Odrasli koji usiljeno razvijaju dijete, liče na Karlsona, koji sadi sjeme. Kad ga sve vrijeme otkopava da vidi: je li proklijalo?
|
|
U stvari, djeca rastu, uče i razvijaju se, ne zato što smo ih vučemo za uši, već samo zato što su oni djeca. U njima je to založeno. Da bi dijete željelo da sazna sve, nijesu potrebne specijalne metode, samo treba da mu bude zanimljivo i da mu nije strašno.
|
Nije strašno to je kada ti je sve dobro sa roditeljima. Kada te oni vole, kada su pored, kad si za njih dobar. Ako je dijete usamljeno, odbačeno, ako se boji roditeljskog bijesa i razočarenja, ono ne može da se razvija. Sva psihička snaga ide na borbu sa tugom povodom vezanosti. Kao što kažu psiholozi, afekat koči intelekt. Limbički sistem se buni, ne da normalno da radi gornji ( kortikalni) mozak. Kognitivna aktivnost.
A ako je dijete spokojno u odnosu sa roditeljima, odmah se okreće leđima prema njima, a licem prema svijetu, i počinje da ga istražuje.
Sprovodili su eksperiment. Majku sa djetetom predškolskog uzrasta su pozvali u kancelariju punu svih vrsta obrazovnih igara i uopšte interesantnih i malorazumljivih spravica. Potom bi se eksperimentator izvinio, rekavši da mora na kratko izaći i ponudio da se osjećaju u kancelariji "kao kod kuće", govorio bi im "pogledajte do tada, šta sve ovdje imamo." I odlazio. Ali ne daleko, iz zida, gdje je bilo posebno ogledalo, s jedne strane izgledalo je kao ogledalo, s druge strane - kao prozor, što se često koristi u psihološkim eksperimentima.
Kroz prozor - ogledalo, gledao je bavljenje majke sa djetetom. Glavne vrste ponašanja su bile četiri:
1. Majka je prigušeno vikala na dijete da " sjedi mirno, ništa ne dira" i zajedno su nepokretno čekali povratak stručnjaka. Ako je dijete pokušavalo nešto da uzme, majka ga je odvlačila.
2. Majka je vadila časopis iz torbe i udubila se u čitanje, na dijete nije obraćala pažnju. Ono se postepeno okuražilo, počelo da uzima predmete, posmatra, okrće i tako dalje.
3.Majka je oduševljeno govorila djetetu: "vidi kakve dobre igre!", i počinjala da pokazuju djetu i objašnjava kako se igraju.
4. Majka, zaboravljajući na dijete, uzbuđeno bi zgrabila jednu po jednu igračku i pokušavala da shvati šta je to i kako radi. Dijete je takođe samo uzimalo i razgledalo.
A ako je dijete spokojno u odnosu sa roditeljima, odmah se okreće leđima prema njima, a licem prema svijetu, i počinje da ga istražuje.
Sprovodili su eksperiment. Majku sa djetetom predškolskog uzrasta su pozvali u kancelariju punu svih vrsta obrazovnih igara i uopšte interesantnih i malorazumljivih spravica. Potom bi se eksperimentator izvinio, rekavši da mora na kratko izaći i ponudio da se osjećaju u kancelariji "kao kod kuće", govorio bi im "pogledajte do tada, šta sve ovdje imamo." I odlazio. Ali ne daleko, iz zida, gdje je bilo posebno ogledalo, s jedne strane izgledalo je kao ogledalo, s druge strane - kao prozor, što se često koristi u psihološkim eksperimentima.
Kroz prozor - ogledalo, gledao je bavljenje majke sa djetetom. Glavne vrste ponašanja su bile četiri:
1. Majka je prigušeno vikala na dijete da " sjedi mirno, ništa ne dira" i zajedno su nepokretno čekali povratak stručnjaka. Ako je dijete pokušavalo nešto da uzme, majka ga je odvlačila.
2. Majka je vadila časopis iz torbe i udubila se u čitanje, na dijete nije obraćala pažnju. Ono se postepeno okuražilo, počelo da uzima predmete, posmatra, okrće i tako dalje.
3.Majka je oduševljeno govorila djetetu: "vidi kakve dobre igre!", i počinjala da pokazuju djetu i objašnjava kako se igraju.
4. Majka, zaboravljajući na dijete, uzbuđeno bi zgrabila jednu po jednu igračku i pokušavala da shvati šta je to i kako radi. Dijete je takođe samo uzimalo i razgledalo.
|
Zatim bi se psiholog vraćao u sobu i sprovodio pomoći specijalnih metoda testiranje nivoa kognitivnih aktivnosti djeteta.
Prije daljeg čitanja, pokušajte da pogodite kod koje grupe djece su bili najbolji rezultati? |
|
Najbolji pokazatelji su bili kod djece radoznalih majki iz 4 grupe. Sve je tu radilo na spoznaji: majka pored, ona sama sve istražuje, kod dijeta se uključuje oponašanje, njemu je spokojno i veselo, i proces ide punom parom.
Zatim su bila djeca majki iz 2 grupe. One nijesu davale primjer, ali njihovo prisustvo i spokojstvo obezbjeđivalo je sigurnost i priroda je učinila svoje.
Mnogo gore rezultate imala su ona djeca kojoj je sve zabranjeno, od onih kojima se upravljalo.
Ako dijete živi u duševno i duhovno bogatoj, interesantnoj, intrigantnoj sredini ako je samim roditeljima sve interesantno, ako imaju pametne i zanimljive prijatelje sa kojima komuniciraju u prisustvu djece, ako imaju zanimljiv i voljen posao, o kom govore kući, oni ne treba ništa posebno da razvijaju kod djeteta. Praćenje i prirodna potreba da se uči, obaviće svoj posao, sve se samo prelijepo razvija, ne može se zadržati.
Jedino šta treba slijediti je to, da djetetu ni bude strašno u odnosu sa vama i svijetom uopšte. Kognitivna aktivnost ne trpi jak i dugotrajan stres. Ako je djetetu veoma loše, strašno, ako je usamljeno, nije mu ni do kakvih novih saznanja.
Svi ste vjerovatno mogli da vidite: dijete šeta po parku - oličenje kognitivne aktivnost. Ono posmatra gusjenice, vrapce, mačke. Ali, s vremena na vrijeme pogleduje u majka na klupi. I odjednom majka je nestala! Otišla negdje! Sve kognitivne aktivnosti se završavaju, i dok se majka ne nađe i ne umiri se, djetetu nije više do gusjenica.
Sada, zamislite da majke nema dugo, dugo vremena. Ili čak uopšte. Šta će se desiti sa radoznalošću? To je dobro poznato usvojiteljima, kojima je veoma teško da rehabilituju djecu po tom pitanju, koji su dugo vremena bili u domu.
Ali i sa djecom koja žive u porodici se isto to dešava, na primjer, ako je u porodici konflikt, roditelji se svađaju, neko u porodici pati od alkoholizma ili jednostavno ima tešku narav, ako dijete stalno plaše, osuđuju, odbacuju, ili se ono boji da ne ispunjava očekivanja roditelja da će biti razočarani, uznemireni, bolesni, itd.
Zatim su bila djeca majki iz 2 grupe. One nijesu davale primjer, ali njihovo prisustvo i spokojstvo obezbjeđivalo je sigurnost i priroda je učinila svoje.
Mnogo gore rezultate imala su ona djeca kojoj je sve zabranjeno, od onih kojima se upravljalo.
Ako dijete živi u duševno i duhovno bogatoj, interesantnoj, intrigantnoj sredini ako je samim roditeljima sve interesantno, ako imaju pametne i zanimljive prijatelje sa kojima komuniciraju u prisustvu djece, ako imaju zanimljiv i voljen posao, o kom govore kući, oni ne treba ništa posebno da razvijaju kod djeteta. Praćenje i prirodna potreba da se uči, obaviće svoj posao, sve se samo prelijepo razvija, ne može se zadržati.
Jedino šta treba slijediti je to, da djetetu ni bude strašno u odnosu sa vama i svijetom uopšte. Kognitivna aktivnost ne trpi jak i dugotrajan stres. Ako je djetetu veoma loše, strašno, ako je usamljeno, nije mu ni do kakvih novih saznanja.
Svi ste vjerovatno mogli da vidite: dijete šeta po parku - oličenje kognitivne aktivnost. Ono posmatra gusjenice, vrapce, mačke. Ali, s vremena na vrijeme pogleduje u majka na klupi. I odjednom majka je nestala! Otišla negdje! Sve kognitivne aktivnosti se završavaju, i dok se majka ne nađe i ne umiri se, djetetu nije više do gusjenica.
Sada, zamislite da majke nema dugo, dugo vremena. Ili čak uopšte. Šta će se desiti sa radoznalošću? To je dobro poznato usvojiteljima, kojima je veoma teško da rehabilituju djecu po tom pitanju, koji su dugo vremena bili u domu.
Ali i sa djecom koja žive u porodici se isto to dešava, na primjer, ako je u porodici konflikt, roditelji se svađaju, neko u porodici pati od alkoholizma ili jednostavno ima tešku narav, ako dijete stalno plaše, osuđuju, odbacuju, ili se ono boji da ne ispunjava očekivanja roditelja da će biti razočarani, uznemireni, bolesni, itd.
Meni se veoma sviđa formulacija Gordona Neufelda: "Razvoj se događa u tački spokoja.". Tako i jeste. Pri tom i kod djece i kod odraslih. Tako smo mi ljudi ustrojeni: čim su naše osnovne potrebe zadovoljene, čim nam je spokojno i dobro, odmah težimo da nešto novo naučimo ili uradimo.
Ispostavilo se da je mnogo svega potrebno, da bi se dijete dobro razvijalo i njegova kognitivna aktivnost cvjetala. Potrebna je ljubav roditelja, dobra atmosfera u kući, sigurnost, povjerenje. Da ga ne bi odvlačili, zabranjivali, i ne upućivali ga sve vrijeme. Ali pri tom ne treba ga držati pod staklenim zvonom, u životu djeteta treba da bude iznenađenja, avantura i umjerenog stresa. Sve to, naravno, zahtijeva mnogo posla, iako to uopšte nije u smislu kako roditelji misle, da od jutra do večeri treba se baviti "razvojem" djeteta.
Autor: Ljudmila Petranovskaja, iz knjige «Тайная опора: привязанность в жизни ребенка»
Prevod teksta: econet.ru
Prevela Beba Muratović - bebamur.com
Autor: Ljudmila Petranovskaja, iz knjige «Тайная опора: привязанность в жизни ребенка»
Prevod teksta: econet.ru
Prevela Beba Muratović - bebamur.com
