"Ne osuđujte svog komšiju dok ne prošetate tri mjeseca u njegovim cipelama."
~Indijanska poslovica
Gotovo se čini da osuđivanje drugog, upiranje prsta u njegove greške, ističe naše kvalitete: što više osuđujemo nedostatke drugih, to više imamo iluziju da uzdižemo svoje vrline; a ako govorimo o patnji, gotovo se stiče utisak da prepoznavanje patnje drugog automatski poništava naš bol. I ovdje se krije opasna zamka: umjesto da se ponašamo zrelo, mi se ponašamo detinjasto, sebično.
Daću vam primjer: prepoznavanje bola drugog ne delegitimizira moje, već naprotiv! Daje mi priliku da razumem, da razumem šta prolazi, da ga uključuim u svoju stvarnost (i možda se otvaram široj viziji koja bi mi takođe mogla biti korisna), a onda shvatim da ispuštajući ovo iluzorno rivalstvo, nestaje unutrašnja napetost: ne moram ništa da dokazujem da bih zaslužio pravo na postojanje.
Uključivanje drugog ne znači isključivanje mene: ima mjesta za sve.
Na primer, to je pomalo kao da se nas dvoje utapamo usred mora i jedina strategija koja mi pada na pamet da se spasim je da se popnem na drugog da držim glavu iznad vode, po cijenu da se drugi utopi. Ova metafora ilustruje dinamiku mnogih odnosa: "Mors tua, vita mea", takmičenje koje hrani najniže instinkte i sigurno čovječanstvu ne donosi ništa dobro.
Svako od nas ima put ispred sebe i iluzija leži u vjerovanju da postoji samo jedan put za sve nas i da prvi koji stigne pobjedi (i šta onda?). Ali istina je da život nije rasa i niko se zaista ne može takmičiti sa drugim, jer ne postoji jedinstveni put, postoji put za svakog od nas. Pa zašto bih onda vjerovao da ću, natjeravši druge da se spotaknu, prije doći do cilja ako sam u stvarnosti jedini konkurent na svom putu?
Presuda i zlonamjerna kritika isključuju, stvaraju zidove, udaljenosti između nas i drugih; to su iluzorni zidovi koji čine da se osjećamo sigurno, koji hrane ranjeni ego i koji nas sprečavaju da idemo naprijed. Gubimo vrijeme i energiju stavljajući kamenčiće u točkove drugima, a u međuvremenu ne idemo svojim putem. Ali iza svega ovoga stoji samo jedna velika rana, a iluzija leži u vjerovanju da ću, ako drugi ne uspeju i osećaju se loše, imati veće šanse da budem srećan. To ne funkcioniše, samo pogledajte oko sebe da vidite začarani krug koji ovo pogrešno vjerovanje može stvoriti.
Prevod teksta:
https://www.eticamente.net/65323/quando-giudicare-gli-altri-ci-illude-di-essere-migliori.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com