Pomagati nekome ko se nalazi u problemu, brinuti se za druge i pružiti im ruku u potrebi je gest duboke humanosti koji pokazuje empatiju i plemenitost srca; međutim, ovaj altruistički gest ponekad može imati tamnu stranu. Mislim da se svima nama, barem jednom u životu, dogodilo da sretnemo osobu koja je bolje od nas znala šta treba da radimo u životu, koja nam je nametnula svoju pomoć a da to nismo tražili, i mi smo tu intervenciju shvatili kao nametljivu i nepoštovanje nas.
Da bi se izbjegla patnja ili da nam se nesvijesno nametne ova vrsta nametnute pomoći, potrebno je prepoznati dinamiku kojom se kreće ova vrsta „lažne pomoći“, postavljajući sami sebi neka pitanja jer je, vrlo često, ako se pomoć ne zatraži, bolje ne intervenisati.
Nametnuta pomoć nije uvažena, čak i ako je potaknuta dobrim namjerama
Prvi razlog zbog kojeg je bolje suzdržati svoj impuls da pomognemo drugom ako se od nas to ne traži je to što neugodno stanje u kome se drugi nalazi može biti samo naša percepcija. U stvari, ta percepcija koja se zasniva isključivo na onome što mi mislimo da je dobro ili loše za drugoga, zasnovana je na našim iskustvima, ali to ne znači da su ista iskustva negativna ili beskorisna za drugoga.
Ako osoba kojoj želimo da pomogne zaista ima nekih poteškoća, razlozi zašto možda ne zeli da trazi našu pomoć mogu biti različiti:
• Pokušava se izvući samostalno i izvući iz situacije kroz iskustvo i učenje neophodno za njen rast.
• Nismo najkvalifikovanija osoba koja bi toj osobi mogla da pomogne, prema njegovom/njenom pogledu na stvari.
U stvari, može biti mnogo razloga koji mogu navesti osobu da NE traži od nas pomoć: ako se drugi osjeća osuđivano umjesto prihvaćenim, ako nismo pokazali da smo u stanju da primjenimo na sebi rešenja koja dajemo (na primjer: da li biste prihvatili savjet o tome kako sačuvati brak od osobe koja ima 4 razvoda iza sebe?), naša intervencija se doživljava kao obaveza i označava nedostatak poštovanja prema drugoj osobi.
Pomagati znači ući u ličnu sferu druge osobe, zbog čega se taj pristup mora dogoditi sa poštovanjem i istim vaspitanjem sa kojim neko ulazi u kuću drugih: prvo pokucate na vrata i zatražite dozvolu i ako dobijete dozvolu za ulazak, uđete bez previše buke.
Nametnuta pomoć zbog koje se osjećamo superiorni i njeguje naš ego
Drugi razlog za ne nametanje naše pomoći kada to nije potrebno mogao bi biti taj što ova vrsta pomoći skriva našu hirovitost, a ne altruizam: mislimo da znamo bolje od ostalih šta im treba i kako moraju da žive svoj život.
Ovdje više ne govorimo o pomoći, nego o obavezi, nametanju, to je pravi oblik suptilnog nasilja: stavljamo se u položaj superiornosti koja njeguje naš ego, "infantilizuje" drugog uticajem na njegovu sposobnost odlučivanja za sebe. Dugoročno, ova taktika može učiniti drugog zavisnim od nas, umjesto da mu zaista pružimo pomoć, njegujući naš ego: mi njima postajemo „neophodni“.
Pomagati znači biti tu za drugog, poštovati njegovo biće i njegov put. Nametanje i prisiljavanja da radi ono što mislimo da je za njega najbolje je način premošćivanja naše egoične rane, a ne pomagnje drugome. Ono što pokušavamo učiniti je da ne pomognemo, već da ga iskoristimo da bi se mi osjećali bolje.
Ako u pokušaju da dođemo do drugog shvatimo da ističemo svoje zasluge i znanje umjesto da ponizno služimo njemu (što ne znači „potčiniti se“ pred njim, već mu dati prednost u tome određenom trenutku), znači da se ne ponašamo sa stvarnim dobrotvornim duhom i da smo vođeni ličnim interesima; pa se zapitajmo ko zaista ima koristi od ove pomoći: mi ili drugi?
Nametnuta pomoć nije uvažena, čak i ako je potaknuta dobrim namjerama
Prvi razlog zbog kojeg je bolje suzdržati svoj impuls da pomognemo drugom ako se od nas to ne traži je to što neugodno stanje u kome se drugi nalazi može biti samo naša percepcija. U stvari, ta percepcija koja se zasniva isključivo na onome što mi mislimo da je dobro ili loše za drugoga, zasnovana je na našim iskustvima, ali to ne znači da su ista iskustva negativna ili beskorisna za drugoga.
Ako osoba kojoj želimo da pomogne zaista ima nekih poteškoća, razlozi zašto možda ne zeli da trazi našu pomoć mogu biti različiti:
• Pokušava se izvući samostalno i izvući iz situacije kroz iskustvo i učenje neophodno za njen rast.
• Nismo najkvalifikovanija osoba koja bi toj osobi mogla da pomogne, prema njegovom/njenom pogledu na stvari.
U stvari, može biti mnogo razloga koji mogu navesti osobu da NE traži od nas pomoć: ako se drugi osjeća osuđivano umjesto prihvaćenim, ako nismo pokazali da smo u stanju da primjenimo na sebi rešenja koja dajemo (na primjer: da li biste prihvatili savjet o tome kako sačuvati brak od osobe koja ima 4 razvoda iza sebe?), naša intervencija se doživljava kao obaveza i označava nedostatak poštovanja prema drugoj osobi.
Pomagati znači ući u ličnu sferu druge osobe, zbog čega se taj pristup mora dogoditi sa poštovanjem i istim vaspitanjem sa kojim neko ulazi u kuću drugih: prvo pokucate na vrata i zatražite dozvolu i ako dobijete dozvolu za ulazak, uđete bez previše buke.
Nametnuta pomoć zbog koje se osjećamo superiorni i njeguje naš ego
Drugi razlog za ne nametanje naše pomoći kada to nije potrebno mogao bi biti taj što ova vrsta pomoći skriva našu hirovitost, a ne altruizam: mislimo da znamo bolje od ostalih šta im treba i kako moraju da žive svoj život.
Ovdje više ne govorimo o pomoći, nego o obavezi, nametanju, to je pravi oblik suptilnog nasilja: stavljamo se u položaj superiornosti koja njeguje naš ego, "infantilizuje" drugog uticajem na njegovu sposobnost odlučivanja za sebe. Dugoročno, ova taktika može učiniti drugog zavisnim od nas, umjesto da mu zaista pružimo pomoć, njegujući naš ego: mi njima postajemo „neophodni“.
Pomagati znači biti tu za drugog, poštovati njegovo biće i njegov put. Nametanje i prisiljavanja da radi ono što mislimo da je za njega najbolje je način premošćivanja naše egoične rane, a ne pomagnje drugome. Ono što pokušavamo učiniti je da ne pomognemo, već da ga iskoristimo da bi se mi osjećali bolje.
Ako u pokušaju da dođemo do drugog shvatimo da ističemo svoje zasluge i znanje umjesto da ponizno služimo njemu (što ne znači „potčiniti se“ pred njim, već mu dati prednost u tome određenom trenutku), znači da se ne ponašamo sa stvarnim dobrotvornim duhom i da smo vođeni ličnim interesima; pa se zapitajmo ko zaista ima koristi od ove pomoći: mi ili drugi?
„Ne morate da intervenišete kada su u pitanju tuđi problemi, osim ako drugi ne zatraži vašu pomoć ili vaše mišljenje. Da li razumijete šta drugi radi? Odakle vam pravo da imate mišljenje o drugima ili da postupate prema njima? Zanemarili ste sebe, vaš vrt je pun korova i želite da naučite svog komšiju redu i ukažete mu na njegove greške! "
- C.G.Jung, Crvena knjiga
Ponekad se dobra pomoć sastoji u tome da se ne interveniše
Treći razlog zbog kojeg je bolje ne pomagati drugima bez da se to traži od vas, jeste jer bi ga mogli nenamjerno oštetiti, jer poteškoće kroz koje prolazi mogu biti suštinski dio njegovog razvoja. Ovu dinamiku čudesno ilustruje istorija čovjeka i leptira:
"Jednog dana se u kokonu pojavila mala rupa; čovjek koji je slučajno prolazio pogledao je leptira koji se nekoliko sati borio da izađe iz te male rupe. Nakon dužeg vremena činilo se da je odustao. Izgledalo je da je leptir učinio sve što je mogao sada i da više nema šanse da uradi bilo šta drugo.
Tada je muškarac odlučio da pomogne leptiru: uzeo je olov i otvorio čahuru. Leptir je odmah izašao. Ali tijelo mu je bilo malo i natečeno, a krila slabo razvijena. Čovjek je nastavio da posmatra jer se nadao da će se, od jednog trenutka do drugog, leptirova krila otvoriti i moći da podrže tijelo, i da će početi da leti.
Ništa se nije dogodilo! Dok je leptir ostatak svog postojanja proveo vukući se po zemlji s natečenim tijelom i sa malo razvijenim krilima. Nikada nije mogao da leti.
Ono što ovaj čovjek nije razumeo, svojim gestom ljubaznosti i namjerom da pomogne, jeste da je prolazak kroz usku rupicu kokona bio napor koji je potreban da leptir prenese tečnost svog tijela na svoja krila, da može da leti. "
Ponekad pomoć koja je data u pogrešno vrijeme može biti štetna koliko i lažna pomoć vođena ličnim interesima, pa kako znati kada je vrijeme za intervenciju? Pod uslovom da nije pitanje života ili smrti, očigledno je bolje sačekati da nas osoba pita, tako ćemo pokazati poštovanje prema njegovoj ličnosti, osetljivosti i empatiji.
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/66377/laiuto-non-richiesto-e-irrispettoso-e-nocivo-anche-se-mosso-da-buoni-sentimenti.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
Tada je muškarac odlučio da pomogne leptiru: uzeo je olov i otvorio čahuru. Leptir je odmah izašao. Ali tijelo mu je bilo malo i natečeno, a krila slabo razvijena. Čovjek je nastavio da posmatra jer se nadao da će se, od jednog trenutka do drugog, leptirova krila otvoriti i moći da podrže tijelo, i da će početi da leti.
Ništa se nije dogodilo! Dok je leptir ostatak svog postojanja proveo vukući se po zemlji s natečenim tijelom i sa malo razvijenim krilima. Nikada nije mogao da leti.
Ono što ovaj čovjek nije razumeo, svojim gestom ljubaznosti i namjerom da pomogne, jeste da je prolazak kroz usku rupicu kokona bio napor koji je potreban da leptir prenese tečnost svog tijela na svoja krila, da može da leti. "
Ponekad pomoć koja je data u pogrešno vrijeme može biti štetna koliko i lažna pomoć vođena ličnim interesima, pa kako znati kada je vrijeme za intervenciju? Pod uslovom da nije pitanje života ili smrti, očigledno je bolje sačekati da nas osoba pita, tako ćemo pokazati poštovanje prema njegovoj ličnosti, osetljivosti i empatiji.
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/66377/laiuto-non-richiesto-e-irrispettoso-e-nocivo-anche-se-mosso-da-buoni-sentimenti.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
