Svako od nas ima svoje uspomene iz detinjstva: vesele, smiješne, dirljive, tužne. Djetetu, naravno, boje izgledaju sjajnije, nebo - plavlje, drveće - veće, ali dobrota ostaje nepromenjena. Ovo je priča o njoj, o jednostavnoj ljudskoj dobroti.
|
|
Uoči Božića, prebirajući po starim pismima moje majke, sjetio sam se priče koju mi je ona ispričala:
"Bio sam majkino jedino dijete. Ona se kasno udala i ljekari su joj zabranili da rodi. Majka nije poslušala ljekare, sa strahom i rizikom dogurala je do 6-og mjeseca trudnoće, i tek tada se pojavila prvi put u ginekološku ambulantu. |
Bio sam željeno dijete: baba, djed, otac, pa čak i polu-sestra bezgranično su me voljeli, a majka prosto nije dala ni trunčica da pane na njenog sina jedinca!
Majka je počinjala da radi veoma rano, a prije posla je morala još i da me odvede u vrtić "Dubki", koji se nalazio u blizini Timirjazevske akademije. Da bi stigla na vrijeme na posao, išli smo prvim autobusima i tramvajima, kojima su po pravilu upravljali jedni isti vozači. Ja i majka bi izlazili iz tramvaja, ona bi me je vodila do kapije vrtića, predavala vaspitačici, trčala natrag do stanice i čekala sledeći tramvaj.
Nakon nekoliko kašnjenja na posao, zaprijetili su joj otkazom, a pošto smo mi, kao i svi tada, živeli veoma skromno, samo od tatine plate ne bismo mogli da živimo, majka je teška srca, smislila rešenje: da spusti samog, trogodišnjeg dječaka na stanicu u nadi da će sam moći od tramvaja da dođe do kapije vrtića.
Uspjeli smo iz prvog puta, iako su ti sekundi za nju bili najduži i najstrašniji u životu. Ona je jurila po polupraznom tramvaju da bi vidjela da li sam prošao kapiju.
|
Nakon nekog vremena, majka je iznenada primijetila da se tramvaj sa stanice kretao polako i dostizao je brzinu tek kada sam prolazio kapiju vrtića. To je trajalo tri godine, sve dok sam išao u vrtić. Majka nije mogla, a nije ni pokušavala da nađe objašnjenje za ovu čudnu pojavu. Najvažnije joj je bilo, što joj je srce bilo spokojno zbog mene.
|
|
Sve se razjasnilo tek posle nekoliko godina, kada sam već išao u školu. Sa majkom sam pošao na njen posao i odjednom mi se obratila žena-vozač tramvaja: - Ćao, dušo! Kako si porastao! Sjećaš li se kako smo te ja i majka provodili do vrtića? " ...
Mnogo godina je prošlo, ali svaki put kada prolazim pored stanice "Dubki", sjetim se te male epizode iz života i na srcu mi biva toplije zbog dobrote te žene, koja je svakodnevno, apsolutno nesebično, činila jedno malo dobro djelo, samo malo zadržavajući tramvaj zarad mira njoj potpuno nepoznatog čovjeka.
Izvor: http://fit4brain.com/7550
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Mnogo godina je prošlo, ali svaki put kada prolazim pored stanice "Dubki", sjetim se te male epizode iz života i na srcu mi biva toplije zbog dobrote te žene, koja je svakodnevno, apsolutno nesebično, činila jedno malo dobro djelo, samo malo zadržavajući tramvaj zarad mira njoj potpuno nepoznatog čovjeka.
Izvor: http://fit4brain.com/7550
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
