Život je hod po žici

Jedan kralj je imao dva prijatelja. Obojicu proglase krivim za neki zločin.
Pošto ih je volio, htio je da ih pomiluje, ali nije mogao da im pomogne jer čak ni riječ  kralja nije jača od zakona.

​Objavio je odluku:
​
Iznad dubokog ambisa će razapeti žicu. Optuženi treba da pređu preko žice, jedan po jedan. Onome ko pređe na drugu stranu poštedjeće život.

Uradili su kako je kralj zapovijedio.
Prvi prijatelj je uspio da pređe na drugu stranu.

​Drugi, koji je još stajao na polaznoj tački, vikne ka njemu:
​
„Reci mi, kako si uspio da pređeš?“

Prijatelj mu je doviknuo:

„Znam samo ovo: Kad god sam osjetio da se ljuljam na jednu stranu, nagnuo bih se na drugu.“

Postojanje je paradoksalno. Paradoks je srž postojanja. Postoji zahvaljujući suprotnostima, predstavlja ravnotežu među suprotnostima. Ko nauči da balansira spoznaće život, postojanje, Boga. Tajni ključ je ravnoteža.

Sam životni proces je dijalektičan, spoj suprotnosti – sukob suprotnosti i spoj suprotnosti. Život se odvija zahvaljujući ovim procesima: od teze do antiteze, od antiteze do sinteze – a onda, opet, sinteza postaje teza. Cio proces se ponavlja. Da je Aristotel u pravu, postojali bi samo muškarci ili samo žene. Da je svijet ustrojen prema Aristotelu, bila bi stalno svjetlost, nikad tama ili samo tama, bez svetlosti. To bi bilo logično. Postojao bi samo život ili samo smrt, ali ne oboje.

Život nije zasnovan na Aristotelovoj logici. Život se sastoji i od jednog i od drugog. Život je moguć samo zahvaljujući suprotnostima: čovjek i žena, jin i jang, dan i noć, rađanje i smrt, ljubav i mržnja. Život se sastoji od svega.

Tenzija među suprotnostima je suština života – u suprotnom bi život nestao. Zamislite svijet u kome niko ne umire… Um bi vam mogao došapnuti: „tu vlada vječni život,“ ali to je greška. Da smrt ne postoji, život bi, jednostavno, nestao. Život ne može da postoji bez smrti, smrt čini drugu stranu života, smrt mu daje boju, punoću, smrt mu daje strast i intenzitet.

Smrt nije protiv života – prva lekcija – smrt je dio života. Ako hoćete stvarno da živite, moraćete da naučite da naprekidno umirete. Morate da održavate ravnotežu između rađanja i umiranja. Morate da ostanete u sredini.

Održavanje između života i smrti nije statičan proces: kad jednom uspostavite balans – to nije zauvijek, morate neprekidno da je održavate, opet i opet.

Prvi čovjek je, očigledno, dobro razumio život - život nema uputstvo za upotrebu. Ne možete da naučite ništa o njemu - morate da steknete iskustvo. Njegova svest je, bez sumnje, visoko razvijena. Nije oklijevao, samo je pošao, kao da je oduvijek šetao po žicama. Iako to nikada nije radio - ovo mu je bio prvi put.

Za čovjeka razvijene svijesti sve se dešava prvi put - a on sve zadatke može da obavi savršeno, iako ih nikad nije radio. Njegova vještina ne proizilazi iz prošlosti, već iz sadašnjosti. Zapamtite to. Možete obavljati zadatke na dva načina: zato što ste ih već radili, pa znate kako i činite to mehanički, bez koncentracije. Ako to nikad nijeste radili, ako vam je ovo prvi put, morate biti jako pažljivi jer nemate prethodnog iskustva. Ne smijete se osloniti na sjećanje. Morate se osloniti na svijest.

To su dva načina da nešto uradimo: zahvaljujući sjećanju, znanju, prošlosti, umu ili svijesti, budnosti, sadašnjosti, osjećanjima.

Prvi čovjek se, očigledno, rukovodio osjećanjima bio je spreman da s mesta krene i vidi šta će se desiti. Šta god da se desi - dobro je. Veoma hrabro...

Drugi posjeduje um poput većine. Prvo hoće da zna kako treba da pređe. Ima li načina? Može li se naučiti neka tehnika za uspješan prelazak? Čeka da mu neko kaže kako se to radi.

Drugi je vjerovao u znanje. Vjerovao je u tuđa iskustva.

Čekati tuđe iskustvo znači čekati da na vrbi rodi grožđe, jer tuđe iskustvo ne vrijedi ništa. Ono što vrijedi ne može se prenijeti.

Život nije tehnologija, nije čak ni nauka; život je umjetnost - ili, možda bolje da ga tako nazovem, osjećaj. Morate ga osjetiti. Život je kao hod po žici.

Osho