Prodavači osmijeha

​Stojim na pješačkom prelazu, čekajući zeleno, brojim obrnutim redosledom: 58, 57 ... ti sekundi izgledaju kao vječnost. 

U tom trenutku suprotnom stranom prolaze mi propušteni poluprazni minibusevi, autobusi, trolejbusi ... Nervozno gledam u semafor.
 
Veselim hodom približava se mladić sa  slušalicama, staje pored. Ja usresređeno gledam pravo, kao trkač u očekivanju pucnja prije početka trke na stotinu metara. 

Mladić vadi slatkiše iz džepa, a ja računam desetu propuštenu priliku da odem. 

"Zašto tako tužna, a mlada i lijepa?! Drži bombon. Hvataj, samo omot baci u korpu! "- namiguje nestaje i dobacuje u trku. Obeshrabreno hvatam bombon, poslušno ugošćavam sebe i žurim iza djevojke na zeleno. Bombon je u ustima, osmijeh od uva do uva. A evo i trolejbus, uskačem i žurim u susret danu, ali već sa dobrim raspoloženjem.
 
U stvari, postoji mnogo takvih prodavača osmijeha (usput, ponekad i mi igramo tu ulogu). Sjetite se slučaja, kada ste ustupili mjesto u autobusu tek tako, ne zato što je taj bio gipsu, star ili je bila trudnica. Kada su vam dobri ljudi poakazali put ili vas vozili besplatno. 

Kada su vam bez ikakvog razloga dali poklončić, kada su vam u redu dali korisnu informaciju, ponudili jabuku ... Ali, kao po pravilu, ako takve prijatnosti rade nam nepoznati ljudi, naša reakcija je: ili da odbijemo pomoć ili ako je primimo da razbijamo glavu, u čemu je trik.

Prijateljica me uvjerava, vraćajući se u kancelariju sa ružom od dva metra: "Ovo su mi poklonili na prelazu. Ni zbog čega ... " Ne mogu da vjerujem. Zašto? Zar je dobrota postala takva retkost?

Svima su nam potrebne iscjeljujuće pilule. One liječe od negativizma, depresije, razočarenja. A najinteresantnije takvi "bomboni" nalaze se u džepu svakog od nas, treba samo potražiti i poželjeti učiniti ovaj svijet boljim.

Autor: Tatjana Pinčuk

Prevod teksta: http://www.transurfing-real.ru/2018/03/blog-post_87.html

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com ​
​