Naučiti da se brinemo o sebi je fundamentalno ne samo sa stanovišta čistog preživljavanja, već prije svega zbog našeg samopoštovanja. Samopoštovanje nas navodi da sebe smatramo LjUDIMA prije interpretiranja bilo koje druge uloge i omogućava nam da mislimo i djelujemo za naše blagostanje ne samo sa fizičke strane, već i psihičke.
Naučiti da se brinemo o sebi je fundamentalno ne samo sa stanovišta čistog preživljavanja, već prije svega zbog našeg samopoštovanja. Samopoštovanje nas navodi da sebe smatramo LjUDIMA prije interpretiranja bilo koje druge uloge i omogućava nam da mislimo i djelujemo za naše blagostanje ne samo sa fizičke strane, već i psihičke.
Od ranog djetinjstva nas uče važnosti dijeljenja, velikodušnosti, altruizma, ponekad čak i potkopavanju našeg JA sa frazama kao što su: "ako mu/joj ne daš onda si loše dijete" ili "ako mu/joj ne pozajmiš, nijesi dobar ”. Zbog ovih prijetnji i fraza mi odrasli smo puni njih.
Niko nas ne uči da ono što želimo, ono što volimo da radimo, ono u čemu smo "dobri", treba biti zaštićeno. Niko nam ne govori da ne treba da živimo tako da uživamo u drugima. Zato što je ova vrsta života posvećena patnji. Našoj i nama bliskim osobama.
Kada postanemo roditelji, naš svijet trpi veliki potres. Svi naši snovi i očekivanja su bačeni na dijete kao uragan misli. Od samog početka imamo na umu za njega savršen plan, tako da on može da živi pun i zadovoljavajući život. To se dešava iz ljubavi. Ljubavi koja je beskonačna i toliko jaka da je teško kontrolisati.
Imamo ideju da je ljubav zaštita, ali želimo da štitimo čak i od dizajna različitog od onog za koji smo smislili za dijete, mislimo da znamo koji je najbolji put za naše dijete, a ne shvatamo da odgovor ima samo dijete.
Čini nam se da ništa nema nikakvo značenje osim onoga bića koje nam je dato. Ali ako djeca uče kroz primjere i iskustvo, šta će naučiti ako vide da se odreknemo svojih strasti, hobija, onoga što volimo da radimo, u njihovo ime? Oni će biti ubijeđeni da bez njih nećemo moći da preživimo i tako ćemo ih uhvatiti u zamku smrti.
Niko nas ne uči da ono što želimo, ono što volimo da radimo, ono u čemu smo "dobri", treba biti zaštićeno. Niko nam ne govori da ne treba da živimo tako da uživamo u drugima. Zato što je ova vrsta života posvećena patnji. Našoj i nama bliskim osobama.
Kada postanemo roditelji, naš svijet trpi veliki potres. Svi naši snovi i očekivanja su bačeni na dijete kao uragan misli. Od samog početka imamo na umu za njega savršen plan, tako da on može da živi pun i zadovoljavajući život. To se dešava iz ljubavi. Ljubavi koja je beskonačna i toliko jaka da je teško kontrolisati.
Imamo ideju da je ljubav zaštita, ali želimo da štitimo čak i od dizajna različitog od onog za koji smo smislili za dijete, mislimo da znamo koji je najbolji put za naše dijete, a ne shvatamo da odgovor ima samo dijete.
Čini nam se da ništa nema nikakvo značenje osim onoga bića koje nam je dato. Ali ako djeca uče kroz primjere i iskustvo, šta će naučiti ako vide da se odreknemo svojih strasti, hobija, onoga što volimo da radimo, u njihovo ime? Oni će biti ubijeđeni da bez njih nećemo moći da preživimo i tako ćemo ih uhvatiti u zamku smrti.
Moramo imati plan za sebe. Svako od nas mora slijediti svoj plan, svoj put, bez uticaja drugih i samo tako ćemo uspjeti biti taj zdrav primjer koji će naša djeca slijediti. Podsjetimo se da je to ono što čini da se osjećamo dobro, da je to osnovni zadatak da u potpunosti živimo naše postojanje, zadržavajući pravo da živimo za nas a ne za druge. Samo tada možemo biti srećni.
Kada se dijete rodi, njegov svijet su njegova majka i otac. Ono gleda na nas i apsorbuje sve naše misli i postupke. I ono što mi radimo nesvijesno. Oni vide u nama način ponašanja koji treba da slijede. Odrastajući, ako se naš život zaustavio zbog njih, čvrsto će vjerovati da nas ne mogu razočarati jer bi nas tako ubili. Oni ne mogu biti ono što žele, već samo ono što mi od njih želimo. Ili ono što misle da bismo željeli.
Dvije stvari se često ne podudaraju, ali mi to nećemo realizovati za dugo vremena i uvijek ćemo prolaziti kroz visoke doze patnje. Odrasli obično nisu u stanju da kažu ne, čak i kada je to neophodno za njihov mir, nijesu u stanju da se stave ispred drugih zbog straha da će ih nazvati sebičnim, bezbrižnim, zbog straha od razočaranja. Odrasli su da bi naučili kako da se međusobno poznaju i vole, prisiljeni da se potpuno izgube.
Hajde da razbijemo ovaj lanac. Neka i djeca budu LJUDI. Učimo ih da ne igraju ulogu, već da budu slobodni da budu ono što osjećaju. Učimo ih da kada leže u krevetu noću, da su tada sami sa sobom i da je dobar osjećaj biti srećan sa sobom. Čak i ako ti niko to ne kaže. Zato što ne moraš biti "Dobar", moraš biti "Srećan". I možeš biti srećan samo prateći svoju prirodu. Šta ti srce govori.
Djeca su pod snažnim uticajem odraslih osoba. Prvo su to roditelji, koji djetetu nude mjeru sopstva. Zatim se krug širi i nastavnici imaju još jednu temeljnu ulogu. Često djeca, da bi se dopali nastavnicima, primjenjuju stavove koji nisu njihovi, ali za koje se nadaju da će biti prihvaćeni od strane nastavnika. Malo po malo, dijete će se izgubiti, jer više neće moći da osjeti svoju pravu suštinu. Ono će naučiti da živi na pragu stalne uzbune i izgubiće svoj mir. U tom smislu shvatićemo koliko je potrebno da se djeca osjećaju slobodni da budu sami i u školskom kontekstu, a ne samo u porodici.
Životne situacije su višestruke i jedna od onih situacija koja prijeti da otrgne djecu iz naših ruku i da se naša djeca osjećaju ranjivom, beskorisnom i da razviju osjećaj krivice za našu nesreću, je razvod. Često sa takvim traumatičnim događajem roditelj može doživjeti trenutak apatije, tuge, velikog gubitka.
Opasnost od pretjeranog vezivanja za dijete i shvatanje kao da je to jedini razlog za život je stvarna. Tada dopuštamo sebi da nas ponese svakodnevna rutina i dani teku bez radosti. Ubijeđeni da život ima smisao samo zahvaljujući djetetu i da se iz njega izliva čitava naša egzistencija. Ovo je izuzetno opasno.
Dvije stvari se često ne podudaraju, ali mi to nećemo realizovati za dugo vremena i uvijek ćemo prolaziti kroz visoke doze patnje. Odrasli obično nisu u stanju da kažu ne, čak i kada je to neophodno za njihov mir, nijesu u stanju da se stave ispred drugih zbog straha da će ih nazvati sebičnim, bezbrižnim, zbog straha od razočaranja. Odrasli su da bi naučili kako da se međusobno poznaju i vole, prisiljeni da se potpuno izgube.
Hajde da razbijemo ovaj lanac. Neka i djeca budu LJUDI. Učimo ih da ne igraju ulogu, već da budu slobodni da budu ono što osjećaju. Učimo ih da kada leže u krevetu noću, da su tada sami sa sobom i da je dobar osjećaj biti srećan sa sobom. Čak i ako ti niko to ne kaže. Zato što ne moraš biti "Dobar", moraš biti "Srećan". I možeš biti srećan samo prateći svoju prirodu. Šta ti srce govori.
Djeca su pod snažnim uticajem odraslih osoba. Prvo su to roditelji, koji djetetu nude mjeru sopstva. Zatim se krug širi i nastavnici imaju još jednu temeljnu ulogu. Često djeca, da bi se dopali nastavnicima, primjenjuju stavove koji nisu njihovi, ali za koje se nadaju da će biti prihvaćeni od strane nastavnika. Malo po malo, dijete će se izgubiti, jer više neće moći da osjeti svoju pravu suštinu. Ono će naučiti da živi na pragu stalne uzbune i izgubiće svoj mir. U tom smislu shvatićemo koliko je potrebno da se djeca osjećaju slobodni da budu sami i u školskom kontekstu, a ne samo u porodici.
Životne situacije su višestruke i jedna od onih situacija koja prijeti da otrgne djecu iz naših ruku i da se naša djeca osjećaju ranjivom, beskorisnom i da razviju osjećaj krivice za našu nesreću, je razvod. Često sa takvim traumatičnim događajem roditelj može doživjeti trenutak apatije, tuge, velikog gubitka.
Opasnost od pretjeranog vezivanja za dijete i shvatanje kao da je to jedini razlog za život je stvarna. Tada dopuštamo sebi da nas ponese svakodnevna rutina i dani teku bez radosti. Ubijeđeni da život ima smisao samo zahvaljujući djetetu i da se iz njega izliva čitava naša egzistencija. Ovo je izuzetno opasno.
Djeca imaju pravo na roditelje koji vole sebe, koji se brinu o sebi, koji žive svoj život. Oni imaju pravo da ne prihvataju svom svojom težinom tako velike odgovornosti, kao što je držanje svog roditelja u životu samo svojim postojanjem. Ovo oružje koje roditelj nesvjesno baca na svoje dijete, će dovesti do toga da se dijete uvijek osjeća neadekvatno, kruto, zabrinuto i uplašeno. Uvijek će se plašiti da neki njegov gest ili izbor, može dovesti do smrti roditelja.
U traumatičnim događajima u našem životu moramo se uvijek sjećati da ljubav ne znači vezivanje, već oslobađanje. Mi treba da oslobodimo našu djecu od straha da su oni jedini razlog za naš život, tako ćemo biti primjer koji će oni slijediti i takođe ćemo otkriti ljepotu života prema našem sopstevnom dizajnu.
Educatrice Manuela Griso
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/65035/il-diritto-dei-bambini-a-non-essere-la-nostra-unica-ragione-di-vita.html
Prevele Ana i Beba Muratović - bebamur.com
U traumatičnim događajima u našem životu moramo se uvijek sjećati da ljubav ne znači vezivanje, već oslobađanje. Mi treba da oslobodimo našu djecu od straha da su oni jedini razlog za naš život, tako ćemo biti primjer koji će oni slijediti i takođe ćemo otkriti ljepotu života prema našem sopstevnom dizajnu.
Educatrice Manuela Griso
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/65035/il-diritto-dei-bambini-a-non-essere-la-nostra-unica-ragione-di-vita.html
Prevele Ana i Beba Muratović - bebamur.com
