Buda je opisao tri vida ljenjosti.
Prva ljenjost je ta koju svi znamo. Kada nemamo želju da bilo šta radimo, kada radije ostanemo u krevetu duže, nego da ustanemo i da vježbamo.
Druga ljenost je neispravan osjećaj samog sebe - ljenost razmišljanja. "Ja ne mogu ništa da uradim. Drugi ljudi meditiraju, drugi se bave praktikom, mogu biti svjesni i dobri, velikodušni, a nijesam takav, jer sam suviše glup." Ili: "Ja sam veoma ljut čovjek", "Ja nikada i ništa u životu neću uraditi", "Meni ništa ne uspijeva, ne treba ni da pokušavam." To je ljenjost.
Treći tip ljenjosti je stalno bavljenje svjetovnim poslovima. Uvijek imamo mogućnost da popunimo prazninu svog vremena, podržavajući svoju uposlenost. Sve ove aktivnosti uopšte mogu se smatrati vrlinom. Ali obično to je samo način da se izbjegne susret sa sobom.
Kad sam izašla iz pećine, neki ljudi su me pitali: "Zar to nije bježanje?". Odgovorila sam: "Bježanje od čega?" Tamo gdje sam ja bila, nije bilo novina, ni radia, ni televizije. Ni sa kim nijesam mogla razgovarati. Da se nešto desilo, nijesam imala ni telefon. Ostala sam licem u lice sa onom Ja koja sam bila, i sa onom sa kojom nikada nijesam bila. Nije se imalo gdje pobječi. Od sebe ne možeš da pobjegneš.
Naš život je obično toliko prepunjen, a mi smo toliko zauzeti, da se teško može odvojiti za sebe barem minut, da bismo bili sa tim ko smo. To je bježanje. Kod jedne od mojih tetaka je uvijek bio uključen radio ili televizor. Ona nije mogla biti u tišini. Tišina ju je nervirala. Buka iz pozadine nas prati cijelog života. Mnogi od nas su isti takvi.
Mi se plašimo tišine - spoljašnje tišine, unutrašnje tišine. Kada ništa ne dolazi do nas spolja, počinjemo da stvaramo svoju unutrašnju buku - mišljenja i osude, preispitujemo to što se dogodilo juče ili u djetinjstvu. Fantaziramo, maštamo, pravimo planove, tugujemo ili se bojimo. Tišine nema. Naš bučni spoljašnji svijet je samo odraz unutrašnje buke: naše stalne uposlenosti, bilo kakvim radom.
Nedavno sam razgovarala sa veoma finim australijskim monahom koji je toliko bio okupiran svojim Dharma aktivnostima da se bukvalno pretvorio u radoholičara. Ustajao je oko tri sata noću. Na kraju, je jdnostavno propao. Propali su svi njegovi sistemi aktivnosti, on više nije mogao ništa.
Njegova ličnost je bila povezana samo sa aktivnošću. Sa jednom aktivnošću. Njegov rad za dobrobit Dharme izgledao je vrlo čestit. Sve je izgledalo kao da radi stvarno dobre stvari. Bio je poštovan od mnogobrojnih, slijedio je uputstva svog učitelja, ali sada kada nije bio u stanju da uradi bilo šta - ko je on?
Kad sam izašla iz pećine, neki ljudi su me pitali: "Zar to nije bježanje?". Odgovorila sam: "Bježanje od čega?" Tamo gdje sam ja bila, nije bilo novina, ni radia, ni televizije. Ni sa kim nijesam mogla razgovarati. Da se nešto desilo, nijesam imala ni telefon. Ostala sam licem u lice sa onom Ja koja sam bila, i sa onom sa kojom nikada nijesam bila. Nije se imalo gdje pobječi. Od sebe ne možeš da pobjegneš.
Naš život je obično toliko prepunjen, a mi smo toliko zauzeti, da se teško može odvojiti za sebe barem minut, da bismo bili sa tim ko smo. To je bježanje. Kod jedne od mojih tetaka je uvijek bio uključen radio ili televizor. Ona nije mogla biti u tišini. Tišina ju je nervirala. Buka iz pozadine nas prati cijelog života. Mnogi od nas su isti takvi.
Mi se plašimo tišine - spoljašnje tišine, unutrašnje tišine. Kada ništa ne dolazi do nas spolja, počinjemo da stvaramo svoju unutrašnju buku - mišljenja i osude, preispitujemo to što se dogodilo juče ili u djetinjstvu. Fantaziramo, maštamo, pravimo planove, tugujemo ili se bojimo. Tišine nema. Naš bučni spoljašnji svijet je samo odraz unutrašnje buke: naše stalne uposlenosti, bilo kakvim radom.
Nedavno sam razgovarala sa veoma finim australijskim monahom koji je toliko bio okupiran svojim Dharma aktivnostima da se bukvalno pretvorio u radoholičara. Ustajao je oko tri sata noću. Na kraju, je jdnostavno propao. Propali su svi njegovi sistemi aktivnosti, on više nije mogao ništa.
Njegova ličnost je bila povezana samo sa aktivnošću. Sa jednom aktivnošću. Njegov rad za dobrobit Dharme izgledao je vrlo čestit. Sve je izgledalo kao da radi stvarno dobre stvari. Bio je poštovan od mnogobrojnih, slijedio je uputstva svog učitelja, ali sada kada nije bio u stanju da uradi bilo šta - ko je on?
Zato je morao da prođe kroz ozbiljnu krizu - jer je sebe identifikovao sa tim što može da uradi i sa tim što može da postigne. Sada nije bio u stanju bilo šta da uradi, i potpuno je zavisio od drugih.
Zato sam mu rekla: "Kakva divna i nevjerovatna prilika! Sada, kad ne treba ništa da se radi, može se prosto biti. "
Zato sam mu rekla: "Kakva divna i nevjerovatna prilika! Sada, kad ne treba ništa da se radi, može se prosto biti. "
On je rekao da je pokušao da dođe do toga, ali prosto ga je plašilo da ništa ne radi, plašila ga je mogućnost da bude onaj ko jeste, a ne onaj koji djeluje.
U ovome je ključni momenat. Mi sami ispunjavamo svoj život aktivnošću. I ona je zaista divna, ali treba biti veoma oprezan da se ne pretvori u bježanje.
Ne govorim o tome da ne treba raditi dobre i korisne stvari, već samo o tome da tamo gdje postoji udah mora biti i izdah. Potrebna nam je kako aktivnost tako i sozercanje. Nephodno nam je vrijeme u kom ćemo biti sami sa sobom, kada je naš um miran.
Tenzin Palmo iz knjige "Into the Heart of Life "
Prevod teksta: sobiratelzvezd.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
RSS Feed
