Priča o jednostavnoj ljudskoj dobroti

Svako od nas ima svoje uspomene iz detinjstva: vesele, smiješne, dirljive, tužne. Djetetu, naravno, boje izgledaju sjajnije, nebo - plavlje, drveće - veće, ali dobrota ostaje nepromenjena. Ovo je priča o njoj, o jednostavnoj ljudskoj dobroti.

​Uoči Božića, prebirajući po starim pismima moje majke, sjetio sam se priče koju mi je ona ispričala:

"Bio sam majkino jedino dijete. Ona se kasno udala i ljekari su joj zabranili da rodi. Majka nije poslušala ljekare, sa strahom i rizikom dogurala je do 6-og mjeseca trudnoće, i tek tada se pojavila prvi put u ginekološku ambulantu.

Bio sam željeno dijete: baba, djed, otac, pa čak i polu-sestra bezgranično su me voljeli, a majka prosto nije dala ni trunčica da pane na njenog sina jedinca!

Majka je počinjala da radi veoma rano, a prije posla je morala još i da me odvede u vrtić "Dubki", koji se nalazio u blizini Timirjazevske akademije. Da bi stigla na vrijeme na posao, išli smo prvim autobusima i tramvajima, kojima su po pravilu upravljali jedni isti vozači. Ja i majka bi izlazili iz tramvaja, ona bi me je vodila do kapije vrtića, predavala vaspitačici, trčala natrag do stanice i čekala sledeći tramvaj.

Nakon nekoliko kašnjenja na posao, zaprijetili su joj otkazom, a pošto smo mi, kao i svi tada, živeli veoma skromno, samo od tatine plate ne bismo mogli da živimo, majka je teška srca, smislila rešenje: da spusti samog, trogodišnjeg dječaka na stanicu u nadi da će sam moći od tramvaja da dođe do kapije vrtića.

Uspjeli smo iz prvog puta, iako su ti sekundi za nju bili najduži i najstrašniji u životu. Ona je jurila po polupraznom tramvaju da bi vidjela da li sam prošao  kapiju.
​

​Nakon nekog vremena, majka je iznenada primijetila da se tramvaj sa stanice kretao polako i dostizao je brzinu tek kada sam prolazio kapiju vrtića. To je trajalo tri godine, sve dok sam išao u vrtić. Majka nije mogla, a nije ni pokušavala da nađe objašnjenje za ovu čudnu pojavu. Najvažnije joj je bilo, što joj je srce bilo spokojno zbog mene.

Sve se razjasnilo tek posle nekoliko godina, kada sam već išao u školu. Sa majkom sam pošao na njen posao i odjednom mi se obratila žena-vozač tramvaja: - Ćao, dušo! Kako si porastao! Sjećaš li se kako smo te ja i majka provodili do vrtića? " ...

Mnogo godina je prošlo, ali svaki put kada prolazim pored stanice "Dubki", sjetim se te male epizode iz života i na srcu mi biva toplije zbog dobrote te žene, koja je svakodnevno, apsolutno nesebično, činila jedno malo dobro djelo, samo malo zadržavajući tramvaj zarad mira njoj potpuno nepoznatog čovjeka.

Izvor: http://fit4brain.com/7550

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com