time nije uvrijeđena jer ona ne može biti uvrijeđena na nikakav način, ali vi ste sami povrijeđeni vašim sudovima.
Kada jednom donesete neki sud, vi prestajete da rastete. Prosuđivanje znači ustajalo stanje uma; tada je pokret zastao. Napor da se zna više je zaustavljen, napor da se raste je prestao. Vi ste već učinili sud, i sada je sa tim završeno. A um uvijek želi da presuđuje jer je kretanje neugodno. Biti u procesu je uvijek rizično. Doći do zaključka znači da ste dosegli do cilja; sada više nema putovanja.
Čovjek koji želi putovanje do Vrhovnog treba da postavi kao osnovno da ne osuđuje. To je veoma teško, skoro nemoguće jer prije nego što to spoznate, um već osudi. Prije nego što ste čak i postali svjesni toga, um je već osudio. Ali ako pokušate, malo po malo će se istančana svjesnost ukazati i vi ćete moći ukloniti osuđivanje.
Ako uklonite osuđivanje, vi ste postali religiozni. Tada više ne znate što je ispravno, a što pogrešno. Ali obično ljudi koje vi nazivate religioznim su ljudi koji dobro znaju što je ispravno i što je pogrešno, što da rade i što da ne rade. Oni znaju sve moguće zapovijesti. Zbog toga religiozni ljudi postaju debeloglavi, debelokošci. Njihovo putovanje je stalo; oni uopšte ne rastu; rijeka ne teče, ona je stala.
Ako želite kretanje, rast i beskonačno kretanje, a rast i neprestano kretanje je moguće jer Bog nije statičnost; Bog je potpuno kretanje života, egzistencije. Ako želite da se krećete sa Bogom, vi treba da se neprestano krećete. Treba da ste neprestano na putovanju. Zapravo, putovanje nikada ne prestaje. Jedan put završi, drugi se otvori; jedna vrata se zatvore, druga se otvore.
Visoki vrh je uvijek prisutan. Vi dosegnete taj vrh i želite da se odmorite, pomislite da je sve dosegnuto, iznenada se ukaže još viši vrh. Od vrha do vrha, nikada se ne dolazi do kraja; to je beskrajno putovanje – Bog je beskrajno putovanje. Zbog toga, samo oni koji su veoma, veoma hrabri, toliko hrabri da ih nije briga za cilj već su zadovoljni sa samim putovanjem: samo da se kreću sa životom, da plove rijekom života, upravo da žive u trenutku i da u tome rastu - samo oni su sposobni da se kreću sa Bogom.
Ciljno orijentisani ljudi su mediokriteti. Svi vaši duhovni ostvarivači su mediokriteti. Što možete ostvariti? Možete li dostignuti Vrhovno? Ako možete doseći Vrhovno samo sa vašim postignućima, to neće biti Vrhovno. Ako to možete doseći, kako to može biti najviše? Možete li stići do cilja? Tada će taj cilj biti manji od vas. Ne, cilj se ne može doseći. Zapravo, nema cilja, i dobro je da nema cilja. Zbog toga je život besmrtan jer će svaki cilj biti smrt. Tada vi više nijeste potrebni.
Čovjek koji previše osuđuje je zaustavio svoj rast u svakom pogledu. A kada se jednom osuđivanju useli u vas, vi postajete nesposobni da uvidite nešto novo. Osuđivanje to ne dopušta jer će biti remećeno od nečega novog. Tada ćete živjeti zatvorenih očiju.
Vi nijeste slijepi, niko nije slijep, ali svi se ponašaju kao slijepci: to je usled osude. Ako otvorite oči javlja se strah da možda možete da vidite nešto drugo, možete se susresti sa nečim, a onda možda možete da promijenite svoj sud. A osuda je veoma ugodna: kao da ste se smjestili u kuću i da ste zaboravili gdje je ulica, i putovanje, i trud, i stalno kretanje, opasnosti, rizici. Vi ste zaboravili na avanturu.
Čovjek koji živi otvorenih očiju nikada se ne dosađuje. Život je tako čaroban, život je tajnovit, život je čudo. Svakog trenutka se oko vas dogode milioni čuda, ali usljed osude, vi živite zatvorenih očiju.
Osho
Journey Toward The Heart – Discourses On The Sufi Way
Izvor: http://www.osho-yu.me/index.php?option=com_content&view=article&id=441:ne-osuivati&catid=29:teme-cat&Itemid=50
Ciljno orijentisani ljudi su mediokriteti. Svi vaši duhovni ostvarivači su mediokriteti. Što možete ostvariti? Možete li dostignuti Vrhovno? Ako možete doseći Vrhovno samo sa vašim postignućima, to neće biti Vrhovno. Ako to možete doseći, kako to može biti najviše? Možete li stići do cilja? Tada će taj cilj biti manji od vas. Ne, cilj se ne može doseći. Zapravo, nema cilja, i dobro je da nema cilja. Zbog toga je život besmrtan jer će svaki cilj biti smrt. Tada vi više nijeste potrebni.
Čovjek koji previše osuđuje je zaustavio svoj rast u svakom pogledu. A kada se jednom osuđivanju useli u vas, vi postajete nesposobni da uvidite nešto novo. Osuđivanje to ne dopušta jer će biti remećeno od nečega novog. Tada ćete živjeti zatvorenih očiju.
Vi nijeste slijepi, niko nije slijep, ali svi se ponašaju kao slijepci: to je usled osude. Ako otvorite oči javlja se strah da možda možete da vidite nešto drugo, možete se susresti sa nečim, a onda možda možete da promijenite svoj sud. A osuda je veoma ugodna: kao da ste se smjestili u kuću i da ste zaboravili gdje je ulica, i putovanje, i trud, i stalno kretanje, opasnosti, rizici. Vi ste zaboravili na avanturu.
Čovjek koji živi otvorenih očiju nikada se ne dosađuje. Život je tako čaroban, život je tajnovit, život je čudo. Svakog trenutka se oko vas dogode milioni čuda, ali usljed osude, vi živite zatvorenih očiju.
Osho
Journey Toward The Heart – Discourses On The Sufi Way
Izvor: http://www.osho-yu.me/index.php?option=com_content&view=article&id=441:ne-osuivati&catid=29:teme-cat&Itemid=50
