Kasno predveče poznata sufijska učiteljica Rabia tražila je nešto na putu u blizini svoje kuće. Sunce je već bilo skoro zašlo, bio je sumrak. Stanovnici okolnih kuća pitali su Rabiu:
|
|
- Šta tražiš?
- Izgubila sam iglu, - rekla je Rabia. - Reci nam tačno gdje je pala, jer već pada mrak i iglu će teško biti naći, ali ćemo ti pomoći. Put je tako veliki, a igla je tako mala. Ali ako znamo tačno mjesto, mnogo lakše ćemo je naći. |
- Bolje bi bilo da mi nijeste postavili ovo pitanje - rekla je Rabia - jer je stvar u tome da nije pala ovdje, pala je u kuću.
Ljudi su počeli da se smiju, i rekli joj:
- Oduvijek smo znali da pomalo nijesi sva svoja! Ali ako je igla pala u kuću, zašto je tražiš po putu?
- Iz prostog i logičnog razloga - rekla je Rabia. - U kući je mračno a vani dok još sunce nije zašlo ima malo svijetla.
Komšije su se zasmijale i počeli da odlaze kući.
Rabia ih pozva i reče:
Slušajte! Pa, upravo je to ono što vi radite; ja samo slijedim vaš primjer. Vi pokušavate da tražite blaženstvo, sreću, u spoljašnjem svijetu, zaboravljajući prvo i najvažnije pitanje: gdje ste je izgubili?
A odgovor je vrlo jednostavan: vi ste je izgubili u sebi. Tražite je spolja iz prostog i prirodnog razloga jer su vaši čulni organi usmjereni spolja - a tamo ima malo svjetlosti. Vaše oči gledaju spolja, vaše uši čuju spolja, vaše ruke dodiruju spolja - upravo zbog toga je tražite tamo. A u stvarnosti, vi nijeste izgubili blaženstvo i sreću tamo - to vam govorim iz ličnog iskustva.
Ja sam je takođe, tražila spolja, tražila je mnogo dana, mnogo života, i jednom se zagledala unutra i iznenadila. Nije bilo potrebe da je tražim; ona je uvijek bila tu, u meni.
