Poput kostiju, srce se takođe može slomiti

​Um nas obmanjuje kada imamo slomljeno srce

Poput kostiju, srce se takođe može slomiti. Kad se to dogodi, um nas obmanjuje, gura nas u fazu oštrog očaja u kojoj se zadržavamo u bilo kojoj minimalnoj i nemogućoj nadi. Međutim, malo po malo, srce se udaljava i um se vraća se u našu kuću, gdje se možemo pomiriti sa svojim dostojanstvom i matabolizirati tugu.

​Imati slomljeno srce jedna je od najčešćih stvarnosti, a to je ipak ne čini navikom. 1970-ih jedna od najuspešnijih pjesama bila je pjesma Bee Gees koja je rekla: "A kako možete popraviti slomljeno srce? Kako možete spriječiti da kiša padne? Kako možete spriječiti da sunce sija? "... U tim riječima bilo je blagog očaja, koji je nagovestio da je zaljubljenost rana koja, izgleda, nikada ne zarasta.
​

"Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikad ne voljeti."
~ Alfred Lord Tennyson

Drugi aspekt koji privlači našu pažnju i koji su socijalni psiholozi vrlo često proučavali je činjenica da se mi ljudi u prosjeku plašimo socijalne ili emocionalne boli, mnogo više od fizičke boli. Na primjer, razmišljanje o lomljenju jedne ili više kostiju nas ne plaši toliko koliko nas plasi suočavanje sa razočaranjem, nevjernošću ili emocionalnim lomom. Naše tijelo dobro zna šta treba učiniti i kako reagovati na fizičku povredu ili infekciju.

Međutim, kada se veza raskine, tijelo i um ostaju blokirani. Baš kao što kažu stručnjaci, mozak tumači to razdvajanje kao opekotinu. Drugim riječima, emocionalni bol naš mozak doživljava kao fizičku povredu, ali mi ne znamo baš kako da ga otklonimo. Shodno tome, za određeni vremenski period um pada u niz kontradikcija, lažnih nada, besmislenih rezonovanja ...

Da li nas um obmanjuje kada se srce slomi?

Um nas obmanjuje, radi li to nenamjerno, jer je i um ranjen, izgubljen i povezan sa slomljenim srcem, koje ne zna baš dobro kako da prihvati odbacivanje, oproštaj od ljubavi koja je do prije kratkog vremena bila njegovo sve. Kad se to dogodi, zarobljeni smo u složenoj mreži odbrambenih mehanizama gdje poričemo ono što se dogodilo i kao da to nije dovoljno, u mozgu se odvijaju još složeniji i nepovoljniji procesi.

Naš sekundarni somatosenzorni korteks i zadnja dorzalna izolacija aktiviraju se na vrlo intenzivan način. Ove strukture su povezane sa fizičkim bolom, s obzirom na to da je kao što smo već istakli, afektivna patnja često ide u paru sa fizičkom patnjom. Sve to znači da ne možemo jasno razmišljati, da se samo obmanjujemo. Sada da vidimo kako to obično radimo.

Kada nas um obmanjuje, to čini nesvjesno, jer je povređen.

1. Izgubio sam najvažniju osobu u mom životu

Emocionalna bol uzrokuje tjeskobu i anksioznost, traži utočište, meandre gdje se njeguje očaj. U ovoj fazi raspada uobičajeno je da nastaju idealizovane, ali štetne misli, gdje ponavljamo stvari poput "Izgubio sam najvažniju osobu u životu, jedinu koja me može učiniti srećnim".

Um nas zavodi i preuzima nas. Mi smo najvažnija osoba u našem životu. Naš bivši je bio važna osoba tokom dijela našeg života koji se, međutim, završio i to je nešto što moramo prihvatiti.

2. Pogrijesio sam, moram mu/joj reći da "mogu da se promijenim"

Poricanje je prva faza žalosti. Uobičajeno je da sebe krivite, da kažete sebi da ste previdjeli vezu, da ste učinili nešto pogrešno, ali da imate još vremena da to popravite.

Tada pokušavamo, gotovo opsesivno, da ubijedimo drugu osobu da nam pruži drugu šansu, da pokušamo ponovo, da pročistimo misli, da resetujemo, da počnemo ispočetka "jer ono što je između nas", ne možemo da bacimo u vjetar na ovaj način. Um nas zavara, srce nas boli, a dobre namjere nas preplavljuju dok držimo povez preko očiju: druga osoba nas više ne voli i ispred ove stvarnosti nema mjesta za nastavke.

3. Opsesija slušanja osobe i dobijanja informacija o njoj

Živimo u doba neposredne komunikacije, nesposobnosti da tolerišemo frustraciju ... Kako, dakle, prihvatiti da nam voljena osoba ne šalje više poruke? Kako prihvatiti da nas blokira, da više ne želi ništa znati o nama?

Um nas obmanjuje izmišljajući hiljadu izgovora da objasnimo njegovu tišinu, njeno/njegovo "ne" ili kašnjenje. Osmisliće hiljadu strategija kako bi mu/joj poslali posljednju poruku. Ta destruktivna dinamika trajaće dok nam dostojanstvo ne kaže da je dosta. Trenutak kada ćemo preduzeti one neophodne korake, kako izbrisati našeg bivšeg/bivšu sa liste kontakata i izbrisati ga/je sa naših društvenih mreža.

4. Moj život više nikada neće biti isti

Ova izjava je očigledna, naš život nikada neće biti isti nakon raskida. Međutim, um nas obmanjuje šapućući nam tihim glasom i neprestano da sreća nije za nas, da nam se uskraćuje, da ne zaslužujemo ljubav, da ono što dodirnemo pokvarimo ili, što je još gore, da nikada ponovo nećemo sresti nakoga kao osobu koja nas je napustila.

Ovakve misli su apsurdni način da nas muče. Pošto život neće biti isti kao prije, biće drugačiji, biće novi i daleko bolji ako nemamo nekoga pored sebe koji nas ne voli. Ili možda nas voli, ali na pogrešan način.

5. Moram jasno da znam zašto me je prestao/la voljeti

Da se ​​suočimo sa tim, da li postoji jasan, objektivan, opipljiv i precizan razlog zašto nekoga prestajemo da volimo? Ne uvijek. Možda smo opsednuti njime do očaja, ali ljubav se ponekad završi da ne znamo zašto.

U igri je možda još jedna osoba... U tim slučajevima to jednostavno moramo prihvatiti, posebno zbog iskrenosti onih koji nas više ne vole, onih koji su nam hrabro rekli da ne postoji mogućnost povratka u prošlost, niti budućnosti koju očekujemo.

Zaključak, znamo da se ne možemo uvijek osloniti na svoj um kada nam je slomljeno srce. 

Međutim, većinu vremena ovi osjećaji i ovo razmišljanje su dio procesa tugovanja. Prihvatanje onoga što se dogodilo učiniće malo reda u ovom haosu i malo po malo, vratićemo se stopama prema utočištu samopoštovanja, gdje ćemo započeti delikatan i neophodan posao: izliječiti naše srce.

Prevod teksta:
https://lamenteemeravigliosa.it/la-mente-ci-inganna-cuore/

Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović -  bebamur.com
​