Pohlepa i zavist - strah od siromaštva i usamljenosti

​Na površini pohlepa se osjeća, kao glad, nedostatak resursa. Zavist se doživljava kao osuđujuća nepravda. Na dubljem nivou, pohlepa i zavist - su posledice gubitka psihološkog oslonca, strah od siromaštva i usamljenosti. Ako se kopa još dublje, tada je to  - strah od same smrti.

Gdje je granica kada štedljivost prelazi u pohlepu? Gdje je granica kada darežljivost prelazi u rasipništvo?

Svako teži prosperitetu. Želja za rast i prosperitet - je sasvim zdrava potreba ličnosti. 

I u tom slučaju, treba povući liniju kada zdrave potrebe počinju da prerastaju u neurotične, kada prirodna žeđ za razvoj postaje ružna pohlepa, a potreba za psihološkom jednakošću postaje zavist.

​Navikli smo da sve mjerimo novcem. Novac u glavama većine ljudi je postao ekvivalent svih mogućih dobara. A zašto nam zaista treba novac? Glavne potrebe individue su zdravo tijelo i zdrav duh.

Međutim, većina ljudi neefikasno pristupa ovom pitanju. Umjesto da podigne svoj nivo zdravlja, sportom i odgovarajućom ishranom, čovjek počinje da liječi simptome, posledice bolesti, a ne samu bolest.

Ako postiji mogućnost, da obični čovjek kupi takvi uslove života, u kojima se njegovo namučeno tijelo može da opusti, a nedostatak tjelesnih i psihičkih navika će kompezovati materijalnim dobrima. Drugim riječima, u našem društvu, čak i prirodna potreba za razvojem se posmatra kroz prizmu novca. Ono kaže - što je više novca, to je čovjek razvijeniji. Zlo - nije novac, već to kako čovjek sa njim,  tokom vremena raspolaže.

Psihičko zdravlje - je još složenija komponenta nego fizičko. Za tijelo, nam je potrebna pogodna klima, sklonište, zdrava i umjerena ishrana. Potrebe naše psihe - su mnogobrojne i velikoj mjeri se prepliću sa potrebama tijela.

Prosvetljenim jogijima ne treba ništa u pećinama. Neki siddhi mogu da žive bez hrane i skloništa. Neki su se praktično oslobodili od potrebe za vazduhom, i skoro već prenijeli svoju svijest u nirvanu. A šta da radi stanovnik grada?

Život običnog čovjeka je beskonačno manevrisanje između stotinu jakih impulsa, koji se iz navike često doživljava kao jedna velika siva masa svakodnevnice, gdje običan čovjek traži uzbuđenja. U umovima većine ljudi između novca i impresija ukorjenila se psihička jednakost. Potreba uma poređena sa novcem izjednačava se količinom impresija dobijenih od novca

Zadovoljvaju li se ikada potrebe uma?

Ne. Um je uvijek u pokretu. Njegova priroda - to je priroda misli, koja nikada ne zadovoljava psihu, bez obzira koliko da je dug vremenski period. 

Čovjek je uvijek u pokretu, u potrazi za srećom u nekoj vjerovatnoj pretpostavljenoj budućnosti. Umu - nikad nije dovoljno, želi sve više i više. Na tom nivou konačno zadovoljstvo se ne nalazi, zato i pohlepa tu ne zna za granice.

​Mi živimo ovdje i sada. Međutim, u kontekstu ličnosti, postoji vrijeme, koje prolazi crvenom linijom kroz sadašnjost. I u toj paradoksalnoj multidimenzionalnost, čovjek ne može da prihvati svoju nestabilnu prirodu, koja se sastoji od niza misli koje se protežu u iluzije prošlosti i budućnosti. Misli - to i jeste prošlost i budućnost.

Pohlepa - je iluzija da se materijalnim dobrima može steći sreća i zadovoljstvo. Prekretnica na putu   dolazi jednom kada ponovo i ponovo nailaziš na beskrajnu samoću, kada u potrazi za materijalnim počinješ da vidiš da nikakvo pravo duševno blagostanje ne dolazi.

Trenutna radost zbog postignutog određenog cilja, zamjenjuje se narednim padom u bezdan sujete uma, kojeg je nemoguće zadovoljiti ni sa čim na svijetu. Da li je sada srećan najbogatiji čovjek na svijetu? Da li je zadovoljan?
​

Svi želimo sreću, mir, radost, harmoniju, ljubav, jedinstvo, dobro i podršku viših sila. Na podsvijesnom nivou, svi mi znamo istinu i osjećamo da su pohlepa i zavist - samoobmana - iluzija, da gomilanje nikada ne može dovesti do sreće.

Srećan je onaj ko je zadovoljan sa onim što sada ima, koga ne muči vječna besplodna sujeta uma. Pri tom dejstva se ne sprovode, zbog budućih rezultata u korist nezasitnog ega. Dejstva su rezultat, kojim se zadovoljava, živeći pravi život ovdje i sada. Pravi oslonac ne postoji ni u budućnosti ni u prošlosti. Mi živimo u sadašnjosti. To je prosto biti iskren sa samim sobom.

© Igor Satorin

Prevod teksta:  econet.ru 


Prevela: Beba Muratović - bebamur.com​​​​​
​