Mogli bismo govoriti o različitim modelima odrastanja, obrazovanja i prenošenja vrijednosti, pa čak i ako znamo da niko ne dolazi na svijet sa priručnikom o tome kako da obrazuju svoju djecu da bi ih u budućnosti činili srećnim, ali ipak svi znaju da na osnova ovog obrazovanja leži u ljubavi.
Pa, problem leži upravo u tome kako ti ljudi tumače riječ ljubav. Da li voljeti dijete znači zaštititi ga od bilo kakve štete i zatvoriti ga u mjehur od sapunice? Da li ljubav kažnjava dijete za sve ono što radi, govori ili bira, sa ciljem da ga navede da krene putem koji su roditelji izabrali za njega?
A šta je sa toksičnim majkama, koje manipulišu i upravljaju djecom s ciljem zadovoljenja sopstvenih potreba, sprečavajući svoje dijete da napusti zonu udobnosti ...
Današnji članak posvetićemo štetnom obrazovanju i kako ono utiče na mozak djece.
1. Mozak izložen stresu
Stres nije nešto što pogađa samo odrasle osobe. Novorođenče koje je zanemareno pati od stresa, dijete koje ne prima milovanja i naklonost pati od stresa.
Pa, šta se dešava u slučaju rasta pod uticajem toksičnih majki, očeva ili autoritarnih roditelja?
- Dijete je stalno izloženo jakom pritisku. Ono zna da se svaki njegov korak, svaka riječ ili radnja analiziraju i procenjuju. Ono je izložen neprekidnom stanju nesigurnosti koje ga na kraju podvrgava anksioznosti i stresu.
- Ono je stalno u poziciji da se želi osloboditi onih niti koje ga vezuju, koji paze na svaku njegovu radnju. Međutim, ideja o napuštanju te zone udobnosti istovremeno ga plaši.
- Plaši se da će svaki izazov autoritarnom ocu ili majci dovesti do ozbiljnih posledica. Plaši se kazne i povređivanja ili razočaranja roditelja.
Posledice na mozak
- Djeca izložena stresu od ranog uzrasta, na primjer, imaju visok nivo kortizola, adrenalina i noradrenalina.
- Ovi hormoni i neurotransmiteri minimalno menjaju strukturu hipokampusa, amigdale i frontalnog režnja.
-Šta to znači? Kako se to prevodi na bihevioralni i emocionalni nivo? Postoje nedostaci u pamćenju, odnosno u vještinama rešavanja problema.
- Hipokampus je, na primjer, povezan sa emocijama i pamćenjem, a frontalni korteks sa izborom odluka koje treba donijeti. To znači da djeca izložena stresu mogu imati različite probleme kada je u pitanju donošenje odluka, rješavanje problemskih situacija, održavanje samokontrole kada im je povjeren zadatak ili kada moraju riješiti problem.
- Jasno je da svako ima svoju ličnu priču i da ne možemo standardizovati ove podatke. Međutim, intenzivan stres u mladosti često je povezan sa nesigurnošću i poteškoćama u rešavanju komplikovanih situacija.
A šta je sa toksičnim majkama, koje manipulišu i upravljaju djecom s ciljem zadovoljenja sopstvenih potreba, sprečavajući svoje dijete da napusti zonu udobnosti ...
Današnji članak posvetićemo štetnom obrazovanju i kako ono utiče na mozak djece.
1. Mozak izložen stresu
Stres nije nešto što pogađa samo odrasle osobe. Novorođenče koje je zanemareno pati od stresa, dijete koje ne prima milovanja i naklonost pati od stresa.
Pa, šta se dešava u slučaju rasta pod uticajem toksičnih majki, očeva ili autoritarnih roditelja?
- Dijete je stalno izloženo jakom pritisku. Ono zna da se svaki njegov korak, svaka riječ ili radnja analiziraju i procenjuju. Ono je izložen neprekidnom stanju nesigurnosti koje ga na kraju podvrgava anksioznosti i stresu.
- Ono je stalno u poziciji da se želi osloboditi onih niti koje ga vezuju, koji paze na svaku njegovu radnju. Međutim, ideja o napuštanju te zone udobnosti istovremeno ga plaši.
- Plaši se da će svaki izazov autoritarnom ocu ili majci dovesti do ozbiljnih posledica. Plaši se kazne i povređivanja ili razočaranja roditelja.
Posledice na mozak
- Djeca izložena stresu od ranog uzrasta, na primjer, imaju visok nivo kortizola, adrenalina i noradrenalina.
- Ovi hormoni i neurotransmiteri minimalno menjaju strukturu hipokampusa, amigdale i frontalnog režnja.
-Šta to znači? Kako se to prevodi na bihevioralni i emocionalni nivo? Postoje nedostaci u pamćenju, odnosno u vještinama rešavanja problema.
- Hipokampus je, na primjer, povezan sa emocijama i pamćenjem, a frontalni korteks sa izborom odluka koje treba donijeti. To znači da djeca izložena stresu mogu imati različite probleme kada je u pitanju donošenje odluka, rješavanje problemskih situacija, održavanje samokontrole kada im je povjeren zadatak ili kada moraju riješiti problem.
- Jasno je da svako ima svoju ličnu priču i da ne možemo standardizovati ove podatke. Međutim, intenzivan stres u mladosti često je povezan sa nesigurnošću i poteškoćama u rešavanju komplikovanih situacija.
2. Emocionalni mozak kod djece
Toksičan stil rasta stvara bujicu suprotnih emocija kod djece. Toksične majke, na primjer, stalno izazivaju odnose ljubavi i mržnje i tako stvaraju složenu zavisnost.
Sa autoritarnim obrazovnim stilom, upražnjava se moć straha, a to izaziva negativne emocije koje dugo obeležavaju djecu. Iako je jasno da kako rastemo možemo reagovati na ovaj uticaj, on će uvijek ostaviti trag u mozgu.
Toksičan stil rasta stvara bujicu suprotnih emocija kod djece. Toksične majke, na primjer, stalno izazivaju odnose ljubavi i mržnje i tako stvaraju složenu zavisnost.
Sa autoritarnim obrazovnim stilom, upražnjava se moć straha, a to izaziva negativne emocije koje dugo obeležavaju djecu. Iako je jasno da kako rastemo možemo reagovati na ovaj uticaj, on će uvijek ostaviti trag u mozgu.
Posledice na mozak
- Najnegativnije i najintenzivnije emocije su nesumnjivo strah i bijes. Ove senzacije su vrlo česte u toksičnom stilu rasta.
- Strah i ljutnja koncentrisani su u maloj primarnoj strukturi koja se zove amigdala. To je dio limbičkog sistema i rešava uslovljavanje straha.
- Amigdala nam takođe pomaže da sačuvamo dugotrajno pamćenje, odnosno sve one negativne događaje koje smo doživjeli tokom djetinjstva i koji su nam izazivali nelagodu, strah ili zbog kojih smo osjećali ljutnju; senzacije koje nas obično prate tokom celog života.
- Amigdala ostavlja mnemotehnički ožiljak u nama; to znači da, kada postanemo odrasli, koristimo mnoga od tih sjećanja da bismo reagovali ili izbegli određene stvari ili da bismo i dalje bili zarobljenici strahova tog vremena. To je nesumnjivo vrlo složena dimenzija.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/le-cicatrici-che-lascia-in-noi-la-crescita-tossica/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
- Najnegativnije i najintenzivnije emocije su nesumnjivo strah i bijes. Ove senzacije su vrlo česte u toksičnom stilu rasta.
- Strah i ljutnja koncentrisani su u maloj primarnoj strukturi koja se zove amigdala. To je dio limbičkog sistema i rešava uslovljavanje straha.
- Amigdala nam takođe pomaže da sačuvamo dugotrajno pamćenje, odnosno sve one negativne događaje koje smo doživjeli tokom djetinjstva i koji su nam izazivali nelagodu, strah ili zbog kojih smo osjećali ljutnju; senzacije koje nas obično prate tokom celog života.
- Amigdala ostavlja mnemotehnički ožiljak u nama; to znači da, kada postanemo odrasli, koristimo mnoga od tih sjećanja da bismo reagovali ili izbegli određene stvari ili da bismo i dalje bili zarobljenici strahova tog vremena. To je nesumnjivo vrlo složena dimenzija.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/le-cicatrici-che-lascia-in-noi-la-crescita-tossica/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
