Postoje ljudi - šanse ...

Oni dolaze u život neočekivano, bez upozorenja i veoma često kad nijesi spreman. Kao svetionik. Kao orijentir. Kao podsticaj.

Oni više umiju, više znaju, bolje osjećaju svoju povezanost sa Kosmosom, bolje razumiju sebe i dobro se odnose prema svijetu. Oni ulaze sa tobom u vezu. Ne može se reći da si ti svjesno želio da budeš u vezi sa čovjekom, čiji nivo nijesi dostigao. 

Vjerovatno, tvojoj duši, tvojoj dubokoj suštini je potrebna pomoć u razvoju, u spoznaji sebe i situacija koje su se dogodile. I duša zove ... toga ko može da pomogne.

​I čovek šansa dolazi. Pošto drugog mehanizma u svemiru nema, osim ljubavi, tada se među ljudima dešava kontakt. Jedan od njih će svakako biti za nivo (ili čak više) niži u svom razvoju, a drugi će pažljivo gurati toga koga, kako on misli, voli.

Čovjek šansa razumije druge mehanizme, on vidi realnost dublje i šire, slika univerzuma njemu se otkriva potpunije i raznovrsnije. On zna da je ljubav - ravnoteža. To je jedan nivo. Svi ostali su bolni i mučni. Stoga docrtava, izmišlja, dograđuje to što u drugom čovjeku nema. On želi da izbjegne neravnotežu. Njemu je očajnički potreban neko na istom nivou, a sa onim na koga je pao izbor, harmonija je nemoguća. 

Paradoks je u tome, da onaj koji zove u pomoć na nivou duše, na nivou ličnosti ne sjeća se toga. I njegov ego počinje borbu. Za teritoriju. Za odbranu vrijednosti svog nivoa - gdje mu je udobnije. Za nametanje ovih vrijednosti onom ko ih je već prerastao - da ne bi osjećao svoj nedostatak. Moguće je bilo da poleti .... da shvati mnogo o sebi ... da dostigne visine .... ali staro se ne da.
​

Kada ego ne bi bio tako aktivan i ne bi stvarao probleme tamo gdje ih nema, kad bi čovjek oslušnuo sebe, tada bi razumio - šansu koju Univerzum rijetko daje.

​Dolazi onaj od koga se može naučiti, treba samo da ideš sa njim, i da to bude nježno i sa ljubavlju.

 Ali to se ne dešava. Ego viče čovjeku: "Možemo sami rešavati probleme, ništa nam nije potrebno. A ako i treba, neka ostane naše postojanje na nivou na kojem smo ." Što je veće rastojanje među nivoima, tim ego jače viče.

Duša koja pomaže počinje da pati. Nju dave, pritiskaju, stavljaju u okvire, gdje ona ne samo da nije srećna, već nikako ne može da postoji - to nije njen nivo i nije njena sredina. A pošto taj čovjek već dobro može da čuje sebe, počinje unutrašnji konflikt: biti svoj ili sačuvati vezu.

Sačuvati vezu - to znači pasti u duboku emocionalnu međusobnu zavisnost. Jedan čovjek će biti stalno davljen od drugog, jer je superiorniji po mnogim parametrima i njega žele da spuste na svoj nivo, a drugi - će osjećati svoju inferiornost i svetiće se zbog toga. Težak, mučan put, razvoja koji se može vidjeti od samog početka.

Ovdje nema recepata. Svako sklapa slagalicu svog života i svog duhovnog razvoja. Ali sam sigurna, odstupanje od svoje suštine je kažnjivo (može se i tako reći), boravljenje u svijetu sa osviješćenošću, ko si ti i zašto si ti - to je sreća, i put ka sreći. Pa neka to traje i djelić sekunde ... treba samo malo sačekati ... dušu svog nivoa ... ili dušu - šansu, ako ste spremni za nju.

Autor: Lilija Ahremčik

Izvor: econet.ru

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com