Moja prabaka ostala je udovica sa 27 godina, sama sa dvije devojčice, maleni dječak joj je umro. Sa malim prihodima, teško su živjeli ... Kada su primanja mala, treba biti veoma, veoma štedljiv, ekonomisati i mudro trošiti novac za vođenje domaćinstva. Ona je tako i radila. Tako je i živjela.
|
|
A onda je vidjela u prodavnici te cipele. Luksuzne, moderne, lakovane, sa visokom potpeticom. I kupila ih je. Na nozi su joj stajale kao salivene, kao rukavice. Kad je došla kući uključila je gramofon i malo igrala: dvije godine prije toga nije igrala.
|
Dvije godine je vodila štedljiv život, preračunavajući svaku paru, nije imala baš veliku želju za životom. Tugovala je za mužem i dječakom. Cipele su bile veoma skupe, morala je da potroši sav novac. Sa užasom je mislila, kako će sa djecom da preživi, šta će biti sjutra.
Ništa loše nije se desilo. Pozajmila je novac, polako ga otplaćivala, sipala sebi malo manje supe, ćerkama davala meso. Jela je hleb sa čajem - ali to joj nije bilo teško, jer je imala cipele sa štiklom!
U te cipele je otišla na zabavu sa prijateljima... upoznala zanimljivog muškarca, godinu dana kasnije udala se za njega i prilično srećno živjela. Djevojčice su bile obučene i site, i obje su stekle visoko obrazovanje.
Iako je bio rat i svakojaki užasi, ali cipele, sećanje na štikle - je trajalo, ono se održalo! To je bila njena najradosnija uspomena! I sa 90 godina, prabaka se sjećala kupovine tih divnih cipela i smijala se, prepričavajući mi u detalje taj uzbudljivi momenat ... inače se rijetko smijala: život joj je bio surov.
Ništa loše nije se desilo. Pozajmila je novac, polako ga otplaćivala, sipala sebi malo manje supe, ćerkama davala meso. Jela je hleb sa čajem - ali to joj nije bilo teško, jer je imala cipele sa štiklom!
U te cipele je otišla na zabavu sa prijateljima... upoznala zanimljivog muškarca, godinu dana kasnije udala se za njega i prilično srećno živjela. Djevojčice su bile obučene i site, i obje su stekle visoko obrazovanje.
Iako je bio rat i svakojaki užasi, ali cipele, sećanje na štikle - je trajalo, ono se održalo! To je bila njena najradosnija uspomena! I sa 90 godina, prabaka se sjećala kupovine tih divnih cipela i smijala se, prepričavajući mi u detalje taj uzbudljivi momenat ... inače se rijetko smijala: život joj je bio surov.
I evo šta ja mislim: kupi sebi šta ti duša ište. Čak i ako novca imaš veoma malo. Pozajmi malo, uštedi, odloži kupovinu tapeta ili baštenskog inventara, ili bilo čega.
I još nešto veoma važno. Neka kupovina može da spasi život i promijeni sudbinu, mada se bez nje može - kao i bez cipela sa štiklom. Uprkos toga kupi. I nešto će se dobro desiti. I poželjeti će se živjeti. I igrati uz muziku sa gramofona. I upoznati nekoga zanimljivog. A zatim praunuci sa 90 godina pričati o štiklama... smijući se ...
Autor: Ana Kirjanova
Prevod teksta: http://econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
