- Vi ste kovač?
Glas iza leđa čuo se tako neočekivano da se čak i Vasilij trgnuo. Osim toga, nije ni čuo da su se vrata radionice otvorila i da je neko ušao.
- A nijeste probali da pokucate? - grubo je odgovorio, pomalo ljut i na sebe i na nemarnog kupca.
|
|
- Da pokucam? Hmm ... nijesam probala, - odgovorio je glas.
Vasilij je dohvatio sa stola krpu i počeo da briše umorne ruke, polako se okrenuo, prebirajući po glavi prekore koje je želio da saspe u lice strancu. Ali riječi s ostale gdje su i bile, u njegovoj glavi, jer je pred njim stajao veoma neobičan klijent. |
- Da li bi mogli da mi popravite kosu? - ženskim, ali malo hrapavim glasom pitala je gošća.
- To je sve? I kraj? - bacivši krpu u ugao, uzdahnu kovač.
- Još nije sve, ali je mnogo gore nego ranije - odgovorila je Smrt.
- Logično, - saglasio se Vasilij, - ne treba raspravljati. Šta sada treba da radim?
- Da popraviš kosu - strpljivo je ponovila Smrt.
- A onda?
- A onda je naoštri ako je moguće.
Vasilij se zagledao u kosu. I stvarno, na sječivu se vidjelo nekoliko rascjepa, a i sama oštrica je već bila tupa.
- To je razumljivo - klimnuo je glavom - a šta ja da radim? Da se pomolim ili pokupim stvari? Ovo mi je prvi put, da tako kažem ...
- A ah ... vi o tome, - ramena Smrti zatresla su se od nijemog smijeha - ne, nijesam došla po vas. Jednostavno kosu mi treba popraviti. Možete li?
- Znači neću umrijeti? - tiho pokazujući na sebe, pitao je kovač.
- Zar vam nije jasno. Kako se osjećate?
- Da, izgleda mi normalno.
- Nema mučnine, vrtoglavice, boli?
- N...n...ne, - osluškujuči svoja unutrašnja osjećanja, nesigurno je rekao kovač.
- U tom slučaju, nema zbog čega da brinete - odgovorila je Smrt, pružajući mu kosu.
Uzimajući je momentalno mu se ukočiše ruke, Vasilij je počeo da je posmatra sa svih strana. Posla je tu bilo samo pola sata, ali saznanje ko mu stoji iza leđa i čeka završetak posla, automatski će produžiti rok kao minimum na nekoliko sati.
Idući klecajućim nogama, kovač je došao do nakovnja i uzeo čekić u ruke.
- To je sve? I kraj? - bacivši krpu u ugao, uzdahnu kovač.
- Još nije sve, ali je mnogo gore nego ranije - odgovorila je Smrt.
- Logično, - saglasio se Vasilij, - ne treba raspravljati. Šta sada treba da radim?
- Da popraviš kosu - strpljivo je ponovila Smrt.
- A onda?
- A onda je naoštri ako je moguće.
Vasilij se zagledao u kosu. I stvarno, na sječivu se vidjelo nekoliko rascjepa, a i sama oštrica je već bila tupa.
- To je razumljivo - klimnuo je glavom - a šta ja da radim? Da se pomolim ili pokupim stvari? Ovo mi je prvi put, da tako kažem ...
- A ah ... vi o tome, - ramena Smrti zatresla su se od nijemog smijeha - ne, nijesam došla po vas. Jednostavno kosu mi treba popraviti. Možete li?
- Znači neću umrijeti? - tiho pokazujući na sebe, pitao je kovač.
- Zar vam nije jasno. Kako se osjećate?
- Da, izgleda mi normalno.
- Nema mučnine, vrtoglavice, boli?
- N...n...ne, - osluškujuči svoja unutrašnja osjećanja, nesigurno je rekao kovač.
- U tom slučaju, nema zbog čega da brinete - odgovorila je Smrt, pružajući mu kosu.
Uzimajući je momentalno mu se ukočiše ruke, Vasilij je počeo da je posmatra sa svih strana. Posla je tu bilo samo pola sata, ali saznanje ko mu stoji iza leđa i čeka završetak posla, automatski će produžiti rok kao minimum na nekoliko sati.
Idući klecajućim nogama, kovač je došao do nakovnja i uzeo čekić u ruke.
- Vi ... sjedite. Da ne stojite cijelo vrijeme?! - uloživši u svom glasu sve svoje gostoprimstvo i dobru volju, ponudi Vasilij.
Smrt je klimnula glavom i sjela na klupu, naslonivši se leđima na zid.
* * *
Rad se bližio kraju. Izravnavši sječivo koliko je to bilo moguće, kovač je uzeo u ruke tocilo i pogledao na svoju gošću.
- Oprostite mi što sam iskren, ali ja jednostavno ne mogu da vjerujem da držim u rukama predmet, sa kojim je pogubljeno toliko života! Nijedno oružje na svijetu ne može se porediti sa njim. To je zaista nevjerovatno.
Smrt, koja je sjedila na klupi u opuštenoj pozi i razgledala unutrašnjost radnje kao da se vidno ukočila. Tamna ovalna kapuljača polako se okrenula prema kovaču.
- Šta ste rekli? - tiho je kazala ona.
- Rekao sam, da ne vjerujem da držim u rukama oružje, koje ...
- Oružje? Rekli ste oružje?
- Možda sam se pogrešno izrazio, prosto ...
Vasilij nije uspio završi. Smrt je kao munja skočila sa mjesta, za trenutak se našla direktno ispred lica kovača. Krajevi kapuljače su se malo tresli.
- Šta misliš, koliko ljudi sam ja ubila? - prosiktala je kroz stisnute zube.
- Ja ... ja ne znam - spustivši pogled prema podu, izgovorio je Vasilij.
Smrt je klimnula glavom i sjela na klupu, naslonivši se leđima na zid.
* * *
Rad se bližio kraju. Izravnavši sječivo koliko je to bilo moguće, kovač je uzeo u ruke tocilo i pogledao na svoju gošću.
- Oprostite mi što sam iskren, ali ja jednostavno ne mogu da vjerujem da držim u rukama predmet, sa kojim je pogubljeno toliko života! Nijedno oružje na svijetu ne može se porediti sa njim. To je zaista nevjerovatno.
Smrt, koja je sjedila na klupi u opuštenoj pozi i razgledala unutrašnjost radnje kao da se vidno ukočila. Tamna ovalna kapuljača polako se okrenula prema kovaču.
- Šta ste rekli? - tiho je kazala ona.
- Rekao sam, da ne vjerujem da držim u rukama oružje, koje ...
- Oružje? Rekli ste oružje?
- Možda sam se pogrešno izrazio, prosto ...
Vasilij nije uspio završi. Smrt je kao munja skočila sa mjesta, za trenutak se našla direktno ispred lica kovača. Krajevi kapuljače su se malo tresli.
- Šta misliš, koliko ljudi sam ja ubila? - prosiktala je kroz stisnute zube.
- Ja ... ja ne znam - spustivši pogled prema podu, izgovorio je Vasilij.
- Odgovori! - Smrt ga je uhvatila za bradu i podigla mu glavu, - koliko?
- N..ne znam ...
- Koliko? - vikala je direktno u lice kovača.
- Da, otkud ja znam koliko ih je bilo? - pokušavajući da izbjegne pogled, ne svojim glasom cvilio je kovač.
Smrt mu je pustila bradu i par sekundi zaćutala. Zatim se pogrbljeno, vratila na klupu i uz težak uzdah sjela.
- Dakle, ti ne znaš koliko ih je bilo? - tiho je rekla ona, i ne čekajući odgovor nastavila, - A šta ako bih ti rekla da ja nijesam, bi li čuo? Nikada nijesam ubila ni jednog čovjeka. Šta kažeš na to?
- Ali ... Ali kako ...?
- Nikada nijesam ubijala ljude. Zašto bih, kada se vi prelijepo bavite tom misijom? Vi sami ubijate jedni druge. Vi! Vi možete ubiti zbog papira, zbog svoje zlobe i mržnje, možete čak ubiti samo radi zabave. A kada vam je i to malo, vi izazovete rat i ubijate jedni druge na stotine i hiljade. Prosto vam se to sviđa. Vi ste zavisni od tuđe krvi. A znaš li šta je najčudnije u svemu tome? Vi ne možete to sebi da priznate! Vama je lakše da okrivite za sve mene - na kratko je zaćutala, - Znaš li kakva sam bila ranije? Bila sam prelijepa djevojka, sretala sam duše ljudi sa cvijećem i pratila ih do mjesta gdje im je predodređeno da budu. Osmjehivala im se i pomagala da zaborave to što im se dogodilo. Bilo je to veoma davno ... Pogledaj šta je od mene postalo!
Poslednje riječi je uzviknula, skočila sa klupe i zbacila kapuljaču sa glave.
Pred očima Vasilija se pokazalo, prekriveno borama, lice duboke starice. Rijetka sijeda kosa visila je u uvojcima, uglovi ispucalih usana bili su neprirodno opušteni nadolje, otkrivajući donje zube, koji su krivim djelovima virili ispod usne. Ali najstrašnije su bile oči. Apsolutno bezbojne, bezizražajne oči zurile su u kovača.
- Pogledaj u koga sam se pretvorila! A znaš li zašto? - koraknula je prema Vasiliju.
- Ne, - izbjegavajući njen pogled, odmahnuo je glavom.
- Naravno da ne znaš - isceri se ona - Vi ste me napravili ovakvom! Ja sam vidjela kako majka ubija svoju djecu, vidjela sam kako brat ubija brata, vidjela sam kako čovjek u jednom danu može da ubije stotinu, dvjesta, trista ljudi! .. Plakala sam gledajući to, ja sam urlala zbog nerazumijevanja, od nemogućnosti onoga što se dešava, vriskala sam od užasa ...
Oči Smrti su sijevale.
- Zamijenila sam svoju lijepu haljinu sa crnom odjećom da se ne bi vidjela na njoj krv ljudi koje sam sprovodila. Navukla sam kapuljaču, da ljudi ne bi vidjeli moje suze. Ja im više ne darujem cvijeće. Vi ste me pretvorili u monstruma. A onda me optužili za sve grehove. Naravno, to je tako prosto ... - zurila je u kovača nepokretnim pogledom - Ja provodim, pokazujem put, ja ne ubijam ljude ... Daj mi kosu, budalo!
Uzevši iz ruku kovača svoje oružje, Smrt se okrenula i uputila ka izlazu iz radnje.
- Može li jedno pitanje? - čulo se otpozadi.
- Želiš da pitaš, zašto mi onda treba kosa? - rekla je ona zastavši na otvorenim vratima, ne okrećući se.
- Da.
- Put u raj ... On je već odavno zarastao u travu.
Autor: Jevgenij Češirko
Izvor: http://sobiratelzvezd.ru/doroga-v-raj/#more-37749
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
