“Ali sada su svi pijani. Kada se otrijezne od vina, tada će se pokajati.”
O tebi se radi. Nemoj misliti da su “oni” tamo neki - “oni”, to si ti: kada se malo otrijezniš i prizoveš svijesti, kajati ćeš se zbog svega.
Ta riječ “pokajati” vrlo je značajna. Čitavo Kršćanstvo počiva na pokajanju - od svih religija, ona najviše zavisi od tog stanja. Pokajanje je divno ako dolazi iz srca, ako čovjek shvati: “Zaista, Isus je u pravu - mi samo tratimo vlastite živote!”
To traćenje je grijeh - ne ono što je Adam učinio – grijeh je traćenje života, rasipanje energije, mogućnosti za rast, grijeh je propuštena prilika sjedinjenja. A ljudi uništavaju vrijeme skupljajući beskorisno smeće, no kada se osvijeste, pokajati će se. Ako to osjećanje raste iz srca, ono će vas pročistiti. Ništa ne stvara tako duboku čistoću kao pokajanje. U tom se stanju skriva ljepota cjelokupnog Kršćanstva.
Hinduizam nije pronikao u tu tajnu. Oni nisu ni naslutili značaj tog osjećanja. Taj pronalazak pripada Kršćanstvu. Ako se pokaješ u potpunosti, ako taj val dopire iz dubine tvog srca, ako čitavo tvoje biće osjeća da si propuštao toliko toga, da si protratio priliku koju ti je Bog dao - a nisi bio ni zahvalan, zloupotrebljivao si vlastito Ja - ti onda osjećaš grijeh. A to i jeste grijeh! - ne da si nekoga ubio ili nekom ukrao nešto. Sve su to sitni grijesi koji su tek posljedica onog najvećeg grijeha: pijan si, hipnotiziran, uspavan. Otvaraš svoje oči, srce ti je natopljeno kajanjem, i onda se pomalja krik i plač iz samog središta bića. Nema potrebe za bilo kojim riječima. Nije potrebno da se nekom tamo Bogu promuca: “Kajem se!”, ili: “Molim te, oprosti mi, smiluj se”. To sve nije neophodno, jer samo tvoje postojanje postalo je stanje pokajanja. I odjednom, očišćen si od prošlosti.
To je ubjedljivo najveća tajna koju je Isus poklonio ovom svijetu. Đaini su, recimo, uvijek govorili da je put dug, mukotrpan, i da za svako zlo mora da se učini nešto dobro, kako bi se stvorila ravnoteža. To je jednostavna, matematička stvar: za svaku grešku po jedna ispravka. Hindusi kažu da je grešaka toliko da je buđenje veoma teško. Tek nakon dugoročnog napora čovjek se može očistiti od prošlosti.
Ali Isusova tajna je predivna: “Pokajte se i slobodni ste od svega!” Sve to zvuči maltene nevjerojatno, jer - kako se to može? U tome je sva razlika između Hindusa, Budista, Đaina i Kršćanstva. Ni Hindusi ni Đaini ni Budisti nisu vjerovali da samo uz pomoć pokajanja... jer oni ne znaju što to stanje znači. Isus je ponovo donio ključ na svijetlo dana. On je jedan od najstarijih koji postoje.
To traćenje je grijeh - ne ono što je Adam učinio – grijeh je traćenje života, rasipanje energije, mogućnosti za rast, grijeh je propuštena prilika sjedinjenja. A ljudi uništavaju vrijeme skupljajući beskorisno smeće, no kada se osvijeste, pokajati će se. Ako to osjećanje raste iz srca, ono će vas pročistiti. Ništa ne stvara tako duboku čistoću kao pokajanje. U tom se stanju skriva ljepota cjelokupnog Kršćanstva.
Hinduizam nije pronikao u tu tajnu. Oni nisu ni naslutili značaj tog osjećanja. Taj pronalazak pripada Kršćanstvu. Ako se pokaješ u potpunosti, ako taj val dopire iz dubine tvog srca, ako čitavo tvoje biće osjeća da si propuštao toliko toga, da si protratio priliku koju ti je Bog dao - a nisi bio ni zahvalan, zloupotrebljivao si vlastito Ja - ti onda osjećaš grijeh. A to i jeste grijeh! - ne da si nekoga ubio ili nekom ukrao nešto. Sve su to sitni grijesi koji su tek posljedica onog najvećeg grijeha: pijan si, hipnotiziran, uspavan. Otvaraš svoje oči, srce ti je natopljeno kajanjem, i onda se pomalja krik i plač iz samog središta bića. Nema potrebe za bilo kojim riječima. Nije potrebno da se nekom tamo Bogu promuca: “Kajem se!”, ili: “Molim te, oprosti mi, smiluj se”. To sve nije neophodno, jer samo tvoje postojanje postalo je stanje pokajanja. I odjednom, očišćen si od prošlosti.
To je ubjedljivo najveća tajna koju je Isus poklonio ovom svijetu. Đaini su, recimo, uvijek govorili da je put dug, mukotrpan, i da za svako zlo mora da se učini nešto dobro, kako bi se stvorila ravnoteža. To je jednostavna, matematička stvar: za svaku grešku po jedna ispravka. Hindusi kažu da je grešaka toliko da je buđenje veoma teško. Tek nakon dugoročnog napora čovjek se može očistiti od prošlosti.
Ali Isusova tajna je predivna: “Pokajte se i slobodni ste od svega!” Sve to zvuči maltene nevjerojatno, jer - kako se to može? U tome je sva razlika između Hindusa, Budista, Đaina i Kršćanstva. Ni Hindusi ni Đaini ni Budisti nisu vjerovali da samo uz pomoć pokajanja... jer oni ne znaju što to stanje znači. Isus je ponovo donio ključ na svijetlo dana. On je jedan od najstarijih koji postoje.
Ali shvatite što je to pokajanje. Riječi koje slute kajanje ne predstavljaju ništa. Također, ni pokajanje s pola srca ne vodi razrješenju. Kada se čitavo biće pokaje, ono se tad preporađa, i svaka vaša žila, svaki nerv i pora, sve to osjeća koju ste grešku napravili - a grijesi su načinjeni u jednom apsolutno pijanom stanju - nakon kajanja zbiva se strahovit preobražaj. Prošlost iščezava; sa njom nestaje i mogućnost da vaši budući dani postanu samo isprojektirana prošlost. Bačeni ste u sadašnjost, u ovdje, u sada ka vlastitoj suštini.
Tada, po prvi put osjećate unutrašnje ništavilo. To ništavilo nije nešto negativno, već prije podsjeća na jedan beskrajni hram, nesagledivi prostor... Oprošteno vam je... Ako se pokajete, kaže Isus, oproštaj je izvjestan.
Isusov Majstor bio je Jovan Krstitelj, a čitavo Jovanovo učenje može da se sažme u jednu jedinu stvar: “Pokajte se - jer sudnji dan je blizu!” Bio je veliki buntovnik, jedna skoro divlja priroda, i išao je s jednog kraja zemlje na drugi, svuda pronoseći samo jednu poruku: “Pokajte se! Približava se sudnji dan!” Zbog toga su Kršćani u potpunosti odbacili teoriju reinkarnacije. Ta teorija - ta istina, u stvari - Isusu je bila poznata, sve je on to dobro znao, ali ideju je odbacio samo da bi pokajanje dobilo na težini.
Jer, ako postoji bezbroj života, onda pokajanje ne može biti potpuno. Možete čekati, odlagati koliko hoćete.
Jer tada stičete sljedeći utisak: “Ako sam ovaj Život propustio, to i nije tako strašno; u narednom životu...” To je ono što su Hindusi učinili: po lijenosti, ama baš nitko ne može se usporediti s Hindusima, i to samo zbog ove teorije: vremena imamo na pretek. Čemu onda žurba?
Zbog toga se Hindusi nikada nisu lomili previše oko vremena. Oni nikako nisu mogli izmisliti sat. Da je ta stvar povjerena njima, do izuma nikada ne bi došlo. Zbog toga je ručni sat, u glavi jednog Hindusa - strani element, strano tijelo. Sat, makar bio i na zidu, jednostavno ne pristaje domu jedne Hindu porodice. On je pronalazak Kršćana, a vrijeme je kratko, ono juri - ono nema veze sa satom, nego sa životom koji vam curi kroz prste. Smrt će biti kraj puta, a odlagati ne možete.
Samo da bi izbjegli odlaganje, Isus i Jovan Krstitelj, koji je Isusa i inicirao u misterije, čitavu težinu svog učenja stavili su na samo jednu stvar: “Pokajte se, jer vremena više nema, jer ako odlažete, biti ćete izgubljeni”. Naglašavanjem tog osjećanja dali su novu snagu duhovnom putu.
Isusov Majstor bio je Jovan Krstitelj, a čitavo Jovanovo učenje može da se sažme u jednu jedinu stvar: “Pokajte se - jer sudnji dan je blizu!” Bio je veliki buntovnik, jedna skoro divlja priroda, i išao je s jednog kraja zemlje na drugi, svuda pronoseći samo jednu poruku: “Pokajte se! Približava se sudnji dan!” Zbog toga su Kršćani u potpunosti odbacili teoriju reinkarnacije. Ta teorija - ta istina, u stvari - Isusu je bila poznata, sve je on to dobro znao, ali ideju je odbacio samo da bi pokajanje dobilo na težini.
Jer, ako postoji bezbroj života, onda pokajanje ne može biti potpuno. Možete čekati, odlagati koliko hoćete.
Jer tada stičete sljedeći utisak: “Ako sam ovaj Život propustio, to i nije tako strašno; u narednom životu...” To je ono što su Hindusi učinili: po lijenosti, ama baš nitko ne može se usporediti s Hindusima, i to samo zbog ove teorije: vremena imamo na pretek. Čemu onda žurba?
Zbog toga se Hindusi nikada nisu lomili previše oko vremena. Oni nikako nisu mogli izmisliti sat. Da je ta stvar povjerena njima, do izuma nikada ne bi došlo. Zbog toga je ručni sat, u glavi jednog Hindusa - strani element, strano tijelo. Sat, makar bio i na zidu, jednostavno ne pristaje domu jedne Hindu porodice. On je pronalazak Kršćana, a vrijeme je kratko, ono juri - ono nema veze sa satom, nego sa životom koji vam curi kroz prste. Smrt će biti kraj puta, a odlagati ne možete.
Samo da bi izbjegli odlaganje, Isus i Jovan Krstitelj, koji je Isusa i inicirao u misterije, čitavu težinu svog učenja stavili su na samo jednu stvar: “Pokajte se, jer vremena više nema, jer ako odlažete, biti ćete izgubljeni”. Naglašavanjem tog osjećanja dali su novu snagu duhovnom putu.
Ako Isus iznenada kaže da je ovo posljednji dan, i da će sutra biti bačena hidrogenska bomba, i ako nakon svega uzvikne: “Pokajte se!” - čitavo je biće fokusirano u trenutku, i biti ćete odjednom u ovdje i sada.
I onda će doći do krika, ne do riječi. Stvar neće dolaziti iz glave - biće egzistencijalna, sveobuhvatna, iz srca. Suze neće teći samo iz očiju srce će biti ispunjeno suzama, jer ste odlagali.
Ako se takvo jedno pokajanje ostvari - a to je napor zasnovan na budnosti - svijest je očišćena od svekolike prošlosti. Nema potrebe da se stvara ravnoteža, jer to nikada nije bila stvarnost. Bio je to san.
Samo se probudite. Sve kroz što ste prolazili bila je noćna mora - vaše vlastite misli. I nemojte biti lijeni - jer odlagali ste jedno te isto iz života u život. A odlaganje se može nastaviti: za um je to tako prijatna stvar. Um obožava jednu riječ - “Sutra” - uvijek je izgovara. A to “sutra” je zaštita, zaštita za sve grijehe, dok se vrlina nalazi u trenutku.
Čuo sam: sve se to dogodilo u kršćanskoj misionarskoj školi... U njoj je bilo i nekoliko dječaka koji nisu bili Kršćani, no i oni su morali da uče sve one parabole i priče iz Biblije. Jednoga dana, u razred je došao školski inspektor i upitao nekog dječaka: “Reci mi, tko je bio prvi čovjek na svijetu, a tko prva žena?”
“Adam i Eva”, bez dvoumljenja odgovori mali.
“Dobro je, vrlo dobro”, bio je zadovoljan inspektor. “Ali, reci ti meni - kojoj su nacionalnosti oni pripadali?”
Pitanje je bilo veoma neobično, no dječak se nije zbunio: “Bili su Indijci, naravno”.
Inspektor je bio donekle uznemiren odgovorom, ali nije dopustio da se to primijeti: “A što ti govori da su pripadali toj nacionalnosti? Zašto misliš da su Adam i Eva bili Indijci?”
“Pa to je bar jednostavno”, reče dečko. Nisu imali krova nad glavom, čak ni odjeće nisu imali, za jelo nisu imali ništa do jedne jabuke da je podjele među sobom - a opet su vjerovali da su usred raja! Isto kao Indijci! “
Indijci se ne brinu mnogo, ma što da se događa. Zašto da pate kada ionako misle: “Život je beskrajan - čemu brige? Zašto neprekidno žuriti? nema potrebe da se bezglavo juri - sve se može uraditi polako”.
Kršćanstvo je duhovnom radu dalo veliku snagu, jer je stvorilo ideju da je ovaj život prvi i posljednji. A zapamtite dobro: što se teorije tiče, Hindusi su u pravu, a Kršćani griješe, no samo što se teorije tiče. Ali, oko teorije se ne postavlja pitanje. Problem je, za Isusa, jedan jedini: ljudski um, i mogućnost njegovog preobražaja. Ponekad je istina jednostavno otrovna, zbog toga što se čovjek, kada čuje za određene činjenice, odjednom ulijeni.
Daću vam još jedan primjer da bi to bilo jasnije: Gurđijev je imao običaj da kaže da vi nemate nikakvu besmrtnu dušu. Pazite, vi je možete ostvariti, ali je nemate - propuštate mogućnost njenog stvaranja. Ako ne dođe do ostvarenja, umrijeti ćete u potpunosti - ništa u vama neće biti u stanju da nadraste, da prevaziđe smrt. A Gurđijev kaže da od milijun ljudi samo jedan čovjek ostvari dušu, i onda ta duša počinje da se usamljena kreće. Tijelo je odbačeno, a duša slobodna, no međutim, to se ne dešava svakom.
Duša nije nešto što vam je dano na neviđeno - to vi sami morate ostvariti. Tek kada urade sve ono što se uraditi može, Mahavir, Isus i Buddha postaju vječni. Ali, vi ne! A Gurđijev kaže da se vi po vrijednosti ne razlikujete mnogo od povrća. Biti ćete pojedeni kao glavica kupusa, iščeznuti ćete sa ovoga svijeta ne pojavivši se na onom. Ako niste ostvarili vlastito središte, kako onda uopće možete pričati o preživljavanju, prevazilaženju smrti i sličnim stvarima?
Gurđijev je koristio Isusovu taktiku, jer vi imate dušu koja je vječna, no ta je teorija veoma opasna, jer jednom kada čujete da ste Brama, vi onda spokojno odete na spavanje. Istina je postala stvar koja hipnotizira, i ako ste vi stvarno ono što se mora postati - čemu onda brige? Zašto se brinuti”” Kakva je potreba za spiritualnom disciplinom? Zašto meditirati? “Aham Brahmasmi - ja sam Bog, i to odavno, oduvijek, u stvari”. Idemo na spavanje! nema što da se radi. A tako ispada.
Svaka teorija može da ubije, pa čak i ona koja je potpuno istinita. Gurđijev, naravno, nije u pravu, ali je pun suosjećanja - jer vi ste takvi lažovi da vam sada samo laž može pomoći. Iz unutrašnjih laži može vas izvući samo vanjska laž. Baš kao kada vam je neki trn zabijen u tijelo; ono što je potrebno je drugi trn, trn koji će uspjeti izvući onaj prvi.
Isus je sa svim dobro upoznat, poznate su mu sve činjenice u vezi reinkarnacije - nitko se po tom znanju ne može usporediti s Isusom. Ali, on je sve to odbacio samo zbog toga što je bio u Indiji!
Proučavajući indijski um, shvatio je da se on može odrediti uz pomoć jedne jedine riječi: odlaganje. Kada je shvatio da je osnovni uzrok za takvo stanje indijskog uma teorija o reinkarnaciji, odbacio je čitavu stvar.
Gurđijev je također bio u Indiji - i u Tibetu - i kada je pogledao kakva se nesaglediva glupost izrodila iz vjere da je u čovjeku sve već na svom mjestu, jednostavno je morao da odbaci teoriju o besmrtnosti duše.
Ako ste vi oduvijek ono božansko, i ako prosjaci misle da su imperatori - čemu onda zabrinutost? Gurđijev je učinio isto što i Isus prije njega, suštinska postavka je istovjetna: nitko nema dušu; možete je stvoriti, možete je propustiti, i zato ne uzimajte sve te priče o duši zdravo za gotovo - napravite je!
Samo ako je vaš napor veoma uporan, iskren i dubok, iznjedriti će se istinsko središte bića. Ono će zaživjeti - ali ne kao što vi živite; vi ste obično povrće, i da bi malo jače ubijedio ljude, stvorio je mit: “Vi ste hrana za Mjesec”. Šalio se, naravno, ali vic je predivan, a i vrlo značajan, smislen, isto tako.
On je govorio da je sve hrana nečemu drugom: mala životinja biva pojedena od neke veće, ta veća od još veće i tako dalje. A ako je sva hrana nečemu, zašto bi čovjek bio izuzetak? Za nešto bilo što, i čovjek mora biti hrana, i Gurđijev je zato smislio: “Čovjek je hrana za Mjesec. Kada je Mjesec gladan, dolazi do ratova na planeti Zemlji, jer mnogo leševa je potrebno da bi se glad utolila”. To u vezi Mjeseca samo je šala - Gurđijev nije to ozbiljno mslio, no sljedbenici su uvijek slijepi; oni čak i viceve uzimaju bukvalno, kao istinu i otkrovenje. Ti isti ljudi su na sva usta govorili kako je to u vezi Mjeseca jedna od najvećih duhovnih istina koju je čovjek ikada otkrio, no kada bi se Gurđijev vratio, poginuo bi od smijeha.
On se samo šalio, ali kada se šali čovjek kakav je Gurđijev, u toj se šali skriva duboki smisao. Ali, naglasak je bio na sljedećem: takvi kakvi jeste u ovom trenutku - ne razlikujete se od povrća. Sve što se s vama može učiniti je da Mjesec bude ljubazan da vas pojede. Možete li naći išta gluplje od te teorije o izgladnjelom zemljinom satelitu? Teško. Kada su se astronauti spustili na mjesečevu površinu, mislili su, možda samo par minuta prije slijetanja, da će ispuniti sve ljudske snove, snove cjelokupne zemaljske poezije - jer čovjek je oduvijek razmišljao o tome da dopre do Mjeseca. No, kada su astronauti stigli, razočarenje je bilo nevjerojatno - tamo nije bilo ničega. Mjesec je ništa - a vi ste hrana - za veliko Ništa. Mjesec je jednostavno naprosto jedna mrtva planeta, a vi ste hrana za nju, samo zbog toga što ste mrtvi koliko i ona!
Zapamtite dobro: Kršćanstvo, a pogotovo Isus, znaju sve o utjelovljenju, reinkarnaciji, sve. Život je neprekidnost, a međuživotne smrti nisu konačne. No, kada vam se to jednom saopći, vi se opuštate. Čitava Isusova metoda počiva na trenju: opuštanje vam nije dozvoljeno, morate se boriti, započeti unutrašnji rat i pobjedom kristalizirati sebe.
“Ali sada su svi pijani. Kada se istrijezne od vina, tada će se pokajati”.
(Odlomak iz knjige "Nebesko sjeme")
Ako se takvo jedno pokajanje ostvari - a to je napor zasnovan na budnosti - svijest je očišćena od svekolike prošlosti. Nema potrebe da se stvara ravnoteža, jer to nikada nije bila stvarnost. Bio je to san.
Samo se probudite. Sve kroz što ste prolazili bila je noćna mora - vaše vlastite misli. I nemojte biti lijeni - jer odlagali ste jedno te isto iz života u život. A odlaganje se može nastaviti: za um je to tako prijatna stvar. Um obožava jednu riječ - “Sutra” - uvijek je izgovara. A to “sutra” je zaštita, zaštita za sve grijehe, dok se vrlina nalazi u trenutku.
Čuo sam: sve se to dogodilo u kršćanskoj misionarskoj školi... U njoj je bilo i nekoliko dječaka koji nisu bili Kršćani, no i oni su morali da uče sve one parabole i priče iz Biblije. Jednoga dana, u razred je došao školski inspektor i upitao nekog dječaka: “Reci mi, tko je bio prvi čovjek na svijetu, a tko prva žena?”
“Adam i Eva”, bez dvoumljenja odgovori mali.
“Dobro je, vrlo dobro”, bio je zadovoljan inspektor. “Ali, reci ti meni - kojoj su nacionalnosti oni pripadali?”
Pitanje je bilo veoma neobično, no dječak se nije zbunio: “Bili su Indijci, naravno”.
Inspektor je bio donekle uznemiren odgovorom, ali nije dopustio da se to primijeti: “A što ti govori da su pripadali toj nacionalnosti? Zašto misliš da su Adam i Eva bili Indijci?”
“Pa to je bar jednostavno”, reče dečko. Nisu imali krova nad glavom, čak ni odjeće nisu imali, za jelo nisu imali ništa do jedne jabuke da je podjele među sobom - a opet su vjerovali da su usred raja! Isto kao Indijci! “
Indijci se ne brinu mnogo, ma što da se događa. Zašto da pate kada ionako misle: “Život je beskrajan - čemu brige? Zašto neprekidno žuriti? nema potrebe da se bezglavo juri - sve se može uraditi polako”.
Kršćanstvo je duhovnom radu dalo veliku snagu, jer je stvorilo ideju da je ovaj život prvi i posljednji. A zapamtite dobro: što se teorije tiče, Hindusi su u pravu, a Kršćani griješe, no samo što se teorije tiče. Ali, oko teorije se ne postavlja pitanje. Problem je, za Isusa, jedan jedini: ljudski um, i mogućnost njegovog preobražaja. Ponekad je istina jednostavno otrovna, zbog toga što se čovjek, kada čuje za određene činjenice, odjednom ulijeni.
Daću vam još jedan primjer da bi to bilo jasnije: Gurđijev je imao običaj da kaže da vi nemate nikakvu besmrtnu dušu. Pazite, vi je možete ostvariti, ali je nemate - propuštate mogućnost njenog stvaranja. Ako ne dođe do ostvarenja, umrijeti ćete u potpunosti - ništa u vama neće biti u stanju da nadraste, da prevaziđe smrt. A Gurđijev kaže da od milijun ljudi samo jedan čovjek ostvari dušu, i onda ta duša počinje da se usamljena kreće. Tijelo je odbačeno, a duša slobodna, no međutim, to se ne dešava svakom.
Duša nije nešto što vam je dano na neviđeno - to vi sami morate ostvariti. Tek kada urade sve ono što se uraditi može, Mahavir, Isus i Buddha postaju vječni. Ali, vi ne! A Gurđijev kaže da se vi po vrijednosti ne razlikujete mnogo od povrća. Biti ćete pojedeni kao glavica kupusa, iščeznuti ćete sa ovoga svijeta ne pojavivši se na onom. Ako niste ostvarili vlastito središte, kako onda uopće možete pričati o preživljavanju, prevazilaženju smrti i sličnim stvarima?
Gurđijev je koristio Isusovu taktiku, jer vi imate dušu koja je vječna, no ta je teorija veoma opasna, jer jednom kada čujete da ste Brama, vi onda spokojno odete na spavanje. Istina je postala stvar koja hipnotizira, i ako ste vi stvarno ono što se mora postati - čemu onda brige? Zašto se brinuti”” Kakva je potreba za spiritualnom disciplinom? Zašto meditirati? “Aham Brahmasmi - ja sam Bog, i to odavno, oduvijek, u stvari”. Idemo na spavanje! nema što da se radi. A tako ispada.
Svaka teorija može da ubije, pa čak i ona koja je potpuno istinita. Gurđijev, naravno, nije u pravu, ali je pun suosjećanja - jer vi ste takvi lažovi da vam sada samo laž može pomoći. Iz unutrašnjih laži može vas izvući samo vanjska laž. Baš kao kada vam je neki trn zabijen u tijelo; ono što je potrebno je drugi trn, trn koji će uspjeti izvući onaj prvi.
Isus je sa svim dobro upoznat, poznate su mu sve činjenice u vezi reinkarnacije - nitko se po tom znanju ne može usporediti s Isusom. Ali, on je sve to odbacio samo zbog toga što je bio u Indiji!
Proučavajući indijski um, shvatio je da se on može odrediti uz pomoć jedne jedine riječi: odlaganje. Kada je shvatio da je osnovni uzrok za takvo stanje indijskog uma teorija o reinkarnaciji, odbacio je čitavu stvar.
Gurđijev je također bio u Indiji - i u Tibetu - i kada je pogledao kakva se nesaglediva glupost izrodila iz vjere da je u čovjeku sve već na svom mjestu, jednostavno je morao da odbaci teoriju o besmrtnosti duše.
Ako ste vi oduvijek ono božansko, i ako prosjaci misle da su imperatori - čemu onda zabrinutost? Gurđijev je učinio isto što i Isus prije njega, suštinska postavka je istovjetna: nitko nema dušu; možete je stvoriti, možete je propustiti, i zato ne uzimajte sve te priče o duši zdravo za gotovo - napravite je!
Samo ako je vaš napor veoma uporan, iskren i dubok, iznjedriti će se istinsko središte bića. Ono će zaživjeti - ali ne kao što vi živite; vi ste obično povrće, i da bi malo jače ubijedio ljude, stvorio je mit: “Vi ste hrana za Mjesec”. Šalio se, naravno, ali vic je predivan, a i vrlo značajan, smislen, isto tako.
On je govorio da je sve hrana nečemu drugom: mala životinja biva pojedena od neke veće, ta veća od još veće i tako dalje. A ako je sva hrana nečemu, zašto bi čovjek bio izuzetak? Za nešto bilo što, i čovjek mora biti hrana, i Gurđijev je zato smislio: “Čovjek je hrana za Mjesec. Kada je Mjesec gladan, dolazi do ratova na planeti Zemlji, jer mnogo leševa je potrebno da bi se glad utolila”. To u vezi Mjeseca samo je šala - Gurđijev nije to ozbiljno mslio, no sljedbenici su uvijek slijepi; oni čak i viceve uzimaju bukvalno, kao istinu i otkrovenje. Ti isti ljudi su na sva usta govorili kako je to u vezi Mjeseca jedna od najvećih duhovnih istina koju je čovjek ikada otkrio, no kada bi se Gurđijev vratio, poginuo bi od smijeha.
On se samo šalio, ali kada se šali čovjek kakav je Gurđijev, u toj se šali skriva duboki smisao. Ali, naglasak je bio na sljedećem: takvi kakvi jeste u ovom trenutku - ne razlikujete se od povrća. Sve što se s vama može učiniti je da Mjesec bude ljubazan da vas pojede. Možete li naći išta gluplje od te teorije o izgladnjelom zemljinom satelitu? Teško. Kada su se astronauti spustili na mjesečevu površinu, mislili su, možda samo par minuta prije slijetanja, da će ispuniti sve ljudske snove, snove cjelokupne zemaljske poezije - jer čovjek je oduvijek razmišljao o tome da dopre do Mjeseca. No, kada su astronauti stigli, razočarenje je bilo nevjerojatno - tamo nije bilo ničega. Mjesec je ništa - a vi ste hrana - za veliko Ništa. Mjesec je jednostavno naprosto jedna mrtva planeta, a vi ste hrana za nju, samo zbog toga što ste mrtvi koliko i ona!
Zapamtite dobro: Kršćanstvo, a pogotovo Isus, znaju sve o utjelovljenju, reinkarnaciji, sve. Život je neprekidnost, a međuživotne smrti nisu konačne. No, kada vam se to jednom saopći, vi se opuštate. Čitava Isusova metoda počiva na trenju: opuštanje vam nije dozvoljeno, morate se boriti, započeti unutrašnji rat i pobjedom kristalizirati sebe.
“Ali sada su svi pijani. Kada se istrijezne od vina, tada će se pokajati”.
(Odlomak iz knjige "Nebesko sjeme")
