​Povjerenje je prsten od čelika koji učvršćuje sve važne odnose, prijateljstva, ljubavi i porodične veze

​Teorija ogledala i odnosa

​Povjerenje je prsten od čelika koji učvršćuje sve važne odnose, najbolja prijateljstva, najbolje ljubavi ili najbolje porodične veze koje se uvijek zasnivaju na integritetu i dosljednosti. Nekoliko psiholoških dimenzija su tako vitalne, plodonosne i istovremeno tako složene da vjeruju drugoj osobi, kao deponovanom dijelu sebe u drugu osobu.

Ako razmislimo o tome na trenutak, shvatićemo da je povjerenje prisutno u većini aktivnosti koje radimo svaki dan. Uzimanje taksija, na primjer, podrazumeva povjerenje u osobu koja vozi vozilo. Za odlazak kod doktora, odlazak na operaciju, potrebno je izvjesno povjerenje u stručnost profesionalca.
​

"Uzajamno povjerenje, a ne obostrani interes, učvršćuje zajedničke odnose grupe ljudi."

​-H. L. Mencken-

​Slično tome, svaki put kada izađemo na ulicu mi smo uvjereni da nam niko neće nauditi, da će naši prijatelji uvijek biti uz nas, da će danšnji mir biti prisutan i sjutra u našem društvu, sa svojim pravilima, sa svojom harmonijom u haosu, i balansom u buci svakodnevnog života.

Ako tako ne bude, ako opažamo našu stvarnost kroz stalno nepovjerenje, nesigurnost i strah, padamo u neku vrstu užasne neuroze, u velikom broju psihičkih poremećaja kao rezultat toga nije moguće izvršiti bilo kakvu aktivnost, a još manje, graditi zdrave odnose sa drugim ljudima.

Nepovjerenje "nas razdvaja" od života i ostavlja nas u uglu mračnog, pretećeg, prilično udobnog prostora. Ovo se dešava iz jednostavnog razloga: mi ljudi smo prirodno društvena bića, nastali smo da bi se vezivali sa drugim pojedincima. Kada se to ne dogodi ili kada nas razočaravaju ili izdaju, naš mozak tumači ovo kao stvarnu, duboku i bolnu ranu ...


Neuronauka povjerenja

Prije mnogo godina Giacomo je pretrpeo najgoru izdaju svog života. Njegov najbolji prijatelj, kolega iz studentskih dana i kolega iz iste kompanije prisvojio je projekat na kojem su radili zajedno. Prošlo je mnogo vremena od tog događaja, iako su ga mnogi savjetovali da nastavi dalje i da oprosti i krene naprijed bez žala, naš junak se osjećao nesposobnim da to učini; Štaviše, od tada je njegov lik postao malo zatvoreniji, razboritiji i iznad svega sumnjičav.

Giacomo je opisao to prijateljstvo kao ples u vazduhu između dva trapezna umjetnika. Oni su preživjeli najveće rizike zajedno, kao i nekoliko poraza, ali on nikada nije imao sumnju u ruke svog prijatelja koje su uvijek tu da mu se pridruže u vazduhu posle pirueta. Dok ga, odjednom, nije ispustio. Od tog trenutka pojavio se bol.

Sva ova osjećanja objašnjavaju se na neurološkom nivou kroz niz konkretnih i otkrivajućih procesa.


Oksitocin

Kao što nam mnogi stručnjaci na ovu temu otkrivaju, oksitocin je zapravo pravi lijepak naših društvenih odnosa. To je ono što čini vezu poverenja, to je ono što nas čini velikodušnim i što ove gestove tumači kao pozitivne i povoljne.
​

​Kada pokušamo raditi suprotno, mozak to tumači kao prijetnju, favorizujući oslobađanje kortizola: hormona stresa i anksioznosti.


Medijalni prefrontalni korteks

Svaki društveni proces kome pripisujemo pozitivnu vrijednost, odmah stimuliše preciznu oblast mozga: medijalni prefrontalni korteks. Ova oblast mozga je povezana sa nagradama i pozitivnim emocijama. Štaviše, to je područje u kome smo sakupili mnoge od tih uspomena povezanih sa našim odnosima i donošenjem odluka o njima.

Uočeno je da je kvalitet svih procesa na osnovu pozitivne socijalizacije jača mozak, sa manje osjećaja straha, nesigurnosti i ljutnje. Međutim, ponekad je dovoljno da doživite izdaju kao što je naš protagonista, tako da se dio ove neurobiološke aktivnosti potpuno izmijeni.

Emocionalno razočaranje, zapravo, podstiče iste bolove povezane sa fizičkom patnjom. Sve ovo nas vodi van svake sumnje da zaključimo da su najiskrenije prosocijalno ponašanje i intimne veze povjerenja od fundamentalnog značaja za našu dobrobit. Doživljavanje suprotnog čini da se živi isključimo iz života u određenom vremenskom periodu.
​

"Treba imati povjerenje i stvarno vjerovati u ljude, inače život postaje nemoguć."

​~ Anton Pavolovič Čehov

Povjerenje: odnos prema životu

Svi smo doživjeli emocije koje se pojavljuju zbog razočaranja. Mi znamo njihov ukus i zašto naš mozak tumači ovaj nedostatak harmonije kao opekotinu, kao raspad dragocjene robe koju smo mislili da je neuništiva i izdržljiva. Normalno je osjećati se poniženo i što je još gore, kada su počinioci takvog ogorčenja, oni kojima smo vjerovali.

Ali mi smo veoma daleko od stvarnosti. Greška nikada nije u onima koji vjeruju, jer u našoj prirodi, povjerenje je instinktivna potreba mozga. Greška, autentična ogorčenost boravi kod onih koji izdaju, jer ništa nije tako uvredljivo kao uništi neku vezu zbog svoje potrebe, ništa nije tako nelogično kao ići protiv jednog od osnovnih principa ljudskosti, kao što je kohabitacija, poštovanje prema grupi i ljudima koji nam vjeruju.

​Međutim, postoji osnovni princip koji ne možemo zaboraviti. Pored toga kako nas neki ljudi tretiraju u određenim vremenima, moramo biti u mogućnosti da gledamo dalje.

Treba da shvatimo da je poverenje stav prema životu uopšte, a ne na neke ljude u praksi koji su učinili da patimo u datom trenutku naše prošlosti. Da bismo živjeli, napredovali i rasli podrazumijeva da, s vremena na vrijeme, postoje određeni rizici, da ono što danas izgleda sigurno, sjutra može biti neizvjesno.

Povjerenje je odgovor, odnos prema sadašnjosti koji će nam omogućiti da dođemo do srećnije, slobodnije i potpune budućnosti.


Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/la-fiducia-collante-vita/

Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com ​​​​
​