Jedan čovek je jednom usnio čudan san. U njemu se dugo, dugo penjao na neku crnu, gotovo okomitu stenu. Put je bio toliko težak da je bukvalno dovodio u pitanje postojanje. Sada više nije bilo povratka. Odbiti da se uzdigne značilo je pasti u ponor i nestati zauvek.
Ali čovek se stalno penjao naviše, znajući da ga tamo čeka velika nagrada. I nije pogrešio! Na vrhu mu se javio sam Tvorac u vidu stuba blistave belo-zlatne svetlosti. Osećaj strahopoštovanja i veličine bio je toliko sveobuhvatan da je čovek i u snu osećao neverovatnu lakoću i mir u celom telu.
Ovaj stub svetlosti je bio nagrada, jer je sa ovom svetlošću čovek mogao da koristi svu moć i moć Tvorca kako je želeo, ali samo 15 minuta. To je bio uslov. Ali glavni uslov je bio da svoje želje morate izgovoriti naglas...
Čovek je napravio prvi korak i bio iznenađen kada je otkrio da se stub svetlosti sada kreće sa njim. Sigurno! Za 15 minuta svetlo će se ugasiti, a sa njim će nestati i svemoć. Morali smo da požurimo...
Počeo je očajnički da razmišlja šta hoće... Novac! Snaga! Porodica! Slava! Udobno postojanje za sebe i svoje najmilije! Misli su se pretvorile u pravi uragan. Srce mi je besno kucalo. Ruke, noge i jezik ga nisu poslušali.
"Ali kako je to moguće!", uzviknuo je čovek. „Sada imam neverovatnu moć! Ali ni noge, ruke i jezik me ne slušaju!"
“PROŠLO JE PET MINUTA!”, začuo se gromoglasan glas, koji se svuda čuo, kao da si u središtu velikog, velikog zvona.
Čovek je bio iznenađen kada je otkrio da je iz nekog razloga izašao iz kolone belo-zlatne svetlosti. Pokušavao je da mu se vrati, ali svaki put ga je nešto odgurnulo. Na sva njegova pitanja odgovor je bio samo ćutanje. „Verovatno sam poželeo nešto loše što bi moglo da naudi meni i drugim ljudima...“, pomislio je bojažljivo. Pre nego što su ove misli imale vremena da se jave u njegovom umu, vratio se osećaj lakoće i mira. Ponovo se našao unutar jarkog stuba svetlosti.
"PROŠLO DESET MINUTA!", zazvoni opet isti gromoglasni glas.
„Kako je to moguće?!“, uzviknuo je čovek. „Da li sam zaista izgubio celih deset minuta svemoći?“ Obuzela ga je prava panika. Sada se plašio da poželi bilo šta, da ne bi ponovo bio izbačen iz stuba svetlosti. Misli su mi bile potpuno zbrkane. Sve što je ikada želeo da dobije sada mu se činilo malim, beznačajnim, što će se posle nekog vremena pretvoriti u prah.
“JEDAN MINUT PREOSTAO!”, glas je neumoljivo zagrmio.
Čovek je zatvorio oči i pokrio lice rukama. Proces intenzivnog razmišljanja iznenada je stao. Čovek se ponovo osetio u koloni svetlosti, koja ga je izbacivala svaki put kada bi se jako uzbuđivao i bukvalno tresao od uzbuđenja i napetosti. Kao da mu je svetlo govorilo da se „opusti i smiri“. Tek sada je čovek to shvatio.
"TRIDESET SEKUNDI!"
Sada se čovek zaista smirio i čak počeo da se osmehuje. Konačno je shvatio šta zaista želi da poželi.
"DESET SEKUNDI!"
„Da, sada znam šta želim!“ rekao je čovek i upravo je hteo da to kaže kada se... probudio.
Istrčao je na ulicu i potrčao što je brže mogao. Prolaznici su iznenađeno gledali za njim. Čovek nije ni primetio da je sve vreme dok je trčao izgovarao naglas poslednju frazu: „Znam šta želim!“
Trčao je veoma dugo dok nije bio iscrpljen. „Eno je!“ promrmljao je, videći poznate obrise negde daleko u daljini.
Mogao se videti crni vrh same stene koju je video u snu. „Moram da se popnem... Sad mi je dovoljno pet sekundi!“
Ali snaga ga je napustila, čovek nije mogao ni da se pomeri. Odjednom je čuo glas.
-Gde ideš? – čovek primeti lik starca koji se pojavljuje bukvalno ispod zemlje.
- Hoću da se popnem na tu stenu! – odgovori čovek. – Sad znam šta hoću! Sada ću uspeti.
„Ali to je bio samo san“, rekao je starešina. „A ni jedna osoba, čak ni najiskusniji penjač, ne može se popeti na ovu stenu. Pogledaj je samo!
- Moram to da uradim! – rekao je čovek, koji nije bio ni iznenađen izgledom starca i što je znao za san. - Sada će mi biti dovoljno nekoliko sekundi...
- Da li zaista verujete da možete steći svemoć na najmanje petnaest minuta ili sekundi? – upita ga starac.
„Svemoć se ne može vremenski ograničiti“, nastavi starešina. – Ako ga nađeš, naći ćeš ga zauvek. Jednom kada postanete bog, nikada se nećete vratiti u ljudski oblik. Međutim, test svemoći koji ste položili zaista mnogo vredi. Rekao si da sada znaš šta želiš. Šta ste hteli da tražite od Boga?
„U tim poslednjim sekundama, stojeći u stubu božanske svetlosti, shvatio sam da najviše od svega žalim što sam povredio drage i bliske ljude“, rekao je čovek. „Želim da popravim ovo, uveriti se da se ovo nikada ne dogodi.”
- Promeniti prošlost? – uzviknuo je starac. - Da, Bogu ništa nije nemoguće. Ali bićete iznenađeni rezultatom. Ono što nazivate „greškom“ je vaša lekcija. Da, povredili ste one do kojih vam je stalo. Ali prepisivanjem prošlosti, situacija bi se ponovila. Ovo nije samo tvoja lekcija. Sa stanovišta svemoći, vaša želja nema smisla – opet biste bili izbačeni iz stuba svetlosti...
- Šta bih trebao da uradim? – upitao je čovek potpuno zbunjen.
„Traži oproštaj od svakog koga si povredio“, ozbiljno je rekao starešina. – Da, ne samo da tražite, već da to dobijete. Da li je ovo zaista teže od penjanja na crnu stenu, rizikujući svoj život zbog ovoga?
Slika starca je nestala u vazduhu, ostavivši čoveka samog sa svojim mislima. Na horizontu se još uvek videla silueta crne stene...
Čovek se iz nekog razloga setio stuba svetlosti i osećaja mira koji je tada imao. Na trenutak mu se učinilo da se vratio osećaj svemoći... Sada, posle reči starešine, imao je izbor, a stena više nije bila jedini način da reši sve njegove probleme...
Autor: Dmitrij Vostrukhov
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/163608-pritcha-pobyt-bogom-na-15-minut
Prevod i obrada Jelena Muratović - bebamur.com