Priča - Put ka moru

U jednom siromašnom selu rodio se dječak. Provodio je dane besmisleno, mehanički i monotono, kao i ostali stanovnici tog umirućeg sela, bez ideje, šta da radi sa sopstvenim životom.

Ali jedne prelijepe noći sanjao je more.

Nijedan stanovnik sela nikada nije vidio more, tako da niko nije mogao da potvrdi da negdje u svijetu postoji takva beskrajna voda. A kada je mladić rekao da namjerava da krene u potragu mora iz svog sna, svi žitelji su stavili prst na slepoočnicu i nazvali ga ekscentrikom.

Uprkos svemu on se uputio na put, dugo je išao dok se nije našao na raskrsnici puteva.

​Tu je izabrao put koji vodi direktno i kroz nekoliko dana stigao do sela, čiji su žitelji vodili miran život u blagostanju. Kada im je mladić rekao da putuje, maštajući da pronađe more, počeli su ga ubjeđivati da gubi vrijeme i da bi bilo bolje da ostane u tom selu i živi isto tako srećno kao i svi.

Nekoliko godina mladi čovjek je živio u blagostanju.

Ali jedne noći opet je sanjao more, i sjetio se svog neostvarenog sna. Mladić je odlučio da napusti selo i ponovo krene na put. Pozdravivši se sa svima, vratio se na raskrsnicu i ovaj put pošao drugim putem. Išao je dugo, dok nije došao do velikog grada. Zadivljen njegovom bukom i raznovrsnosti odlučio je da tu ostane. Učio je, radio, veselio se, i potpuno zaboravio na cilj svog putešestvija.

Međutim, nekoliko godina kasnije, ponovo je sanjao more i pomislio ako ne ostvari svoj mladalački san, da će uzalud potrošiti život. Zato se opet vratio na raskrsnicu i izabrao treći put, koji ga je doveo u šumu. Na malom proplanku čovjek je video kolibu, a pored nje ne tako mladu, ali prelijepu ženu, koja je prostirala oprano rublje. Pozvala ga je da ostane kod nje jer njen muž je otišao u rat i nikada se nije vratio. Čovjek je pristao.

Dugi niz godina su živjeli srećno, podizali djecu, ali jednom našeg heroja, koji je već ostario, ponovo je posjetio san o moru. I on je ostavio sve, čime se bavio dugi niz godina, vratio se na raskrsnicu i uputio se ka poslednjoj, do tada nepoznatoj mu stazi, koja je bila veoma strma i kamenita. Teško je hodao i bilo ga je strah da će uskoro potpuno da izgubi snagu.

Našavši se u podnožju velike planine, starac je odlučio da se popne na nju, nadajući se da će barem izdaleka da vidi more iz svojih snova.

​
​Nekoliko dana kasnije, pri kraju snage, stigao je do vrha planine. Pred njim se raširilo ogromno prostranstvo: starac je vidio raskrsnicu i put koji je vodio u selo u kom su ljudi živjeli u blagostanju, i veliki grad, i ženinu kolibu ukojoj je proveo mnogo srećnih godina.

U daljini, na horizontu, vidio je plavo bezgranično more. I ganuti starac do suza sa žaljenjem je primijetio da su svi putevi kojima je išao, vodili do mora, ali nijedan od njih nije prošao do kraja.

Izvor: http://pritchi.ru/id_1483

Prevela: Beba Muratović -bebamur.com