Jedan moj poznanik, iz starije generacije, rekao mi je da se, kada se oženio – a oženio se rano, sa dvadesetak godina – često zaljubljivao. Kao nevernik, on je to objašnjavao ne demonskim mahinacijama, već hemijom.
„Znaš“, rekao je, „verovatno postoji neka vrsta mirisa, ili ima vina u meni, ili nečeg drugog...
Gledaš, a unutra sve “ključa“.
Ali iznad svega, posedovao je redak kvalitet.
Bio je iskren – pre svega prema svojoj ženi. Verovao je da brak, kao i žena, ne može biti u množini.
Zbog toga je u odnosu na objekte „hemijske reakcije“ više voleo da ne preduzima ništa.
Naprotiv, počeo je da izbegava žene koje mu se dopadaju.
Svoje ponašanje je objasnio na potpuno hrišćanski način.
I proživevši pola života u Samarkandu, uzeo je primer iz detinjstva.
"Moje telo", rekao je, "je magarac". Moj um je jahač magarca. Jašem, recimo, kroz pijacu. Magarac će posegnuti za štandom sa breskvama.
Šta, da ga pustim da ih pojede? Naravno da ne!
Da li je moguće ozbiljno shvatiti želje magarca?
Nepotrebno je reći da je u svom jedinom braku živeo skoro šezdeset srećnih godina.
©Jerej Aleksandar Iljinski
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/182754-pritcha-o-vernosti
Prevod i obrada Jelena Muratović - bebamur.com